Mnogo se toga desavalo, a i danas se desava, u Banjaluci. na zalost, za one koji zele napredak naseg grada medju koje i sebe ubrajam, previse je negativnih vijesti koje prekrivaju i ono malo pozitivnih o naporima pojedinaca da poprave bar ono sto popraviti mogu. Bio bih presretan kada bih mogao pisati o tim pozitivnim naporima i dogadjanjima i njihovim rezultatima, ali previse je kriminala, korupcije, ociglednog otimanja drustvenog i drzavnog, nemorala, droge, nerazjasnjenih ubistava, previse je ratnih zlocinaca i ubica raznih vrsta koji i danas nekaznjeni setaju Banjalukom... Previse se zla u Banjaluci desilo u zadnjih skoro trideset godina!
Nakon ubistva studenta elektrotehnike Davida Dragicevica u centru Banjaluke 2018. godine, nemoralnog prikrivanja ubice ili ubojica od najodgovornijih u policiji i vlasti, u Banjaluci se bar desilo da se nasla grupa mladih, Davidovih prijatelja, predvodjenih Davorovim roditeljima i roditeljima njegovih prijatelja, koji su hrabro ustali trazeci od vlasti da prestane sa manipulacijama, lazima i prikrivanjem dokaza i ubica. Prvi put od zadnjeg rata u Banjaluci se "desio narod" koji je trazio samo jednu stvar - istinu. Zapazio sam da su se i u tu grupu postenih i iskrenih umijesali i razni mesetari i to mi se nije svidjelo. Uocio sam igre i manipulacije i to me natjeralo da, pored podrske, budem i rezervisan. Uocio sam tada i nekoliko, nepoznatih mi mladih ljudi, veoma sposobnih i iskrenih. Medju njima se Daca Rasetic izdvajala svojom inteligencijom, iskrenoscu, vladanjem pred masama, rekao bih i harizmom kojom je privukla u grupu mnoge druge kojima je jedini cilj bio - doznati istinu o ubistvu Davida Dragicevica i raskrinkati ocigledno korumpiranu policiju i sud. Bilo mi je ocigledno da je Daca prirodni i istinski vodja grupe Pravda za Davida. Na zalost, grupa, koja je u jednom momentu brojala hiljade onih koji su je podrzavali i dolazili na protestne mitinge, unistena je brutalnim policijskim metodama koji su neodoljivo podsjecale na srednji vijek i Staljinove progone. Pritisnuta prijetnjama, krajem 2018. Daca sa kcerkom odlazi iz Banjaluke. Ovo je jedan od intervjua koji je dala Željku Raljiću iz Istinito.
Predlazem da ga procitate i kroz sudbinu ove Banjalucanke upoznate i ovu stranu naseg grada !
************************************
RAZGOVARAO: Željko Raljić
Ako je Davor Dragičević bio vođa Grupe Pravda za Davida, onda je ona bila duša tog pokreta. Od nje su zazirali svi koji su makar i pomislili da zloupotrijebe ranjeno srce roditelja. Kako sama kaže, Kozarački kamen joj je odredio životni put, usadivši u njen genetski kod averziju prema nepravdi i zlu. Iskonski poriv za dobro učinio je da postane medicinski, ali i humanitarni radnik. I tako već godinama. Zato je njen angažman u Grupi Pravda za Davida bio logičan slijed. Ali, i mnogo više od toga!
Daniela Daca Ratešić-Došen posljednji put se pojavila u javnosti 31. decembra prošle godine, kada je po izlasku iz policije, nakon 16 sati koliko je zadržana, dala kratku izjavu za BN TV. Odmah nakon toga je napustila BiH i danas se nalazi van njenih granica. Za ISTINITO otvoreno govori o borbi koju je zajedno sa grupom Pravda za Davida i Davidovim roditeljima vodila nepunih 10 mjeseci.
