Na prijedlog Ese Salkanovia:
U prepunoj dvorani Centra za kulturu u Konjicu održana je promocija antologije suvremene bosanskohercegovačke poezije autora Marka Vešovića pod nazivom „Da je barem devedest treća“ u izdanju Dobre Knjige iz Sarajeva.
Književnik Hadžem Hajdarević je govorio o vrijednosti ove knjige ističući da je ona obuhvatila skoro sve što domaća poezija nudi. Posebna vrijednost ove antologije je njen autor, Marko Vešović koji je, po mišljenju Hajdarevića, najveći živući pjesnik na ovim prostorima. Hajdarević smatra da poezija koju pišu bh pisci spada u sami vrh evropske poezije.
Ističući kako je i sam bio iznenađen koliko dobrih pjesnika ima BiH, Vešović je posebno izdvojio prerano preminulu pjesnikinju Jozofinu Dautbegović za koju je rekao, da predstavlja sami vrh poezije u BiH, potom, Milu Stojića, Muniba Delalića, Abdulaha Sidrana, Izeta Sarajlića, Asmira Kujevića, do mladih pjesnika Adise Bašić, Alme Lazarevske…. Vešović je naglasio da ova antologija nema ni jednu lošu pjesmu.
Jedini kriterij za ulazak u antologiju bio književna vrijednost a ne nacionalna, politička ili bilo koja druga pripadnost.
Pjesmu Jozefine Dautbegović koju je govorio Marko Vešović
PJESMA PERAČA GRADSKIH IZLOGA
Moj poznanik perač gradskih izloga
tvrdi kako ničega pod kapom nebeskom
nije željan
Kad prije doručka perem izlog prodavaonice Kraš bombona
priča on
u ustima stalno imam sladak okus
pa ne mogu ni jesti toliko sam iznutra bljutav
Od pogleda na izlog pun voća zbog brda naranči i jabuka
čitav me dan muči žgaravica
Kad perem izloge s muškim odijelima ja se namjerno namjestim
na ljestvama
pa mjerkam nogavice duljinu rukava zagledam kakvo je kopčanje
i dok operem izlog ja se odijela nanosao
Prodavačice me uglavnom uvijek vide sprijeda
pa i one mene mjerkaju da oprostiš malo niže od pojasa
Nije da ne bi imao što pokazati
ali mi više nije do toga
Moram priznati ponekad i uživam kad se jato mladih cura
zbokori oko dobro opranog izloga
za novu kolekciju proljeće-ljeto
a oko mene odjednom sve zamiriše kao da sam u cvijetnjaku
Znam ja što nije za moje godine
nemaj brige
Pravo da ti kažem perem te izloge katkad i s gađenjem
kao prljavo posuđe ujutro poslije velikog slavlja
Radim čestito valja čuvati posao tko bi mene ovako starog
Nekad se i nasmijem kad šetači udare glavom u staklo kao ptice
pa se uvjerim da sam dobro oprao
Ali sve i da imam novaca ne bih ništa kupio
toliko sam se nagledao da mi se ogadilo
No ima jedan mali izlog na broju 42
koji perem s posebnom pažnjom
ali mi uvijek ostane mutan
Unutra je kao u lutkinoj kući izložena šarena dječja odjeća
pa dok perem sve gledam bi li odgovaralo mome unučetu
da mi se sin oženio prije nego je otišao
A lijepo sam mu rekao kad je odlazio
Jebena budalo znaš li da u svim ratovima gine
jedino sirotinja
I svaki puta kad na to pomislim
izlog se zamagli.
Sunday, June 09, 2013
Saturday, June 08, 2013
Rodila nam se Meri Kaludjerovic!
Ovo malo luce je Meri, tek rodjena Mladenkina i Sopenova unuka.
Oni vec imaju dvoje unucadi ali ovu malu su dugo i zeljno ocekivali.
Sin Vedran i snaha Paige - presretni roditelji!
Svima cestitke od srca!
Neka Meri bude sretna i lijepa na baku, naravno i mamu, a dobra na dedu, naravno i tatu!
Friday, June 07, 2013
Dirljivo pismo srednjoškolke: Bojim se "njihovih" i "naših"
Ovo mi je poslao skolski kolega iz Beograda. Nevjerovatno je da ovo nisam nigdje cula u Bosni.
Mislim da je dobar materijal za tvoj blog
Pozdrav Saima
**********************
U Sarajevu je početkom maja završen projekat "Jedna BiH, jedna knjiga" u organizaciji Ambasade SAD-a. Projekat je započeo u januaru, 2013. a uključilo se više od 70 srednjih škola i fakulteta širom BiH. Učenici su čitali knjigu Shermana Alexiea "Apsolutno istiniti dnevnik Indijanca na određeno vrijeme", o njoj vodili rasprave, učestvovali u takmičenju pisanja eseja i poezije, te crtanja stripova. U takmičenju u pisanju eseja pobijedila je Barbara Markešić iz Srednje škole Prozor. Pročitajte njen rad:
'Običavao sam misliti da je svijet podijeljen na plemena', rekao sam, 'Na bijele i crne. Indijance i bijele. Ali sada znam da to nije istina. Svijet je podijeljen na samo dva plemena, na ljude koji su seronje i ljude koji nisu.' (Sherman Alexie)
Naš svijet je čudna stvar. Dok se s jedne strane provodi globalizacija, s druge strane stvara se sve veći i veći jaz među ljudima. Čini se da ljudi još uvijek nisu spremni zbližiti se, čuti drugačije mišljenje, te isto prihvatiti kao jednako vrijedno. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila zemlja suživota, poštovanja i prijateljstva između običnih, malih ljudi, no rat je uništio taj duh zajedništva.
