Tuesday, June 15, 2021

Blaž Kotarac: Uspomene i sećanja na Žućka i Trajka

Vjerovatno vecina vas nije procitala ovu lijepu pricu naseg sugradjanina, koji je potakao u banjaluckom KK Borcu, otisao da studira u Beograd, igrao kosatku u beograskim kosarkaskim romanticarima OKK Beograd. Prica je objavljena u KOS Magazinu.  Pamtimo taj klub kao jedan od onih za koji su svi navijali. Bez obzira bio ti zvjezdas ili partizanovac, za tu generacija kosarkasa Beograda na celu sa Zuckom navijala je cijela Jugoslavija. 

Uostalom, najbolje je da procitate ovu Kokijevu pricu koja pokazuje da su beogradski kosarkaski romanticari, i pored prohujalih decenija, ostali ono sto su i bili - romanticari!

******************************


Ovaj put nisam  ,,požurivao” da vam se odmah oglasim, nekako su mi emocije ,,isplivale” malo jače nego obično, jednostavno, nisu mi dozvoljavale da baš onako iz ruke saopštim  informaciju o posjeti, evociranju uspomena, sjećanja na drage nam  Žućka, Trajka i naših zajedničkih nekad saigrača, a kasnije i ,životnih prijatelja, koji su nas, nažalost, napustili……

Kao i obično, svake godine, negdje u ovo vrijeme povodom godišnjica smrti naših drugara i prijatelja, saigrača i legendi velikog OKK Beograda, spontano smo se okupili  na raskrsnici ulica Ruzveltove i Preradovićeve, ispred ulaza na Novo groblje. Sudbina se tako nekako poigrala da, dok smo se sačekivali, na mjestu na kojem je nekad, 60-ih godina bilo i mjesto okupljanja  za naš odlazak na treninge i utakmice, pogled mi se sjetno gubio niz Preradovićevu ulicu do ugla sa ulicom Zdravka Čelara, prema našoj plavoj, davno nazvanoj Koraćevoj ,,avliji”, udaljenoj  na minut hoda, oko 200 metara. Na njoj su me, davne 1965. godine, u ,,mladoj” mladosti, dočekali i prihvatili dobri ljudi. Tu  smo provodili sate, dane, mjesece, godine, da ne kažem decenije, trenirajući i igrajući košarku za naš plavi OKK Beograd i, usput, gradili doživotna druženja i prijateljstva koja traju do dana današnjeg.

Boša Tanjević, Blaž Kotarac, Neda Subotić, Bruno Pavelić, Bata Radović i Blažo Stojanović na Novom groblju

Prošlost je iza nas, sad nas put sve češće vodi na suprotnu stranu, na Novo groblje, prema, kako sam ju nazvao, ,,NG-klonferskoj” plavoj avliji, ćošku, djelu Aleje velikana koju su, nažalost i ,,otvorili” naši velikani  Žućko, 2. juna 1969.  i Trajko 27.maja 1970. U tom pravcu smo  i ovaj put krenuli…..

Bata Đorđević, Ljupče Žugić, Zoran Gavrilović, Miroljub Damnjanović Dugi i M. Dimitrijević

Elem, okupljanje kraj većnog kućišta – spomenara bilo je onako spontano, od srca, kako i može da se očekuje od ljudi i prijatelja koji su ih poznavali, igrali i družili se sa njima.                                                                                                        

Bili su tu njihovi saigrači Bruno (Pavelić), Moma (Momčilo Pazmanj), Cvele (Vladimir Cvetić), Koki (Blaž Kotarac), Đura (Vlade Đurović), Nenad (Subotić), Biške (Ljubiša Rajević), a pored njih i drugarica iz rane mladosti Zaga (Zagorka Žeravica). Zatim reprezentativni saigrači-drugari Neca (Nemanja Đurić), Bata (Radovan Radović), Bata (Bratislav Đorđević), i nešto mlađi veterani Dugi (Miroljub Damnjanović), Sajonara (Ivan Sarjanović), Amer (osnivač KK Radivoj Korać).

Vlade Đurović, Boša Tanjević, Bata Radović, Ivan Sarjanović Sajonara, Nemanja Đurić i Momčilo Pazmanj

Obzirom da nije u mogućnosti da češće dolazi kod nas u Beograd,  izbor je bio na Boši (Bogdanu Tanjeviću) da kaže nešto, da se obrati prigodom ovog događanja, što je i uradio. Onako kako samo on zna, na njemu svojstven način – dirljivo!

