aj
aplauz prilicno skroman!
Prilazi
momak, duge kose, vadi siljak (tako se nakada zvala cigareta), pali cigaretu, “
Treba
mu se hvata ruksaka, da neko ne bi puhnuo tu imovinu.
Zvuk
postaje sve jaci, ili publika sve tisa!
Negdje
sa strane, zacu se zvuk i druge gitare, na suprotnom kraju Skala … prvo po
basu, tek da se najavi, i lagano nasloni melodiju na Ljubavnu serenadu, pa
okrenu svoj rif na “Mala Genia”… MeHico , brate Meksiko ... jebote.
Solo
neponovljiv! Flamengo ili sta li?! Trese elektricna gitara sa ugradjenim
pojacalom!
Majstor
prve gitare prepozna miris Banjaluke, utisa se,
predje
na ritam!
Turisti
ocarani, sjevaju ocima! Misle ovo je u paket arznzmanu onih sto imaju lovu!
Skupilo se ljudi gomila, taman tako kako je bilo onda na Stradunu!
Sviraju dvije banjalucke gitare, a ritam uspori njezno! Utisase se!
"Ma
jel' , to matereti onaj
Taj
Kapidzic duo pjevao je Banjalukom najljepse serenade ikad. Posebno su forsirali
meksikanske pjesme, "Antonio Vargas" pa Mala Genia (Malaguena Salerosa)
i tako. Narocito oko kuce plavokose Nade Jurincic! One sto je stajala preko
puta Zeljeznicke stanice ... a pricalo se da je pos'lje postala nak'a doktorica
u Africi!
Zemlji treceg il' cetvrtog Svijeta, ja nisam broj'o! Ljecila valjda nake Crnce! Sama od sebe! A sve dzabe! Izgleda joj muzika od malena udarila u glavu ... pa pobenavila a to se i osevapilo!
A pjesme zahtjevne ... prelijepe. Jebote, i
danas znam sve rijeci napamet a ni jednu ne znam sta znaci!
Pjevali su bolje od onih makedonaca, Titovih "Magnifico" meksikanaca sto su uveseljavali Kralja Rezu, iranskog!
Nocu
kad sve utihne Banjalukom, pojave se niotkud ... oni.
Zene i djeca tiho na dvadesetak koraka (ocevi su naravno u Aleksincu ... tabire o Novom svjetskom poretku) ... a mi apoliticni idemo za njima ... a jos dvadesetak koraka iza nas, ide i murija! Ma ne da nekog deka, buba ili tako ... no da niko Raju ne dira!
na
Stradunu, spontani susret banjalucana!
Semara
skide gitaru sa ramena i vec sa koljena nastavi solo te meksikanske Pjesme, a
onda zastade napravi pauzu … stadose i one dvije gitare!
Semara
pogleda u nas dvojicu, onako ispod oka (uostalom tako je uvijek i gledao).
Valjda
mu to nesto bilo do ociju?
A nam je bilo jasno!
Sviraj raja!
Momci sa gitarama licem okrenutim ka njemu, cekaju njegovo cuveno nogom ,tap, tap, tap!
“The House of Rising the Sun”
Semara razbaci dug uvod … improvizacija! Posto je slabije staj'o sa engleskim, rijeci su bile takodjer neka njegova habla - habla inprovizacija!
Troje
banjaluckih gitarista na jednom mjestu, na Stradunu,
spontano hvataju najtanije, jedni druge, raja hvata ritam, pocinje sinhrono, tapklanje rukama, prvo stidljivo i polagano, pa onad sve jace, diktirano ritmom gitara.
Semara
zareva kao kakav stari Pas …There is house in
Jebajiga!
Ostalo je sve bilo ... muzika!
Da
nisam bio tamo i da mi neko ovo prica, rek'o bi mu da sere! U najmanju ruku da
laze!