Razumijem ljude koji su izgubili voljene osobe, cijele porodice, dom, da još nisu spremni izići iz ‘plemena’, ali ono što zbilja ne razumijem su generacije mladih ljudi, kojima i sama pripadam, koji nisu osjetili ni najmanju posljedicu tog užasnog događaja, a opsjednuti su glupim nacionalizmomČovjek je doveden u situaciju da se bori, da ubija onoga s kim je dijelio životne jadikovke, s kim je pjevao i bio blizak. To je jedna apsurdna situacija kojoj se ne nazire smisla. Ljudi su postali ogorčeni jedni na druge, ispunjeni bolesnom mržnjom i netrpeljivošću. Ogradili su se u svoja ‘plemena’ i čvrsto su odlučili iz njih ne izlaziti.
Sve je trebalo ponovno graditi, ali ovaj put bilo je mnogo, mnogo teže. Čak i danas, dvadeset godina od završetka rata taj proces traje. Razumijem ljude koji su izgubili voljene osobe, cijele porodice, dom, da još nisu spremni izići iz ‘plemena’, ali ono što zbilja ne razumijem su generacije mladih ljudi, kojima i sama pripadam, koji nisu osjetili ni najmanju posljedicu tog užasnog događaja, a opsjednuti su glupim nacionalizmom.
Najgora stvar je što mladi ne znaju gotovo ništa o stvarima koje su se događale, a ono malo informacija što znaju, isuviše je pristrano da bi bilo vrijedno pažnje. Najviše me žalosti stanje u mom mjestu, gdje su ljudi ograničeni, gdje je skandal biti prijatelj s muslimanom, gdje nema snova, mašte, nema pogodnosti za stvaranje dijaloga.
Moj grad je podijeljen na dva dijela, na ‘njihov’ i na ‘naš’. Sve je podijeljeno. Svako od nas tačno zna gdje mu je mjesto. Djeca uče kako biti ‘pravi’ Hrvat (ili pravi Bošnjak). Svoje veličamo, njihovo pljujemo.
Takvi smo mi. Tužno je to, ali zbilja. Ponekad imam osjećaj da se ništa neće promijeniti, da će uvijek i zauvijek postojati granica između ova dva ‘plemena’ i niko neće biti toliko uporan da napravi promjenu, toga se bojim.
Uprkos svemu, ipak se nadam da će s vremenom ‘plemena’ postati pametnija, srušiti sve te zidove koji nas razdvajaju i shvatiti da nas puno više toga povezuje. Hajdemo prestati biti Hrvat, Bošnjak ili Srbin i na minuticu budimo samo dobri ili loši, samo takvi. To je jedini način da postanemo svjesni činjenice da jedino ujedinjeni u različitosti možemo ostvariti velike stvari.
Mislim da je dobar materijal za tvoj blog
Pozdrav Saima
**********************
U Sarajevu je početkom maja završen projekat "Jedna BiH, jedna knjiga" u organizaciji Ambasade SAD-a. Projekat je započeo u januaru, 2013. a uključilo se više od 70 srednjih škola i fakulteta širom BiH. Učenici su čitali knjigu Shermana Alexiea "Apsolutno istiniti dnevnik Indijanca na određeno vrijeme", o njoj vodili rasprave, učestvovali u takmičenju pisanja eseja i poezije, te crtanja stripova. U takmičenju u pisanju eseja pobijedila je Barbara Markešić iz Srednje škole Prozor. Pročitajte njen rad:
'Običavao sam misliti da je svijet podijeljen na plemena', rekao sam, 'Na bijele i crne. Indijance i bijele. Ali sada znam da to nije istina. Svijet je podijeljen na samo dva plemena, na ljude koji su seronje i ljude koji nisu.' (Sherman Alexie)
Naš svijet je čudna stvar. Dok se s jedne strane provodi globalizacija, s druge strane stvara se sve veći i veći jaz među ljudima. Čini se da ljudi još uvijek nisu spremni zbližiti se, čuti drugačije mišljenje, te isto prihvatiti kao jednako vrijedno. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila zemlja suživota, poštovanja i prijateljstva između običnih, malih ljudi, no rat je uništio taj duh zajedništva.
Razumijem ljude koji su izgubili voljene osobe, cijele porodice, dom, da još nisu spremni izići iz ‘plemena’, ali ono što zbilja ne razumijem su generacije mladih ljudi, kojima i sama pripadam, koji nisu osjetili ni najmanju posljedicu tog užasnog događaja, a opsjednuti su glupim nacionalizmomČovjek je doveden u situaciju da se bori, da ubija onoga s kim je dijelio životne jadikovke, s kim je pjevao i bio blizak. To je jedna apsurdna situacija kojoj se ne nazire smisla. Ljudi su postali ogorčeni jedni na druge, ispunjeni bolesnom mržnjom i netrpeljivošću. Ogradili su se u svoja ‘plemena’ i čvrsto su odlučili iz njih ne izlaziti.
Sve je trebalo ponovno graditi, ali ovaj put bilo je mnogo, mnogo teže. Čak i danas, dvadeset godina od završetka rata taj proces traje. Razumijem ljude koji su izgubili voljene osobe, cijele porodice, dom, da još nisu spremni izići iz ‘plemena’, ali ono što zbilja ne razumijem su generacije mladih ljudi, kojima i sama pripadam, koji nisu osjetili ni najmanju posljedicu tog užasnog događaja, a opsjednuti su glupim nacionalizmom.