– Ja sam se zapravo 30. decembra vratila samo da bih bila prisutna na skupu podrške Pravdi za Davida, a nakon svih onih nemilih događaja od 25. decembra koje sam sa grčom u stomaku pratila iz Njemačke, gdje sam otišla bukvalno trbuhom za kruhom. Po puštanju iz pritvora i nakon što mi je potvrđeno da sam „skinuta sa potjernice“ za koju nisam bila informisana ni zašto je uopšte raspisana, vratila sam se u Njemačku gdje sam još 21. decembra započela sa pregovorima i probnim radom kod poslodavca kod koga sam trebala raditi. Međutim, zbog zadržavanja u pritvoru, nisam uspjela ispuniti svoje radne zadatke, a zbog svega onoga što se dešavalo u tih 16 sati pritvora i „dobronamjernih savjeta“ koji su ustvari bili otvorena prijetnja koja je imala za cilj da „presvučem dres“, ili da se u potpunosti neutrališem kao podrška porodici Dragičević i narodu, shvatila sam da odluke o daljoj budućnosti moram donijeti u tom trenutku. Vremena za razmišljanje nije bilo puno. O svojoj trenutnoj lokaciji i statusu još uvijek ne mogu govoriti, ali o dešavanjima koja su dovela do svega toga mogu. Dovoljno objašnjenje za to je što „hunta“ i dalje traga zamnom i preko svojih doušnika, kako iz Banjaluke, tako i iz inostranstva, pokušava i dalje da mi zagorča život i osveti se za raskrinkavanje koje se odigravalo tokom proteklih više od godinu dana.
Jeste li i danas u kontaktu sa Davidovim roditeljima, Suzanom i Davorom? Sumirate li utiske nakon svega?
– Što se tiče odnosa mene i porodice Dragičević, oni su ostali nepromijenjeni od 31. decembra do danas. Naravno da, obzirom na veliku udaljenost u teritorijalnom smislu, nije moguće da im pružam podršku u istom obliku kako sam to radila od marta do decembra. Sama situacija u kojoj sam se našla nije mi dopuštala ni tehnički ni fizički da budem aktivna u obimu u kojem sam bila, ali i poslije mog odlaska mnoge zamke smo uspješno savladavali, upravo radi dobre koordinacije svih nas sa ljudima koji su ostali u Banjaluci. Što se tiče mojih utisaka, oni su sada sigurno mnogo bistriji, jer mnoge stvari se puno bolje mogu sagledati sa neke udaljenosti od te centrifuge u kojoj smo bili 10 mjeseci i koja nam jednostavno nije dopuštala predah i razmišljanje. Mnoge stvari smo odrađivali u momentima, jer smo na to bili primorani stalnim, svakodnevnim pritiscima. Sada, kada se ti momenti analiziraju, vrlo jasno se može vidjeti kako, zašto i zbog čega su nam se određene stvari servirale, podmetale i zbog čega je bio tako veliki strah od običnih građana o kojima su montirane priče na kojima bi im pozvidjeli i holivudski režiseri.
Vi ste bili jedna od rijetkih osoba koja se nije plašila pritisaka koji su dolazili od strane vlasti i ostali ste uz PzD i porodicu Dragičević sve dok nisu zabranjeni protesti u Banjaluci. Koliko vas je ta podrška koštala?
