- i
"U redu, Drasko idem ja opet!" I ponesoh preko ruke onaj majcin "slafrok" od jakne, za svaki slucaj, a koji mi je tih dana stajao kao saliven ... pristajao. Bas kao kanadskim drvosjecama! Valjda je i toj jakni tako ime!?
"I ponesi, matereti babin ceger! Nece
Murija po zimi!" ponavlja Drasko.
O jest se zajeb'o!
Oce Murija i kad se najmanje nadas.
Kupio sam te fals "nazovi" cevape,
kupio benkovacko belo! Dobio cet'ri flase, mislim za njemacke marke nisam djaba,
a ceger se oteg'o do zemlje, tj. asvalta.
Pri povratku kuci, posto je vec popad'o
mrak a ulicne svjetiljke ne rade, na ulazu u Borik vidim siluete po sred ceste,
a rasirenih nogu! Lijevo, prema Sinisinom kaficu Elit a obasjanog svjetlom
svijeca, guza se gomila uniformisanih "svila Svilanit boraca"! Okokucni
borci! Oni sto ne idu u Rat nego kupili opremu tek da se kurce po gradu ... a desno
na praznom dijelu, parkiran kombi! E ... to bi mogla biti opasna zajebancija
ili je Zupljanin ili Prohaska a onda ... jebajiga!
A vrata mu otvorena! Tom kombiju!
Jebote, da sam manje flasa benkovackog
belog povuk'o ... bio bi sto posto brzi! Ovako, nista! A i onaj, Draskove babe
mrezasti ceger se razvuk'o do zemlje, pa klepece!
Mislim, ne klepece ceger, nego flase u
njemu! A ulice dibidus zaledjene, pa sve jos gore izgleda! Klizni lijevo,
klizni desno sve u borbi da ne otresem na cestu a one flasetine, zveckaju li
zveckaju! Fuj!
Okrenem, tj okliznem se u ulicu lijevo, pa
pravac ka Grobljanskoj ulici! Sve po mraku! Jebajiga, znam moj Grad napamet! Pred
kucom Miketa preskocim grobljansku tarabu a sram me i stid sustize! Obuzelo me!
Pitam se sta ja to koji kurac radim ... u svom Gradu!? Bjezim kao proganjani
pas! Bas tako! Ovako se nesto ne moze ni sanjati!
Nesto me smota oko nogu i ja se prevrnuh
preko te grobljanske ograde, zajedno sa onim cevapima, a vec se ohladili ...
garant, te sa onim babinim rastegljivim cegerom i benkovackim "belim"
flasetinama!
Par koraka od ograde predamnom, iskrsnu nadgrobni
spomenik mog dobrog, bas dobrog skolskog druga i prijatelja, Milomira Crljenice!
O, tu smo. Pomislih, dos'o sam kuci!
Kuci kod mog Milija!
Sjeo sam na zaledjeni beton, s ledjene
strane spomenika! A neka toplina mi ispuni dusu. Sacekat cu da racije prodje!
Nece ni oni dugo ... uskoro je vrijeme vecere a to se ne propusta! Valjda!?
Ispruzio noge, da dusom dahnem a kako
vrijeme ide i hladnoca i zima stiscu ... pa i ja podvukoh noge pod sebe,
tacnije tamo gdje stanu, i navukuh "slafrok" i kapuljacu preko glave.
Cuju se grlena dovikivanja, psovke, jebu nekom mater "borci" ... klize
se i njima! Oce to krajem decembra, pred katolicki Bozic i Novu Godinu! Glasovi sve blizi i blizi! Baterijske lampe
saraju Grobljanskom ulicom! Oteglo se to!
Prsti poceli da se lede, tijelo se treska, onako skvrcen, zapalih svoju lulu! Sreca imao sam jos duvana. Poslala mi moja Zorana iz Beograda preko Nikole i Duske Vuksan. Lula inace jako isijava toplinu pa bi mi to moglo prste ugrijati, ali na dim nisam racunao! Posebno dim koji je na onoj hladnoci dvostruko vidljiviji! Narocito kad se obasja u mraku, baterijskom lampom! A dim se dig'o kako ne treba! Reklo bi se, ko sam lajt sou kad Lepa Brena iskoci i zapjeva onu svoju "Bato, Bato ti si moje zlato"!
Cujem sum koraka po bijelom grobljanskom
sljunku! Nepogresivo, to sumno disanje je sve glasnije i glasnije! Privucen
dimom, grobu Milomira Crljence pridje mladic, nije mogao imati vise od dvadeset
godina, a s isukanim kalasnjikovim.
Nespretno mi prisloni kalasnjikov taman na vrh glave, ama ne da bi me
ubio, nego samo iz sigurnosnih razloga ... ili da malo odmori!?
Usr'o se i on, usr'o se i ja! Tako sav do
ludila, isprepadan, upita me tiho ... drhtavo a i piskavo: "Sta radis tu Bako!?"