Najgora stvar je što mladi ne znaju gotovo ništa o stvarima koje su se događale, a ono malo informacija što znaju, isuviše je pristrano da bi bilo vrijedno pažnje. Najviše me žalosti stanje u mom mjestu, gdje su ljudi ograničeni, gdje je skandal biti prijatelj s muslimanom, gdje nema snova, mašte, nema pogodnosti za stvaranje dijaloga.
Moj grad je podijeljen na dva dijela, na ‘njihov’ i na ‘naš’. Sve je podijeljeno. Svako od nas tačno zna gdje mu je mjesto. Djeca uče kako biti ‘pravi’ Hrvat (ili pravi Bošnjak). Svoje veličamo, njihovo pljujemo.
Takvi smo mi. Tužno je to, ali zbilja. Ponekad imam osjećaj da se ništa neće promijeniti, da će uvijek i zauvijek postojati granica između ova dva ‘plemena’ i niko neće biti toliko uporan da napravi promjenu, toga se bojim.
Uprkos svemu, ipak se nadam da će s vremenom ‘plemena’ postati pametnija, srušiti sve te zidove koji nas razdvajaju i shvatiti da nas puno više toga povezuje. Hajdemo prestati biti Hrvat, Bošnjak ili Srbin i na minuticu budimo samo dobri ili loši, samo takvi. To je jedini način da postanemo svjesni činjenice da jedino ujedinjeni u različitosti možemo ostvariti velike stvari.
Thursday, June 06, 2013
Angel: Jack-ov 5. rodjendan
Dragi moji,
danas je 5. rodjendan mom unuku Jack-u,a juce u predivnom Williams
Parku je bila proslava ovog dogadjaja.Barbara i Dan su to stvarno
izvanredno organizovali i sve je bilo u stilu zivotinjskog carstva.
Sva djeca su dobila po masku,dvogled, safari sesir,blok i
olovku...Zadatak je bio da pronadju sakrivene slike i figure zivotinja
po ogromnom parku i da zapisu sta su nasli. Mi ("nesto" stariji) smo
se cudili sa kolikom su ozbiljnoscu to djeca radlia, premda u vecini
blokova su bila povucene samo neke crte...
Jack je ovoga puta bio u ulozi svog ljubimca geparda Cheetah (gepard)
i veoma cesto su odjekivali parkom imitirajuci zivotinjski krici.
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel
Wednesday, June 05, 2013
Na vijest da je Tribunal u Hagu oslobodio Stanišića i Simatovića
"Mir, mir - niko nije kriv!"
Izgleda da je Tribunal u Hagu okrenuo list. Nakon oslobadjanja Gotovine, Maraca i Perisica, oslobodjeni su i Stanisic i Simatovic! Ako ovako nastavi, i ako preispita i neke odluke donesene u Nirnbergu nakon drugog svetskog rata, moglo bi se desiti da se i Ajhman, Gebels i ostala bratija proglase nevinima.
Sve je moguce u danasnjem svijetu!
.
Jedina razlika je sto ovog puta nije bilo svečanih dočeka, televizijskih reportaža, poklona...
Ovaj put Stanišića i Simatovića nije dočekao niko od srpskih zvaničnika.
Vjerovatni razlog su zamor pregovorima sa EU i obecana transa MMF.
*****************
Nekoliko reakcija :
Advokat Srđa Popović kaže za e-Novine da je reč o političkoj presudi.
"Namera da se donose takve presude bila mi je jasna već u presudama Gotovini, Markaču, Haradinaju i Perišiću. Međunarodna zajednica je u startu pogrešila, namerom da stvara uslove za pomirenje - a to nije zadatak suda. Sud na optužene treba da primeni zakon, pa kako ispadne. Sada nam sugerišu da smo svi isti, da treba sve da zaboravimo i pridružimo se EU. Kalkulišu i pokušavaju da jednim potezom potisnu prošlost, stvore utisak da ne treba time da se bavimo, da niko ne sanja o revanšizmu. Žele da iza svega što smo prošli tokom dve decenije zatvore vrata. Da pojednostavim, smučili smo im se, neće više nama da se bave i savetuju da se ni mi ne bavimo prošlošću", kaže naš sagovornik.
Po njegovoj oceni, "jasna je namera, kao i u Međunarodnom sudu pravde, da se države ne stigmatizuju i da se ne daje povoda za revanšizam".
"Poruka glasi: 'Dosta o svemu što vodi novim sukobima, sve ćemo da zaboravimo'. Ključna za nas je presuda u slučaju Momčilo Perišić, u kojem se vidi nesumnjiva spona između rata u BiH, JNA i srpskog političkog vrha. Oni su odlučili da na to zažmure. Kao i kod Gotovine, nije mogla Oluja da se proglasi za zločin, jer to je onda zločin hrvatske države", ističe Srđa Popović.
Nataša Kandić, koordinatorka Koalicije za REKOM, kaže za e-Novine da je "nasleđe Haškog tribunala u pogledu presuda ozbiljno uzdrmano".
"Uverena sam da mnogi koji su ga podržavali ćutke posmatraju ovu presudu i prethodne presude, ono što se dešava pred našim očima, krah međunarodnog sistema pravde. Sve ide u pravcu da se zločini svedu na Bosnu i Hercegovinu, da počinioci budu lideri etničkih zajednica i političkih partija, a da o odgovornosti Srbije i Hrvatske ne bude ozbiljnijeg traga", ističe naša sagovornica. Ona konstatuje da je u Tribunalu "sve manje sudija od integriteta", o čemu svedoči i obrazloženje presude Stanišiću i Simatoviću.