– Ne mogu reći da se nisam plašila. To je mit koji ljudi prave, a to nije tačno i nije dobro zbog svih ostalih ljudi koji bi možda digli glas protiv stanja kakvo je u BiH, jer se stvara slika da su neki ljudi bili natprirodna bića. S toga je bilo i teško povjerovati da su ta bića sasvim obični ljudi , koji imaju svoj limit izdržljivosti. Moj strah je počeo onog dana kada smo shvatili da su u ubistvo djeteta umiješani ljudi iz institucija koji treba da se brinu o bezbjednosti naše djece. To je bilo već u maju 2018. Svako sljedeće saznanje koje je dolazilo do nas bilo je sve poraznije, jer kao obični građani nismo bili svjesni ni narko-mreže, ni prostitucije, ni svih neriješenih ubistava i da je ustvari sve to rađeno pod okriljem naših institucija. Snagu da idem dalje i da ne posustanem davalo mi je prije svega moje dijete i sva ona djeca koja su stajala na Trgu, jer shvatila sam da za njih u takvom sistemu nema života, potom Davidovi roditelji koji su izgubili dijete, ali su se neumorno borili za istinu i za kažnjavanje ubica, čime su oni zapravo više štitili svu našu djecu, jer svoje dijete više nisu mogli vratiti. Pravda za to ubistvo ne postoji, jer da je pravde, to ubistvo se ne bi ni desilo. Sve to što smo radili kao podrška porodici u njihovom nastojanju da se ubice uhapse i osude, koštalo me je možda najviše zdravstveno, što se tek sada ispoljava. O tome da sam ostala bez posla i bez ikakve mogućnosti da ga ponovo nađem u Banjaluci, već su mnogi pisali, kako dobronamjerno tako i oni drugi koji su se time naslađivali i opet režirali za javnost priče o tome da nas finansira – ne znam ni ja više ko. Najbolje znaju moji bliski prijatelji kako sam preživljavala tih mjesec i po dana bez posla. Ti isti koji su takve „vijesti“, članke, komentare i objave po društvenim mrežama pisali, moj odlazak vani da radim su opet prokomentarisali na sebi svojstven način, bez obzira što su time pobijali sami sebe i prethodno izrečeno. Ono jedino što nisam mogla da dopustim da me košta, to je život mog djeteta. A to su na kraju shvatili i „oni“ i na taj način su izvršili pritisak na mene. Poslije Davida mislim da smo svi trebali postati svjesni da oni obzira, skrupula i kodeksa nemaju i da im ništa , pa ni djeca nisu sveta.
Nakon odlaska iz zemlje vi ste započeli vlastitu pravnu bitku, kako biste dokazali – šta?
– Prije svega moja bitka se vodila oko toga da sačuvam život svog djeteta. To je ono što sam sebi stavila za prioritet, jer kako god ko mene gledao, ja sam samo samohrani roditelj i imam jedno jedino dijete za koje živim. Ono što naravno neću dopustiti da prođe nesankcionisano jeste prije svega teror i represija nad građanima, a koja se vrlo očito može vidjeti iz mog primjera, montiranja mog hapšenja, lažnih svjedoka (petorica policajaca koji su navedeni kao „dokazni materijal“), iznošenje lažnih optužbi za djela koja nisam počinila, a za šta postoje i snimci i svjedoci. Nisu samo hapšenja bila ono što je ugrozilo naša ljudska prava i slobode, postoje dokazi i o neosnovanom i nelegitmnom praćenju i prisluškivanju ljudi, te korištenju javnog servisa za targetiranje građana koji daju podršku, čime su nam svima ugrozili živote. Postoje dokazi tog montiranja vijesti, kako , ko i na koji način je to sve odrađivao. Neki su, kako čujem, za ta svoja nedjela i dobrano nagrađeni. Vjerujem da će doći i trenutak kada će za svoje „nagrade“ morati platiti debelu cijenu. Posebna priča su pojedine osobe koje su ciljano bile upletene u cijelu tu situaciju sa ciljem degradacije nas kao ljudi, građana, a koje su o nama pisale najgnusnije laži koje normalan čovjek u svojoj glavi ne može ni zamisliti. Na sve to ja nikada nisam davala komentare, niti sam se uplitala u rasprave, ali sam zato sve dokumentovala i za te ljude ću takođe pravnim putem tražiti sankionisanje. Istina o nama, o svemu što se dešavalo ugledaće svjetlo dana, možda ne tako brzo kako bismo mi to željeli, ali kako naš narod kaže, strpljen – spašen.
Tokom devet mjeseci, koliko su trajala redovna okupljanja PzD na Davidovom trgu, imali ste priliku da pratite kako se mijenja odnos javnosti prema Davidovom ubistvu. Šta je po vama najveće postignuće Grupe Pravda za Davida?
