Neću da potpišem! Molim buduće pozivače, ako ih bude, da mi poziv ne šalju. Kad se radi o peticijama, potpisao bih jednu, odmah, lakoruko i slasno, ako bi se pojavila. Potpisao bih peticiju za oduzimanje zvanja počasne građanke Novog Pazara premijerki Novog Zelanda Jacindi Ardern. Ona je za one koji ne znaju, isto počasna građanka Novog Pazara, evo se danas na njen 40. rođendan navršilo 15 mjeseci od njenog proglašenja. Potpisao bih da joj se zvanje oduzme, jer nema ona šta da biva u društvu sa Vučićem. Kad je Ardern postala počasnom građankom, gradonačelnik Pazara Nihat Biševac kazao je kako je ona ‘šireći toleranciju i razumevanje mnogim liderima dala primer kako se u jednoj zemlji poštuju građanska prava i kako se u nemilim događajima pokazuje saosećajnost i zaštita žrtava’. Znam, Nihate, da su tvoje riječi iskrene, znam i tebe, Nihate, od djetinjstva te znam, i znam tvoju plemenitost, ali Jacindi nije mjesto uz Vučića.
Nije nikako, ne ide. Znam, ona je stavila mahramu na glavu kad je otišla da iskaže saučešće muslimanima grada Christchurcha, nakon što je onaj zločinac ubio njih pedeset za vrijeme namaza džume. Ta mahrama je njoj donijela i zlatni ključ grada Pazara. Ta mahrama joj je donijela i ključeve mnogih kuća i srca po šarenom svijetu. No znaš i sam da nisu baš svi po svijetu odobrili tu mahramu na njenoj mormonskoj glavi. Feministice nisu nikako. Te potlačenost žene, te simbol neravnopravnosti, to pa to i sve to. Osjetljiv sam na šamije i mahrame ženske, rastao sam u zajednici koja ih je nosila. Potlačenost žene je zahtjevnija tema, mahramom na glavi premijerke Novog Zelanda ona se nije ni povećala ni gurnula pod ćilim.
Premijerka Novog Zelanda, a počasna građanka Novog Pazara načinila je jedan video snimak u kojem je u dva minuta uspjela nabrojati sve što je kao predsjednica vlade postigla za dvije godine. Taj je video dostupan na internetu. Premijerka u tome snimku govori brzo, kao najbolji južnoamerički reporteri, ne baš egzaltirano kao Víctor Hugo Morales, kad ono opisuje drugi Maradonin gol Engleskoj u Meksiku, ali joj je količina riječi u jedinici vremena velika, kao u kakva opuštenog rappera, no ono što kazuje jasno je, a tečno. I tačno. Vodeći računa o tome da ne uzima vrijeme slušaocu i gledaocu, ona, specijalista za umijeće komunikacije, u ta je dva minuta uglavila kolosalan katalog mjera, akcija, boljitaka, izdvajanja za zdravstvo, za školstvo i sve ono što se može zvati društvenim napretkom. Pri tome govorenju iz njena lica izbija odgovornost za ono što kazuje. I radost pri kazivanju istine zrači iz njenoga lica. Svijete, ovo je učinila moja vlada za dvije godine pod mojim rukovođenjem, učinila je za ovu našu zemlju na Pacifiku. Sve je to provjerljivo, ni u jedan podatak nema sumnje. Njena vlada je suzbila i ovu virusnu epidemiju. I niko na širokom svijetu ne vrti sumnjičavo glavom na riječi laburističke
političarke, koja je, neka bude i to rečeno, istupila iz mormonske crkve zbog homofobije koju ova zagovara.
Jacinda Ardern je otišla na sljedeću džumu poslije zločina u kojem je ubijeno, agencije su javile, najmanje pedeset muslimana u džamiji u gradu Christchurch. Tada je imala 38 godina. Glavu je pokrila mahramom, e da bude sa vjernicima za vrijeme njihove molitve u parku. Kao predsjednica vlade, tih dana je otvorila jednu sjednicu riječima na arapskom: es-selamu alejkum. Nije ona time prešla na islam, ali su muslimani Novog Zelanda dobili poruku da imaju njenu podršku i saučešće. Oni koji se širom svijeta nazivaju ljudi dobre volje primili su ovakav postupak premijerke s velikim odobravanjem.
Aleksandar Vučić je imao 25 godina kada je u svojstvu poslanika u Skupštini Savezne Republike Jugoslavije, za govornicom izjavio da će Srbi za jednog ubijenog Srbina ubiti stotinu muslimana. Pri tome, taj jedan hipotetički ubijeni Srbin, ne mora ni biti ubijen muslimanskom rukom, ne, već ta kazna čeka stotinu muslimana, ako i jedan Srbin pogine od nekog metka ili bombe ispaljenih rukom pripadnika tzv. međunarodne zajednice. Prijetnju je tadašnji član Srpske radikalne stranke Vučić uputio međunarodnoj zajednici. Valjalo bi reći da je današnji počasni građanin Novog Pazara to izrekao 20. jula 1995, devetog dana nakon sablasnog zločina koji je na muslimanskim zarobljenicima počinila srpska vojska u Srebrenici.