"Ustanovljeni su, bez neke ozbiljne rasprave o tome, novi standardi, presudama u slučajevima Gotovina i Perišić i sve se presude ravnaju prema njima. Očekujem, međutim, da će u presudama Karadžiću i Mladiću, liderima bosanskih Srba, biti više pravde", ističe Nataša Kandić.
Florence Hartmann, nekadašnja glasnogovornica bivše glavne haške tužiteljice Carle del Ponte:
"Haški sud je potvrdio da teži ukinuti iz međunarodnog krivičnog prava komandnu odgovornost kao i koncept saučesništva vojnog i civilnog vrha u slučaju sistemskog nasilja. Time su nagrađeni mozgovi sistema koji su obmanom uspjeli planirati i organizirati masovno nasilje, a sve preko paravan organizacije, pazeći da ne napišu direktno naređenje. Poruke sa suđenja u Nurembergu je izbrisana. Haški sud je u naglo ušao u proces ukidanja Ženevske konvencije i, time, uništava sve što je urađeno poslije Drugog svjetskog da se zaštite civili u ratu. Dešava se u Hagu jedan preokret koji žrtve posljednjeg rata u Evropi osjete na svojoj koži, ali koji ima i dalekosežne posljedice, i to širom svijeta".
Izgleda da je Tribunal u Hagu okrenuo list. Nakon oslobadjanja Gotovine, Maraca i Perisica, oslobodjeni su i Stanisic i Simatovic! Ako ovako nastavi, i ako preispita i neke odluke donesene u Nirnbergu nakon drugog svetskog rata, moglo bi se desiti da se i Ajhman, Gebels i ostala bratija proglase nevinima.
Sve je moguce u danasnjem svijetu!
.
Jedina razlika je sto ovog puta nije bilo svečanih dočeka, televizijskih reportaža, poklona...
Ovaj put Stanišića i Simatovića nije dočekao niko od srpskih zvaničnika.
Vjerovatni razlog su zamor pregovorima sa EU i obecana transa MMF.
*****************
Nekoliko reakcija :
Advokat Srđa Popović kaže za e-Novine da je reč o političkoj presudi.
"Namera da se donose takve presude bila mi je jasna već u presudama Gotovini, Markaču, Haradinaju i Perišiću. Međunarodna zajednica je u startu pogrešila, namerom da stvara uslove za pomirenje - a to nije zadatak suda. Sud na optužene treba da primeni zakon, pa kako ispadne. Sada nam sugerišu da smo svi isti, da treba sve da zaboravimo i pridružimo se EU. Kalkulišu i pokušavaju da jednim potezom potisnu prošlost, stvore utisak da ne treba time da se bavimo, da niko ne sanja o revanšizmu. Žele da iza svega što smo prošli tokom dve decenije zatvore vrata. Da pojednostavim, smučili smo im se, neće više nama da se bave i savetuju da se ni mi ne bavimo prošlošću", kaže naš sagovornik.
Po njegovoj oceni, "jasna je namera, kao i u Međunarodnom sudu pravde, da se države ne stigmatizuju i da se ne daje povoda za revanšizam".
"Poruka glasi: 'Dosta o svemu što vodi novim sukobima, sve ćemo da zaboravimo'. Ključna za nas je presuda u slučaju Momčilo Perišić, u kojem se vidi nesumnjiva spona između rata u BiH, JNA i srpskog političkog vrha. Oni su odlučili da na to zažmure. Kao i kod Gotovine, nije mogla Oluja da se proglasi za zločin, jer to je onda zločin hrvatske države", ističe Srđa Popović.
Nataša Kandić, koordinatorka Koalicije za REKOM, kaže za e-Novine da je "nasleđe Haškog tribunala u pogledu presuda ozbiljno uzdrmano".
"Uverena sam da mnogi koji su ga podržavali ćutke posmatraju ovu presudu i prethodne presude, ono što se dešava pred našim očima, krah međunarodnog sistema pravde. Sve ide u pravcu da se zločini svedu na Bosnu i Hercegovinu, da počinioci budu lideri etničkih zajednica i političkih partija, a da o odgovornosti Srbije i Hrvatske ne bude ozbiljnijeg traga", ističe naša sagovornica. Ona konstatuje da je u Tribunalu "sve manje sudija od integriteta", o čemu svedoči i obrazloženje presude Stanišiću i Simatoviću.
"Ustanovljeni su, bez neke ozbiljne rasprave o tome, novi standardi, presudama u slučajevima Gotovina i Perišić i sve se presude ravnaju prema njima. Očekujem, međutim, da će u presudama Karadžiću i Mladiću, liderima bosanskih Srba, biti više pravde", ističe Nataša Kandić.
Florence Hartmann, nekadašnja glasnogovornica bivše glavne haške tužiteljice Carle del Ponte:
"Haški sud je potvrdio da teži ukinuti iz međunarodnog krivičnog prava komandnu odgovornost kao i koncept saučesništva vojnog i civilnog vrha u slučaju sistemskog nasilja. Time su nagrađeni mozgovi sistema koji su obmanom uspjeli planirati i organizirati masovno nasilje, a sve preko paravan organizacije, pazeći da ne napišu direktno naređenje. Poruke sa suđenja u Nurembergu je izbrisana. Haški sud je u naglo ušao u proces ukidanja Ženevske konvencije i, time, uništava sve što je urađeno poslije Drugog svjetskog da se zaštite civili u ratu. Dešava se u Hagu jedan preokret koji žrtve posljednjeg rata u Evropi osjete na svojoj koži, ali koji ima i dalekosežne posljedice, i to širom svijeta".