Nisu izostali ni mlađi veterani našeg OKK koji su i danas itekako aktivni u klubu i oko njega – Stojke (Blažo Stojanović), Gavra (Zoran Gavrilović) – gensek OKK, Aleksa Milošević – predsednik UO OKK i Miša Dimitrijević, bivši igrač i sada trener mladih selekcija, svi iz našeg OKK Beograda. Bili su tu i novinari koji su mi pripomogli sa predivnim fotografijama da ova moja ,,pisanija” izgleda onako kako sam i zamišljao i želio.

Nemanja Đurić i Bruno Pavelić

Kao da je predivan, sunčan dan, i nemogućnost viđanja u poslednje vreme, uslovljeno sigurno i ovim ,,nametom” od korone,  produžilo naše druženje. Kao da se nikome nije išlo, onako ,zapričani po grupicama, laganim hodom spustili smo se do izlaza iz groblja, zastali, očigledno ,,nedorečeni”, predlagali i predložili. Nema rastajanja, već dogovorno…

Zaga Žeravica i Bogdan Tanjević

Bruno, kao najstariji među nama, kapiten koji mora da se sluša,  ,,pričestio”  nas je sa njegovom ,,čortanovačkom” kruškom – rakijicom, i uz prigodni ,,mezetluk” nastavili smo ono kako mi već znamo, sa prisjećanjima, uspomenama, nije bilo kraja. Normalno je, da su sve priče, uspomene, sjećanja počela da izviru iz najstarijih, a još uvjek vitalnih, Brune, Bate, Nece, i povremenim uključivanjem Rice Gordića (potpomognutih whatsapp-ovski vezom, jer nažalost, nije mogao pristići iz Belgije,), na njihova zajednička igranja iz 50-ih god u OKK Beogradu i reprezentaciji  Jugoslavije…   

I tako, idući pričom za pričom, stigoše i do nas, malkice mlađe generacije, koja im se priključuje početkom 60-ih godina (au, sve to dalekih godina prošlog vjeka!). Tek tada su ,,provrele” uspomene, sjećanja, sve je ,,gorilo” od komentara, ma kao da su tu prisutni i oni naši dragi drugari koji su ostali gore, preko puta Ruzveltove ulice. Najviše se ,,pretresao” period naših  zajedničkih igranja, putovanja i druženja u periodu, kroz generacije od 1964. do 1971. godine.

Nemanja Đurić, Ljubiša Rajević i Moma Pazmanj

Nažalost, konstatovali smo da se za ovih pedesetak godina, pa sve do nedavno, Žućku i Trajku ,,pridružilo”, tu odmah, nedaleko od njih, bogme, veliki broj plavih ,,klonfera”, nekad nam dragih saigrača: Sija (M. Nikolić), Era (M. Erkić), Guta (Dragutin), Brane (Branko Kosović), Buša (Ljubiša Stanković), Mare (Zoran Maroević), Šilja (Marjan Novović), a samo u poslednju godinu dana i Žare (Žarko Knežević) a nedavno i Bojke (Zoran Bojkić). I da ne bili sami, ,,priključili” su  im se naš trener i ,,maestro” Bora (Bora Stanković) i njegov pomoćnik Borica Cenić.

Priča za pričom, uspomena za uspomenom, nešto se ponavljalo, nešto ne, mnogo toga je u nama još uvjek ostalo zajedničkog, nedorečenog! Trajalo je to, bogme, do samog predvečerja!

I, na kraju krajeva, konstatovali smo da nama, preostalima, zemaljskim, generacijskim, plavim “klonferima” – Bruni, Rici, Ivačku, Momi, Kokiju, Boši, Koletu, Đuri, Nedi… ne preostaje ništa drugo već da ih se sjećamo i u srcu nosimo, jer oni su ipak bili veliki naši prijatelji – veliki deo naših života.

A mi kasnimo… polako kaskamo, stićićemo i mi jednog dana do naše nove klonferske ,,avlije”, na plavo nebeske treninge – druženja! A, do tada…

E, PA, DRUGARI, NEKA VAM JE VJEČNA SLAVA I VJEČNI NEZABORAV!                                                  

Voli vas vaš Koki

(KOS Magazin)

No comments:

Post a Comment