Dvadeset godina kasnije on će, sada već na funkciji predsjednika vlade Srbije, dobiti povelju počasnog građanina Novog Pazara. Valja se držati istine: Aleksandar Vučić nije tražio da bude počasni građanin Pazara, grada u kojem muslimanska zajednica čini možda i tri četvrtine stanovništva. Vučić se nije prijavio na konkurs za počasnog građanina, nije aplicirao, ništa od toga ni ne postoji, njemu je počasno građanstvo dodijeljeno. Oni koji su mu ga dali i danas su na vlasti u Pazaru. Onda su tvrdili da mu to zvanje daju za njegove zasluge što je za ‘kratko vreme urađeno mnogo konkretnih stvari u infrastrukturi’.
Malo je prostora da se navede šta je sve ovih godina izlazilo iz ograde zubne premijera pa predsjednika Srbije Vučića. Srbija, lider u regionu, Srbija pobijedila virus corona, Srbija, zemlja s najvećim privrednim rastom u Evropi, samo je mali katalog megalomanije kojoj je pogonsko gorivo narcistička poremećenost ličnosti. Najnoviji prilog za tu pobrkanost došao je prije nekoliko dana, kad je predsjednik Srbije izjavio kako je u junu i julu ove godine u Novom Pazaru umrlo manje ljudi nego u istim mjesecima prošle godine, i to za cijelih 16 posto. Objasnio je predsjednik i zašto je tome tako: ljudi se ove godine više paze! I ne samo u Pazaru, kaže da je u cijeloj Srbiji smrtnost ove godine manja nego prošle godine. Pri tome, počasnom građaninu Pazara nije ni u petu došlo da spomene brojke, da spomene izvor za te brojke. I da rekne, čega se to ljudi paze, pa manje umiru? Da nije možda smrti, prečasni počasni građanine Pazara? Njegovo lakonsko objašnjenje je posao za par malo žešćih instituta. Dok je govorio o procentima za juli ove godine, činio je to kao da se svijet nalazi barem na pola avgusta, a jula je trebalo da
prođe još cijela četvrtina mjeseca. Pazarci koji podatke o smrtnosti pouzdano znaju, preneraženi su. Objava smrti i molitva za preminulog muslimana sa džamijskog minareta, objava po imenu tendžik ne može se ne čuti, a tendžik po tendžik se lako broji i lako ih je sabrati. I smrti pravoslavnih žitelja se znaju. Treći dan po Vučićevoj izjavi, javilo se Javno komunalno preduzeće Gradska čistoća Novi Pazar i objavilo da je od 1. januara do 27. jula 2020. godine u Pazaru bilo 501sahrana. Pa je ista Gradska čistoća objavila da je u cijeloj prošloj godini sahrana u Pazaru bilo ukupno 569. Dakle, nedostaje 68 sahrana da se u pet preostalih mjeseci stigne do prošlogodišnjeg broja. Komunalno preduzeće Gradska čistoća objavilo je i podatke o sahranama u Pazaru i za mjesece juni i juli ove i prošle godine. Prošle godine je u junu i julu u Novom Pazaru bilo ukupno 119 sahrana (60 u junu, 59 u julu), a ove, 2020. godine, bilo je 272 sahrane (104 u junu, a 168 u julu, i to zaključno sa 27. julom!). Tako se, prostim računanjem, dobiva da je broj umrlih u Pazaru od 1. juna do 27. jula ove godine bio veći za 128% nego prošle godine za cijeli juni plus cijeli juli! Same tice bi mogle znati koji nered iz Vučićeve glave je došao do 16% manje umrlih za ta dva mjeseca ove godine u odnosu na prošlu. Jedan ljekar mi je u Pazaru rekao da se Vučiću ne može vjerovati ni kad ti kaže koliko je sati dok sam na sat ne pogledaš. Ali javno, nijedan političar niti ljekar ne diže glas. Jedan, koga sam pitao, rekao mi je da je ovo vrijeme kao ono iz pitanja i odgovora Radio Jerevana. I dao mi primjer: Pitanje za Radio Jerevan: ‘Čuo sam da se kod nas više ne proizvode kreveti u onim količinama kakve su bile ranije. Je ti to istina?’ Radio Jerevan odgovara: ‘U principu da. A zašto bi se proizvodilo? Inteligencija spava na ružama, aktivisti se odmaraju na svojim lovorikama, radnici, seljaci i vojnici budni čuvaju mir, klasni neprijatelj ne spava, a ostali svi sjede.’
Čini se da ne spava ni Vučić, počasni građanin Novog Pazara. On je neprekidno, toliko neprekidno da se to može zaokružiti na vazda, to jest stalno, na televiziji, svaki čas krene u katalogiziranje svojih državnodruštvenih poduhvata, zasluga i uspjeha. Ali njegovi katalozi se ne provjeravaju, oni se uzimaju aksiomski, te najbolji u regiji, te bolji od Njemačke, te bolnica u Pazaru takva da joj ravne nema u vascijeloj ujedinjenoj Njemačkoj, te nikoga majka nije rodila da umije tako efikasno otvarati autoputeve, pogone itd., riječju nikad niko nigdje kao on. Još da ga samo, on ih tako zove, dahije sandžačke i dahije beogradske ostave na miru.
Eto, uz njega takvog, samog na svijetu, nije mjesto Jacindi Ardern.
(novosti.hr)
No comments:
Post a Comment