Tuesday, June 04, 2013
Monday, June 03, 2013
"Sviju nas to ceka!"
| Terasa Sport bara kao baza i orijentir u Oriliji: Edo, Tonka, stub, Boro, Biljana, ja i Tanja |
Ne pitajte me sada koje su to biljke, jer ce Boro, ako ovo ikad procita, shvatiti da lekciju koju mi je dao nisam savladao, ali siguran sam da je medju tim biljkama i kopriva koju on gaji, pazi i mazi kao najplemenitiju biljku, jer kako on objasnjava, kopriva je korisna zbog...
Iz te i takve mirnoce i blagosti ponekad izleti iskra humora izgovorena istim onim mirnim glasom. Sala vas zbog svoje neocekivanosti u pocetku zbuni, ali nakon sto savladate nevjericu, shvatite da je i sala koju Boro izgovori drugacija i zbog toga se pamti duze od ostalih.
| "Baby boomers" nasmijani, jer ih je djevoka koja se sama ponudila, prije slikanja na sve nacine zasmijavala |
Da se vratim na temu, jer sve ovo ja pisem zbog dvije Borine sale koje necu lako zaboraviti.
Sala za koncerte je u okviru velike kockarnice u Oriliji, ciji vlasnici su lokalni indijanci. Kao i kod svakog ovakvog objekta parkinzi su ogromni.
U Oriliji smo i ranije bili, ali priznajem Bori da se ne sjecam ni parkinga , ni ulaz - nicega.
Boro, dvije godine mladji od mene, mi ravnomjernim, blagim glasom odgovori:" Sviju nas to ceka."
U prvom momentu ne znam da li da to shvatim kao utjehu ili salu.
Tek kasnije kad shvatim da smo usli na ulaz koji nikada ranije nisam koristio i da se zato nicega ni nisam mogao sjetiti, pa kad sam jos ugledao i prepoznao salu i binu, pocnem se smijati Borinoj, kao iz topa ispaljenoj sali na moj racun.
| Bolje polovine sretne, sa punim kesama |
| Edo i Boro. U pozadini camac sa Kanadjaninom i Filipinkom |
Kasnije, u basti sport bara, gdje je ljubazno osoblje vec nakon prve nase posjete zapamtilo i nas i pica koja pijemo, Edo i ja se pohvalimo nasim boljim polovinama avanturom koja nam se desila na obali jezera. U tom prepricavanju, ni sami ne znamo kako i zasto, posebno smo naglasili ljepotu pogleda na razigrane filipinkine grudi. U tom momentu Borina Tonka pogleda Boru ispitivacki, ne drugacije - samo ispitivacki, pogled trajanja ni desetinke sekunde i Boro ce kao iz topa: "Ja to nisam vidio!"
Edi i meni nije preostalo nista drugo nego da prasnemo u smijeh, jer ni mi nismo sigurni da je sve to bilo bas tako kako smo mi to ispricali, ali smo bar dozvolili masti da se rasplamsa...
Hoce to Edo tako, mislim da ne uhvati kad mu se baca... Mislim konopac.
(Sad bi moja Bojana s prijekorom rekla:" Znate li vi koliko vam je godina?!")
| Boro nije nista vidio! |
| Sretna i zadovoljna Tanja, sa novom haljinom u cekeru. |
Sunday, June 02, 2013
Srbi i Rusi: Braća ili nešto sasvim drugo?
Znam da ce nekima zasmetati ime autora teksta. Cuj, Ferdinand! Sta ocekivati od njega nego da bude protiv Srba i Srbije! Jel' da!
A evo, ja mislim da je on napisao dobar tekst za dobro i Srba i Srbije!
Daj boze da Srbi u vecini pocnu citati i razmisljati bez predrasuda. Nije vazno da li je ovo napisao Ferdinand, Sulejman, Leonid, Simo ili John... Vazno je sta je napisao i porucio... Dok vecina ne pocne koristiti svoj mozak a ne mozak posudjen u Komitetu, mozak vidjen na TV, mozak onoga sto vodi partiju....sve do tada ce profesionalne "patriote" vuci za nos citav svoj narod!
Da ne bude zabune. Ja nisam protiv Rusa. Dapace. Radim i sada sa mnogima od njih. Dobri i vrijedni ljudi. Pametni. Skolovani.
Ali ne volim ih apriori zato sto su "braca".
Ne volim rusku politiku, posebno od komunizma na ovamo.
Rusija je samo jedna od velikih sila, ciji cilj je dominacija nad malim drzavama i drzavicama. Domanacija i nista vise. I naravno, sve ono sto ide uz to.
U jednom trenutku ta sila je posrnula, oslabila , izgubila godinama stvaran sistem, izgubila satelite... Sada se oporavlja na drugim osnovama, ali i dalje pokusava da sa malima (kakva je i Srbija) manipulise.
Nema bratstva u politici i poslovima. Ne postoji. Samo pijani i zaludjeni mogu vjerovati u to.
Tu vladaju neki drugi odnosi, koji ne moraju neophodno biti losi ili pogresni.
Uostalom procitajte i postavite se sami prema tekstu.