– Najveće postignuće za mene je i dan danas to što smo institucije natjerali da priznaju da je počinjeno ubistvo, a samim tim i da je sasvim opravdan razlog izlaska nas građana na Trg. Da nije bilo toga, sve bi ostalo na onoj prvobitnoj konstrukciji koju su vrlo nespretno konstruisali sa zadesom, burekom, LSD-ijem i pljačkom. Generalno, građani koju su ustali protiv ove nepravde podigli su masu drugih ljudi koji su sa nepravdom, korupcijom, neimaštinom , sveopštom pljačkom i uništavanjem RS, suočeni svakodnevno. To je možda za društvo u kojem živimo bio i najveći uspjeh, buđenje svijesti i savjesti. Nije David prvi kome se takav zločin desio, Davidovo ubistvo je bilo okidač za građane koji su već godinama svjedoci svega što se oko nas dešava. Opet, da funkcioneri koji su održali onaj famozni pres 26. marta prošle godine nisu bili onoliko traljavi i toliko očigledni u iznošenju neistina, možda se ništa od onoga što se desilo ne bi ni tada desilo. Zato sam više puta ponovila da su upravo oni organizatori okupljanja koja su se na ovaj ili onaj način dešavala i dešavaju u Banja Luci.
Osim što su pokušali da ubistvo proglase zadesom, šta je to najnečasnije što su vlast i policija učinili u slučaju ubistva Davida Dragičevića?
– Tragično je sve što je urađeno u slučaju ubistva Davida Dragičevića, a jednako je tragično i sve ono što nije urađeno. Sakrivanje stvarnih dokaza, podmetanje lažnih, svjedoci koji „čuju“, a ne vide, a koji su validiniji od onih što su i čuli i vidjeli i, na kraju, prema tom djetetu nije učinjen jedan, već puno više zločina. Posljednji u nizu je svakako hapšenje i progon Davidovih roditelja koji su samo tražili istinu o smrti svog djeteta. Na kraju mi smo ispali zločinci koji smo tražili da institucije rade po slovu zakona, a ne oni koji te institucije koriste u privatne svrhe i doslovno uništavaju RS u koju se kunu.
Šta lično smatrate uspjehom, a šta neuspjehom Grupe Pravda za Davida? Da li biste danas možda predlagali, ili insistirali da se neke stvari drugačije urade?
-Kao što sam već rekla, najveći uspjeh je to što smo uspjeli ne samo našem narodu , nego i cijelom svijetu da pokažemo da u našem sistemu, u našim institucijama, perzistiraju paraziti koji se doslovno hrane svojim narodom; da je David ubijen, da su ljudi iz institucija ti koji to prikrivaju, ali sigurno da bih sada mnoge stvari uradila drugačije. Mi smo kao s neba bačeni upali u jedan ciklon koji nas je vrtio, a da nismo bili svjesni mnogo toga što se oko nas zbivalo. To je sasvim normalno kada pogledate da je grupu Pravda za Davida napravila grupa djece, njihovih roditelja koji su obični radnici, građani koji mnogo čega oko sebe nisu bili svjesni da se dešava. Sada, sa ovim iskustvom i ožiljcima koje nosim, sigurno da bih dosta toga učinila drugačije. Ali jedno je sigurno, nikada ne bih razmišljala da li da stanem na stranu istine, pravde i borbe za ljudska prava i slobode.
Svjedočili ste i kako vlast trpi žestoke kritike na unutrašnjem i međunarodnom planu. Takođe, kako se vlast odnosila prema PzD i šta je sve pokušavala da učini da podrije jedinstvo i spriječi sve veću podršku grupi i porodici Dragičević. Kako iz današnje perspektive vidite sve to?