Al' ja sam bio tamo, i slusao … a volio bih jos jednom to da cujem i vidim jer mi nitko na ovom svijetu ne moze ispricati sta sam ja to dozivio!
Banjalucki san!
A
banjalucki san se ne sanja u tome je fazon … banjalucki san
se stvara ... zivi!
Poslije
Dilan, pa Donovan, jedna od Antoana na francuskom!
Tri gitare, tri banjalucka "marijaca” zajedno , tek iznebuha, tu slucajno … na tom Stradunu!
Izbi ponoc na Crkvi Svetog Vlaha!
Mediteran razli miris uspaljenim nosnicama debeloguzih Svabica!
Osjeti se u zraku lavanda pa i … onaj koperton!
“Koperton”…
bit ce valjda k'o neki prasak za Sunce!
Jebajiga, to nisam savlad’o! A ni mi Jugovici to nismo ni koristili! Cuj Koperton!? Pa na nasu zdravu balkansku bakarno-preplanulu kozu!?
Ibrica,
mudro saceka tisinu, a onda razvuce…”Neeedajte da
vasss zaveduuu(u) u (u), ili tako nekako!
Semara
gleda u svoje poderane espadrile!
“Hajmo!”…
rece.
“Hajmo!”… rekoh i ja …”a dje ce mo?”
Ale,
rasiri svoje crne prelijepe oci, i u sred one Ibricine svirke, ustade na tim
Skalinama, i na sav glas upita ono svoje, kako je i inace znao da pita:
"Raja im'l neko sice za pivu? Mislim da mu je ostalo!”
Muk, jebajiga, niko u Dubrovniku ne razumije nas jezik! Bit ce, valjda, domacini ... zaspali!? A ne bi ni dali!
"Imam ja!" ... zacu se glas niotkud. Iz mraka!
Od nasih glavatih faca vidimo samo dva milicionera. Vidis ih odmah! Ovece su! Glavuse im ko bundeve a jos i obrazi rumeni! I jos onaj jedan mlatara sa usesima k'o slonic Dambo! Klempo ... jadan on!
“Ko je rek’o, imam ja?”… zasjase se oci Alici, a pri tom glavusom brzometno prosara gomilu. Ko ga poznaje, reklo bi se ... rutinski!
“Ja sam rek’o, imam ja!"
Alica
van sebe, ustrept'o da mu ne pobjegne dobrovoljac, podig’o se na prste … ne
vidi u gomili raje svog covjeka!
“Ko
je rek’o …”ja sam rek’o, imam ja!
Izludjen je Alica.
“Ja
sam rek’o … da sam ja rek’o, imam ja”!
“Pa dje si … mater ti jebem, da ne kazem … sta prostije! O's da vratne zile istegnem i navucem kakav isijas!?”
Semara
lagano puvuce Alicu za poderane farmerke ne bi li ga kako smirio!
“Sta
o’s ti sad, koji kurac Semara, vidis da nam se javlja dobrovoljac!"
“Ale,
vidis li ti ispred Svetog Vlaha, ona dva drota blizanca?”
“Vidim!
Pa sta!?”
“E, pa onaj manji te podjebava!”… rece Semara ravnodusno.
"Mislis
na onog sa Staljinovim brcicima!?"
"Da
na njega mislim!" rece Semara.
"Joj,
Raja izgleda mi da sam ja poj'o govno ... malo zajeb'o!" rece Ale zabrinuto.
Gomila
raja i dalje u nas gleda.
Misle
bit ce jos svirke … ne razilaze se. Jebaji ih , ne znaju jezika!
Ibrica,
se trudi ne bi li nastimao onih svojih dvanaest zica na gitari!
“Ne
moze mene niko zajebavati!”… razljuti se Alica i sleti u
publiku i kroz publiku tacno do manjeg drota, ali ga je jeblo sto je Alica bio jos manji od malog drota.
"Ovaj,
jeste li Vi ponudili muzicarima pivu?"
Manji
drot, a veci od
No comments:
Post a Comment