*******************************
Piše: Ferdinand Mesmer
Tradicionalno prijateljstvo ili 'bratstvo' između Srba i Rusa u koje duboko veruje prosečan Srbin, notorna je besmislica. Ne samo zato što politički kolektiviteti poput 'naroda' ne mogu voleti ili mrzeti niti mogu imati braću ili druge rodbinske odnose, već zato što takozvana 'tradicija', koja je tako duboko usađena u ideološku matricu patrijarhalnog ustrojstva, nije ništa drugo nego iluzija; ona je, kako je to odavno primetio Eric Hobsbawm, izmišljena.
Tradicija je ideološki konstrukt koji se prilagođava političkoj potrebi. Dok je u Evropi ona duboko integrisana u konzervativnu političku misao (od Thomasa Hobbesa do Margaret Thatcher), u Srbiji, gde politiku ne pokreće ni intelektualni diskurs ni politička ideologija, tradicija je stožer jedne klerikalno-parohijalne sprege čija je jedina svrha održavanje izolacije i opstanak patrilinearnog ustrojstva. Kada bi tradicija zaista postojala u onom obliku kakvom je zamišljaju njeni pobornici — kao nepromenjeno trajanje, kao prenošenje kroz vekove kulturnih matrica koje utiču na formiranje etničkih i nacionalnih identiteta — onda bi većina Srba, Crnogoraca, Bugara i Grka danas imali afinitet prema Turcima. Jer skoro sve što nazivaju svojom tradicijom potiče iz Otomanske imperije; jezici su im izgrađeni na turskom rečniku a 'nacionalni' proizvodi, od kulinarstva, muzike i plesa do 'narodne nošnje' sasvim su turski. Čak su im i 'nacionalne' crkve izgrađene na temeljima i principima postavljenim u Otomanskoj imperiji, gde su od malih feudalnih ili dinastičkih crkava izrasle u državne institucije kakve ih znamo danas. Nikada srpska crkva (Pećka patrijaršija) nije bila moćnija nego u 'tursko' doba gde je stasala kao institucija Otomanske države; obasuta privilegijama i sa ingerencijama koje su se protezale sve do Budima, stajala je u prvim redovima odbrane islamske imperije od katoličke Evrope.
Uprkos tako dubokim istorijskim vezama i srodnosti sa Turcima Srbi teže Rusiji, dalekoj zemlji sa kojom nemaju mnogo toga zajedničkog — ni političku istoriju ni kulturne specifičnosti. Nemaju Srbi i Rusi ni u religiji mnogo toga što bi ih povezivalo. Njihove crkve povezuju samo minorna i za većinu ljudi sasvim nebitna dogmatska pitanja. Izvan toga, one su zasebne i autohtone institucije; kao ostale etničko-nacionalne (pravoslavne) crkve, one su sastavni deo aparata vlasti: državne institucije u službi svojih političkih elita. Kada su se u istoriji susretale, poklapale su se tamo gde je to služilo (uglavnom) ruskom političkom interesu. Zaista, ruska podrška Srbiji, uvek velika na rečima, neizostavno je bila u funkciji razračunavanja sa suparničkim silama — u vreme Istočnog pitanja sa Habsburškom monarhijom, Velikom Britanijom i Otomanskom imperijom a danas tokom postkomunističkog prestrojavanja (koje u Srbiji još uvek traje) sa Evropskom unijom i Sjedinjenim državama.
To naravno ništa loše ne govori o Rusima, već o Srbima koji nemoć u traganju za sopstvenim identitetom prikrivaju zamišljenim lojalnostima i bratstvima dok zanemaruju bliska kulturna okruženja iz kojih su nastali i kao nacija i kao država. Reč je o blagotvornom centralnoevropskom okruženju koje je iznedrilo srpsku književnost, umetnost i nauku i gde je, u skladu sa idealima romantičnog nacionalizma, nastala ideja o srpskoj državi i naciji. To je međutim prikriveno u narativu kojim se indoktrinira srpska populacija već od osnovne škole (pod nazivom 'istorija'). Taj narativ, iznedren u klerikalno-parohijalnim krugovima, srpski identitet vezuje za crkvu i religiju umesto za kulturne specifičnosti i državotvornost kao kod evropskih naroda. Rusija u tom srpskom narativu figurira kao duhovno izvorište i zaštitnik a Evropa kao nužno zlo. Međutim, kolevka srpske kulture je u Beču i Budimpešti, a ne u Moskvi ili Petrogradu. To ostaje istorijska istina uprkos svim pokušajima da se Srbija pomeri u Aziju.
Dramatičan raskorak između tog konstruisanog narativa s jedne strane i istorijske istine s druge, dovodi Srbe u stanje permanentnog konflikta sa okruženjem i bezmalo čitavom Zapadnom civilizacijom. Rusi, naravno, tu srpsku konfuziiu identiteta pothranjuju još od sredine devetnaestog veka kada su slavofilski agitatori u službi ruske ekspanzionističke politike počeli da huškaju Srbe protiv suseda i velikih sila. Najpoznatiji takav agitator bio je Aleksej Komijakov, ideolog slavofilstva i potpisnik neslavnog 'pisma Srbima' koje javno poziva Srbe da okrenu leđa Evropi i okrenu se Rusiji. Jedan vek kasnije delo Komijakova su nastavili diplomatski emisari poput ambasadora Konuzina, čija je uloga velikog brata i zaštitnika srpskog naroda pažljivo režirana i prilagođena duboko mitskom mentalitetu srpske kasabe.