– Da, i mene samu je u početku šokirao taj strah režima od nas građana. Prva objava o nama kao teroristima se pojavila na RTRS-u već 19. aprila, gdje su navodno prenijeli vijesti lista „Alo“. Tada sam shvatila da nas se boje i da će sve učiniti da nas unište. Kada to nisu uspjevali sa izbacivanjem takvih „vijesti“ po svojim portalima i TV kućama, gdje su kometare i intervjue davali „eminentni“ stručnjaci koji su nas predstavljali stranim plaćenicima, obojenom revolucijom, pa kao rumnuski, makedonski, bugarski i više ne znam kakav scenario, onda su prešli na plan B, koji im je bio provjereno dobar recept, a to je ubacivanje svojih ljudi među članove grupe, koji su imali zadatak da unesu nemir, nepovjerenje, dovedu do razdora unutar same grupe. Međutim i taj njihov recept je podbacio u ovom slučaju. Problem je bila iskrenost. Kada ljude suočite i iznesete sve dezinformacije koje su poturene kao informacije, onda laž veoma brzo ispliva na površinu, a sa njom i njeni glavni akteri. Tako da smo vrlo brzo otkrivali te njihove igrače i osujetili namjere da grupu iznutra razbiju. Povjerenje je najbitnije među ljudima, ako ono ne postoji, sve ostalo je uzalud. No njihov strah je bio opravdan, nisu se oni bojali samo razotkrivanja stvarne istine o ubistvu Davida, oni su se najvećim dijelom prepali jedinstva naroda. Ljudi su se u ovoj boli ujedinili, nisu više gledali ni vjeru ni naciju, shvatili su da je za život potrebno mnogo više od toga. A to je bio veliki problem , ne samo za režim u Republici Srpskoj, već za sve one koji su na vlasti u Bosni i Hercegovini. Jer na toj poziciji perzistiraju dugo godina upravo držeći narod u stalnom strahu jednih od drugih. Peti oktobar je bio dan kada su dobili potvrdu da je njhov strah opravdan i već tada smo znali da se spremaju za konačno uništenje Pravde za Davida. Pravda za Davida je postala neprijatelj režima veći od sve opozicije zajedno, ali ne neprijatelj države, već svih onih koji tu državu drže u zatočeništvu.
Bilo je mnogo kontroverzi oko političke zloupotrebe Grupe Pravda za Davida. Opozicija je načelno podržavala PzD i roditelje i kritikovala vlast, a vlast je opet optuživala opoziciju za zloupotrebu PzD. Kako ste vi to vidjeli?
– Opozicija ili pozicija za mene tu nema razlike. Svi su oni spremni iskoristiti sve za šta god im se ukaže prilika kako bi prikupljali poene. Ja sam neko ko je naprosto alergičan na politiku, političare i uopšte političku scenu u BiH. Svi su oni to vrlo dobro znali i da ja nikada neću pristati da budem u kolu sa bilo kim od njih. Zato sam im i smetala svima, zato su upravo o tome najviše i govorili kako sam ja politički motivisana, kako ću se kandidovati za ne znam šta itd. Prvo, ti ljudi ne mogu da shvate onaj ljudski poriv u nama običnim građanima da branimo svoje potomstvo i uvijek polaze od pretpostavke da je tuđi motiv jednak njihovom. Zato su se uvijek u njihovim „vijestima“ o nama preplitale samo pare i politika, jer oni samo za to i znaju. Logično, ako smo ustali protiv ljudi koji uništavaju i nas i naše institucije, a znamo da svi ti ljudi pripadaju određenoj političkoj opciji, onda se to svodi na to da smo ustali protiv te političke opcije. Ali niko nikada nije rekao da je opoziciona strana nešto bolja ili kvalitetnija. Nakon izbora to se i pokazalo, jer je opozicija doslovno nestala. Ono što smo mi tražili od svih tih koji su nam navodno pružali podršku u našoj borbi jeste da kroz svoje funkcije koje rade u Narodnoj skupštini, Parlamentu BiH i drugim institucijama, učine sve što je u njihovoj moći i ovlaštenjima da se narod izbori za ono što traži. Nikome ne dajem posebnu prednost u svemu tome, ali je činjenica da mi nemamo niti jednu partiju koja bi naš narod vodila iskreno i bez ličnog koristoljublja, ali u svakoj od partija ja znam bar dvoje troje ljudi koji ne bi trebali biti tu i koji bi sami uz podršku građana mogli mnogo toga učiniti, jer imaju znanje, snagu, želju i osjećaj za pravičnost. Ali koristiti građane koji su se okupili radi ubistva jednog djeteta za svoje poene, za mene je bilo identično kao i samo prikrivanje ubistva. Voljela bih da me svojim djelima u budućnosti demantuju, bila bih sretna zbog svih naših građana da sam bila u krivu. Vrijeme će pokazati.
Kako gledate na najnovija dešavanja u vezi sa PzD i na pokušaj potpune zabrane okupljanja pred crkvom u centru Banjaluke?