A i ja rekoh drhtavo i piskavo a i sta bi'
drugo: "Placeeem!"
Mladic ustuknu korak unazad da procita na
nadgrobnoj ploci za kim to jadna baka place.
Osvijetli baterijom i procita vidljiv samo
gornji red, Milomir, te donji red - 1950. god. Dalje se nije vidjelo od svjezeg
a smrznutog cvijeca.
"Ovo si ti Bako cvijece navukla,
jelde!?"
Baka nista ne rece! A i tesko je bilo ista
pricati sa kalasnjikovim na glavi! Sve ti se nekako stisne!
"Majku im jebem ustasku i balijsku, ubise covjeka, pa mladji je, Bako od mog Oca!"
"Ratomire, sta se to tamo koji moj kurac pusi?" vrlo
grleno vice Komandant racije!
"Nista, Komandire, nista! Jedna Baka svoga sina borca oplakuje!"
Pa prije no sto se okrenu da podje, izvadi kutiju "Zlatnog Marlboroa" i spusti mi u krilo: "Evo Bako, nemam vise, zapalindjaj ovo pa idi kuci ... hladno je! Nemoj tu vise da sjedis sama, nece on nigdje otici, dodji mu po danu kad je toplije, nemoj da i tebe sutra oplakujemo!"
Tu noc uz moj crveni fenjer u kafani kod
"Kusme" pita me slikar Josip Granic imam li slucajno jos duvana za
lulu da je preteklo, pa da on smota koju cigaru.
"Imam ovo!" I izvadim iz svog
dzepa jakne kanadskih drvosjeca neotvorenu kutiju "Zlatnog
Marlboroa."
Raja se pocasti a gazda Kusmo mi u znak
zahvalnosti donese Balantine u predivnoj ovalnoj casi ali bez leda ... no
svejedno ... bilo je jako hladno i kome je led onda na pameti!?
"Nemoj viski Kusmo, skupo je! Moze
meni samo mutno "belo" benkovacko ili rakija sa pijace! Pa zar nismo
svi Srbi!?"
"Neka te, neka te, samo seri ... meni
je srce puno kad vidim da ima postenih Kristijana i Vlaha a viskina imamo ... hecimi
donose svaki dan, cijena i prihvatljiva!"
U onom polumraku nazdravim "viskinom"
siluetama ljudi te im ukratko ispricam ovo sto sam gore vama srao i sta mi se koji
sat prije desilo na gradskom groblju i otkud mi cigare. Atmosfera se malo
razgali, neko se i nasmija.
Emir Jusic, banjalucka fudbalska legenda, se
lagano nakaslja i progovori svojim cuvenim crnim humorom: "E, moj Toba men'
se cini da ti je nas pokojni drug Mili nocas, spasio zivot!"
U kaficu, tisina, u zraku priguseno
odobravanje, al' od srca!
I meni se to danas cini! Emir je bio u
pravu!
Eto, to bi bilo to i tu nemam nista vise dodati!
Uf, jebajiga, ako nisete prestali citati, ima jos jedna, uv'jek po koju ispustim na kraju.
Milomir Crljenica je poginuo na autocesti
Raja je Raja! O tome se radi!
Poginuo je, jureci rentanim automobilom ka
svojoj porodici! Tek rodjenoj kcerki Tamari i njegovoj Olgici! Eh, a bas ih je
volio!
Nisam bio na sahrani, bio u Vojsci. Zbog mog nekakvog ponasanja nisu me pustili
na sahranu. Bila moja Majka! Sve mi pricala jednom u vojnom zatvoru u Mostaru
kad mi je dosla u posjetu, a ja k'o da sam i sam bio tamo!
Majka, znala dusevno pricati, narocito se oslanjala na detalje! To joj je u krvi!
Siti se isplakali u jednoj maloj kafanici kod Starog Mosta! Ljudi, okolo, mislili da smo poblehali!
A cvijece na grob je stavljala redovno teta Nada, Milijeva majka.
Velike bukete! Sto je vrijeme vise
prolazilo, majcinska tuga je bivala sve jaca! Zabluda je da vrijeme lijeci
rane! Lazu ljudi u svom neznanju! Vrijeme rane samo produbljuje! Majka Nada je donosila redovno to cvijece!
Ponekad i toliko da prekrije i ime njenog sina na grobljanskoj ploci! Nije
mogla jadna racunati da ce to cvijece prekrivajuci ispisano ime na grobnom
mjestu, njenog sina Milija nekome zivot spasiti! A i slova imena kada se na
njih neko pogresan jednom osloni.
Veliki buketi, mnogo tuge prekrivaju!
Ono cvijece sto mrtve drzi medju zivima a zivima spasava zivote!
A sve to, ko ce vjerovat', vjerovat' ce!
Ko nece, nece ... jebe se meni!
Ovo je moja prica!
Uostalom!
Jebajiga!
No comments:
Post a Comment