Odnos Rusa prema Srbima najbolje pokazuju nedavne tužne scene srpske sirotinje koja ljubi ruku ruskom emisaru i klanja mu se kao svecu i gospodaru. Taj izliv srednjovekovnog sujeverja i podaništva teško da ima paralele među hrišćanskim i modernim narodima. Za takvo stanje srpskog sužanjstva naravno nisu krivi Rusi; nije kriv ni narod, nepripitomljen i ogrezao u sujeverju i nemoralu, već lokalni njegovi gospodari kojima odgovara to duboko usađeno podaništvo i misticizam. Rusi s druge strane to idolopoklonstvo održavaju pažljivo sročenim izjavama poput one Konuzinove o ‘osam stotina godina (sic) prijateljstva’ Srbije i Rusije kao i njegovoj famoznoj ‘potrazi za Srbima’ usred Beograda, prva kao direktna pretnja povodom nagoveštaja srpskog približavanja NATO-u a druga kao kalkulisana uvreda; takve izjave su kod populacije nenaviknute na (kritičko) razmišljanje potvrda tradicionalnog i bratskog i búde strahopoštovanje. Kod srpskih političkih elita, s druge strane, željnih vlasti i ogrezlih u populizmu, takvi impulsi su uvek bili izgovor da bezglavo jurišaju uvereni da odmah iza njih galopira ruska konjica.
(Tekst sa portala Agitprop prenijele e-Novine, kopirano ovdje bez pitanja)
A evo, ja mislim da je on napisao dobar tekst za dobro i Srba i Srbije!
Daj boze da Srbi u vecini pocnu citati i razmisljati bez predrasuda. Nije vazno da li je ovo napisao Ferdinand, Sulejman, Leonid, Simo ili John... Vazno je sta je napisao i porucio... Dok vecina ne pocne koristiti svoj mozak a ne mozak posudjen u Komitetu, mozak vidjen na TV, mozak onoga sto vodi partiju....sve do tada ce profesionalne "patriote" vuci za nos citav svoj narod!
Da ne bude zabune. Ja nisam protiv Rusa. Dapace. Radim i sada sa mnogima od njih. Dobri i vrijedni ljudi. Pametni. Skolovani.
Ali ne volim ih apriori zato sto su "braca".
Ne volim rusku politiku, posebno od komunizma na ovamo.
Rusija je samo jedna od velikih sila, ciji cilj je dominacija nad malim drzavama i drzavicama. Domanacija i nista vise. I naravno, sve ono sto ide uz to.
U jednom trenutku ta sila je posrnula, oslabila , izgubila godinama stvaran sistem, izgubila satelite... Sada se oporavlja na drugim osnovama, ali i dalje pokusava da sa malima (kakva je i Srbija) manipulise.
Nema bratstva u politici i poslovima. Ne postoji. Samo pijani i zaludjeni mogu vjerovati u to.
Tu vladaju neki drugi odnosi, koji ne moraju neophodno biti losi ili pogresni.
Uostalom procitajte i postavite se sami prema tekstu.
*******************************
Piše: Ferdinand Mesmer
Tradicionalno prijateljstvo ili 'bratstvo' između Srba i Rusa u koje duboko veruje prosečan Srbin, notorna je besmislica. Ne samo zato što politički kolektiviteti poput 'naroda' ne mogu voleti ili mrzeti niti mogu imati braću ili druge rodbinske odnose, već zato što takozvana 'tradicija', koja je tako duboko usađena u ideološku matricu patrijarhalnog ustrojstva, nije ništa drugo nego iluzija; ona je, kako je to odavno primetio Eric Hobsbawm, izmišljena.
Tradicija je ideološki konstrukt koji se prilagođava političkoj potrebi. Dok je u Evropi ona duboko integrisana u konzervativnu političku misao (od Thomasa Hobbesa do Margaret Thatcher), u Srbiji, gde politiku ne pokreće ni intelektualni diskurs ni politička ideologija, tradicija je stožer jedne klerikalno-parohijalne sprege čija je jedina svrha održavanje izolacije i opstanak patrilinearnog ustrojstva. Kada bi tradicija zaista postojala u onom obliku kakvom je zamišljaju njeni pobornici — kao nepromenjeno trajanje, kao prenošenje kroz vekove kulturnih matrica koje utiču na formiranje etničkih i nacionalnih identiteta — onda bi većina Srba, Crnogoraca, Bugara i Grka danas imali afinitet prema Turcima. Jer skoro sve što nazivaju svojom tradicijom potiče iz Otomanske imperije; jezici su im izgrađeni na turskom rečniku a 'nacionalni' proizvodi, od kulinarstva, muzike i plesa do 'narodne nošnje' sasvim su turski. Čak su im i 'nacionalne' crkve izgrađene na temeljima i principima postavljenim u Otomanskoj imperiji, gde su od malih feudalnih ili dinastičkih crkava izrasle u državne institucije kakve ih znamo danas. Nikada srpska crkva (Pećka patrijaršija) nije bila moćnija nego u 'tursko' doba gde je stasala kao institucija Otomanske države; obasuta privilegijama i sa ingerencijama koje su se protezale sve do Budima, stajala je u prvim redovima odbrane islamske imperije od katoličke Evrope.