– Trenutna dešavanja u Banjaluci su nastavak progona građana koji je započet u decembru. Sve što vidim, čitam i čujem je strašno. Došli smo do te granice da ljudi apsolutno ne smiju imati svoje mišljenje, a kamo li ga otvoreno izraziti. Slučaj ubistva Slaviše Krunića za mene je bila direktna prijetnja svakom slobodoumnom građaninu, otvorena poruka da tako završavaju oni koji se usude suprostaviti ili protivriječiti vlasti. Slaviša je bio jedan divan čovjek koji je pomogao veliki broj humanitarnih akcija i koji je ljude dijelio kao i ja samo na ljude i neljude. To je očito u našoj zemlji potpis za smrtnu kaznu. Slučaj „potkivanja“ i nereagovanje institucija na ovako očit primjer korupcije, potvrdio je statističke podatke da smo zemlja sa najvišim stepenom korupcije, na bukvalno svim nivoima vlasti i da je običan građanin spram toga nemoćan, pogotovo ako je usamljen u tom ukazivanju na korupciju. Vidim da su ljudi posebno pogođeni zabranom od strane SPC da se svako veče u miru okupe u dvorištu hrama Hrista Spasitelja, ali mene to iskreno ni malo nije iznenadilo. Iznenađena sam jedino da su to tek sada uradili, jer vrlo je jasno da visoko sveštenstvo kod nas u direktnoj uvezanosti sa režimom. Znam iz pouzdanih izvora da se oni jednako odnose prema svojim sveštenicima koji se ne slažu sa režimom, kako su se ponijeli i prema narodu ispred hrama. Sve skupa to je jadno i tragično, jer upravo je Crkva prva trebala ustati da zaštiti ljude, ali oni ćute od marta prošle godine, ćutali su i u decembru, a sad kad su progovorili, shvatam da je bolje bilo da su do kraja ćutali.
Da li biste ponovo postupili na isti način kada je riječ o podršci roditeljima Davida Dragičevića i njihovoj borbi za pravdu i istinu?
– Uvijek bih ustala kao podrška bilo kojem roditelju i za bilo koje dijete, jer djeca su jedina vrijednost koja je još ostala u našoj zemlji. Ali, kako je krenulo masovno iseljavanje mladih, pa i onih starijih, mislim da ćemo i tu jedinu vrijednost vrlo brzo izgubiti. Nepravda je nešto za šta mi je mržnja usađena u genskom kodu Kozaračkog kamena i mnogo puta kroz život i jesam nastradala baš zbog te svoje nemoći da oćutim na nepravdu. Iskreno, kada je u pitanju ubistvo Davida Dragičevića, mislim da se nikada ne bi ni desilo, da smo mi kao građani ustali poslije ubistva Vukelića, ili malog Nikole Đurovića, ili bilo koje anomalije i nepravde u našem društvu, a bilo ih je nemali broj. Naša krivica je bilo ćutanje. Ja bar više namam taj teret griže savjesti radi ćutanja, ali se pitam imaju li ga mnogi drugi koji nikada nisu glasa pustili da se pobune protiv nepravde, a pogotovo ako imaju svoju djecu.
(Istinito)
Hvala Vam puno na iskrenim riječima iz uvodnog dijela teksta. Nekada ljudi iz daljine imaju mnogo bolju percepciju događaja nego direktni akteri priča, prije svega jer su objektivni.O mešetarenju i svim podlim metodama koje su tada primjenjene , mislim da sam dosta dobro objasnila kroz ovaj intervju od prosle godine. Dodaću na to samo jednu anegdotu, koja se može podvesti i pod crni humor. Nakon jednog od naših okupljanja na trgu, prišao mi je jedan od političara koji se uporno pokušavao uvući u naše redove, građanske redove, i čestitao mi na govoru, a onda me sasvim normalno upitao ko me priprema za govore?!U tom momentu nisam znala da li bi se smijala, plakala ili vikala, jer mi je sasvim jasno u tom momentu bilo da ni jedan njihov istup pred građanima nije bio iskren i spontan. Samo sam mu odgovorila "Kada govoriš ono što ti je na srcu, tada te ljudi najbolje razumiju i za takvo nešto se čovjek ne priprema ,već samo otvori srce." Ostao je blijedo me gledjući, da li zbof toga što nije razumio šta sam mu rekla ili zato što mi nije vjerovao, ali meni to nije bilo ni bitno.
ReplyDelete