Uprkos tako dubokim istorijskim vezama i srodnosti sa Turcima Srbi teže Rusiji, dalekoj zemlji sa kojom nemaju mnogo toga zajedničkog — ni političku istoriju ni kulturne specifičnosti. Nemaju Srbi i Rusi ni u religiji mnogo toga što bi ih povezivalo. Njihove crkve povezuju samo minorna i za većinu ljudi sasvim nebitna dogmatska pitanja. Izvan toga, one su zasebne i autohtone institucije; kao ostale etničko-nacionalne (pravoslavne) crkve, one su sastavni deo aparata vlasti: državne institucije u službi svojih političkih elita. Kada su se u istoriji susretale, poklapale su se tamo gde je to služilo (uglavnom) ruskom političkom interesu. Zaista, ruska podrška Srbiji, uvek velika na rečima, neizostavno je bila u funkciji razračunavanja sa suparničkim silama — u vreme Istočnog pitanja sa Habsburškom monarhijom, Velikom Britanijom i Otomanskom imperijom a danas tokom postkomunističkog prestrojavanja (koje u Srbiji još uvek traje) sa Evropskom unijom i Sjedinjenim državama.
To naravno ništa loše ne govori o Rusima, već o Srbima koji nemoć u traganju za sopstvenim identitetom prikrivaju zamišljenim lojalnostima i bratstvima dok zanemaruju bliska kulturna okruženja iz kojih su nastali i kao nacija i kao država. Reč je o blagotvornom centralnoevropskom okruženju koje je iznedrilo srpsku književnost, umetnost i nauku i gde je, u skladu sa idealima romantičnog nacionalizma, nastala ideja o srpskoj državi i naciji. To je međutim prikriveno u narativu kojim se indoktrinira srpska populacija već od osnovne škole (pod nazivom 'istorija'). Taj narativ, iznedren u klerikalno-parohijalnim krugovima, srpski identitet vezuje za crkvu i religiju umesto za kulturne specifičnosti i državotvornost kao kod evropskih naroda. Rusija u tom srpskom narativu figurira kao duhovno izvorište i zaštitnik a Evropa kao nužno zlo. Međutim, kolevka srpske kulture je u Beču i Budimpešti, a ne u Moskvi ili Petrogradu. To ostaje istorijska istina uprkos svim pokušajima da se Srbija pomeri u Aziju.
Dramatičan raskorak između tog konstruisanog narativa s jedne strane i istorijske istine s druge, dovodi Srbe u stanje permanentnog konflikta sa okruženjem i bezmalo čitavom Zapadnom civilizacijom. Rusi, naravno, tu srpsku konfuziiu identiteta pothranjuju još od sredine devetnaestog veka kada su slavofilski agitatori u službi ruske ekspanzionističke politike počeli da huškaju Srbe protiv suseda i velikih sila. Najpoznatiji takav agitator bio je Aleksej Komijakov, ideolog slavofilstva i potpisnik neslavnog 'pisma Srbima' koje javno poziva Srbe da okrenu leđa Evropi i okrenu se Rusiji. Jedan vek kasnije delo Komijakova su nastavili diplomatski emisari poput ambasadora Konuzina, čija je uloga velikog brata i zaštitnika srpskog naroda pažljivo režirana i prilagođena duboko mitskom mentalitetu srpske kasabe.
Odnos Rusa prema Srbima najbolje pokazuju nedavne tužne scene srpske sirotinje koja ljubi ruku ruskom emisaru i klanja mu se kao svecu i gospodaru. Taj izliv srednjovekovnog sujeverja i podaništva teško da ima paralele među hrišćanskim i modernim narodima. Za takvo stanje srpskog sužanjstva naravno nisu krivi Rusi; nije kriv ni narod, nepripitomljen i ogrezao u sujeverju i nemoralu, već lokalni njegovi gospodari kojima odgovara to duboko usađeno podaništvo i misticizam. Rusi s druge strane to idolopoklonstvo održavaju pažljivo sročenim izjavama poput one Konuzinove o ‘osam stotina godina (sic) prijateljstva’ Srbije i Rusije kao i njegovoj famoznoj ‘potrazi za Srbima’ usred Beograda, prva kao direktna pretnja povodom nagoveštaja srpskog približavanja NATO-u a druga kao kalkulisana uvreda; takve izjave su kod populacije nenaviknute na (kritičko) razmišljanje potvrda tradicionalnog i bratskog i búde strahopoštovanje. Kod srpskih političkih elita, s druge strane, željnih vlasti i ogrezlih u populizmu, takvi impulsi su uvek bili izgovor da bezglavo jurišaju uvereni da odmah iza njih galopira ruska konjica.
(Tekst sa portala Agitprop prenijele e-Novine, kopirano ovdje bez pitanja)
Saturday, June 01, 2013
Angel: Slike za vas
Boise,29.maj 2013.
Vozeci se na Tenisko prvenstvo USA (u nasoj kategoriji) iz naseg
Boise-a prema Las Vegasu preko pustinje Nevade 7.marta 13. svratili
smo u poznati Joshua Tree National Park i nagledali se rascvjetalih
kaktusa. Lijepo odrzavano,uredno i kada sam pokusao da snimim kaktus
iz neposredne blizine Kent me upozorio da mogu hodati samo po stazama
Parka,a nigdje nekog cuvara,domacina...Nije mi prvi put kada se nadjem
u situaciji da posmatram razne prirodne ljepote u USA i
drugdje,pomislim na prekrasnu prirodu nase drage Juge, ljepote koje
niti su dovoljno iskoristene,niti dovoljno zasticene,odrzavane...
Vozeci se (SAAB) poslije Las Vegasa prema Indian Wellsu,Palm Springsu
(bili smo oko 50 milja od Los Angelesa),ne racunajuci lokalne dnevne
voznje mi smo presli okruglo 3000 km. Normalno,smenjivali se u voznji
i u Boise-u smo odmah otisli na relaksirajucu partiju tenisa.
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel
Subscribe to:
Posts (Atom)























