Svetislav Basara: Kako je propao Prvi maj

Verovatno će ovo mnogim levičarima i radenicima zvučati krajnje čudno, ali ja, čestnejši Danasovi prenumeranti i komentatorski džabalučari, redovno „obeležavam“ Prvi maj. Dobro, de, ne ustajem baš zorom, ne prtim crveni barjak i ne odlazim na uranak u goru zelenu, ali se, da kažemo, osećam nekako praznično. Ostalo mi iz valjda detinjstva, kao posledica indoktrinacije. Istini za volju, Prvi maj je – bar takav je meni ostao u sećanju – bio najmanje „komunistički“ od svih SFRJotovih praznika, bio je nekako međunarodan, što će reći da se tom zgodom nije – bar ne mnogo – palamudilo o ofanzivama, tekovinama, pravcima razvoja i raznoraznim „skretanjima“. Ono, fakat, dok beše para, zveckalo se oružjem na takozvanim prvomajskim paradama, ama te su parade u estetskom smislu bile mnogo bolje, a u vojnom smislu mnogo bezopasnije od docnijih Grand parada.

Sad ću, dakle, da vas stavim na – ne trčite pred rudu, ne na Crven Ban, nego na krilo – i da vam ispričam kako je nekada bilo i kako je polako ali sigurno propadao Prvi maj. Kako je samo, tamo negde sredinom šezdesetih, naša socijalistička otadžbina bila lepo ukrašena. Na opštinske zgrade i komitete kačili su se (nipošto vešali) gigantski Titovi portreti (od kojih su većina bili čist kemp) i drečeće crvene parole prepune optimizma. Poslovođe prodavnica su se prosto utrkivale čiji će izlog biti lepše dekorisan. Ni kasapi nisu uzmicali. Iako je slika druga Tita okružena cvećem, svinjskim polutkama i goveđim glavama delovala i groteskno i krvoločno, niko nije dovodio u pitanje kasapsku odanost idealima naše revolucije. Radni ljudi, majku ti božju, moraju da jedu – mora da je to tako komentarisao najveći sin svih naših naroda i narodnosti.

Koji su, svi do jednog, odustali od preteranog ukrašavanja čim je Najveći sin premetnuo svetom i stvar sveli na sindikalni krkanluk. Najpre su, jedna po jedna, nestale drečeće parole. Onda su izostali Titovi portreti. Cveće, ruzmarin i šaš u izlozima prodavnica i kasapnica bolje i ne pominjati. Samo su idealisti iz bosanskih gudura istrajno, slovima od nekoliko metara, nastavili da po osojima ispisuju parole ŽIVIO PRVI MAJ. Moram da pohvalim i moj zavičaj. Nisu se olako predavali ni levičari iz ASO (Aktiv saveza omladine) Male Pačadžije, pitoresknog sela nadomak Bajine Bašte. Na pozidi one lakat-krivine ispod tunela na Nikolića brdu, pačadžijski aktivisti su, tamo negde, početkom osamdesetih, namalali poslednju parolu u burnoj istoriji radničkog pokreta Malih Pačadžija. Da l’ behu izgubili elan, da l’ je ponestalo farbe, to ne znam, bilo kako bilo, na lakat-krivini je decenijama pisalo kratko i jasno – Ž 1 M. Vreme je, međutim, učinilo svoje. Čujem se na dan Prvog maja sa svojim drugom, Rakićem, čovekom koji se razume u sahrane. Išao, kaže, Rakić nekim poslom u Užice, kad na lakat-krivini nema – Ž 1 M-a. Saprale ga kiše i snegovi. Eto, tako je, cenjeni publikume, propao Prvi maj.

Svetislav Basara

(iz ‘Danas’)

Voki Erceg: O BANJALUCI, U FORMI EPISTOLE

Pre svega, za mene je Banjaluka prošlost, dakle detinjstvo, fikcija. Ali kakva prošlost i kakva fikcija? Ne znam da li ti je poznato, nisam siguran da li sam ti ikad spominjao da sam odrastao na Korčuli? Da li sam ti ikada pričao u kojoj meri Mediteran utiče na mene, u prvom redu na moje pisanje?! Ta nepouzdanost u sećanje (dalje: u jezik), toliko se razgranala u mojoj imaginaciji da katkad pomišljam kako sam u nekom od prošlih života kočario, dakle živeo u stanju neprestanog odlaska / povratka. Istodobno mislim da pripadam poslednjoj generaciji koja je upamtila rat, ali, kao što znaš, mi ga nismo upamtili u njegovoj ogoljenoj, sirovoj formi, u agoniji (kratkom rezu), već u izvesnoj letargiji, pasivnosti, napokon – a ne želim da ovo zvuči grubo – u stilizovanom obliku.

Živim sa Natašom i sinom Koljom na jednoj mansardi podalje od Grada; noću sa prozora, dok posmatram grad, čujem pisak voza / vlaka, i uprkos protivljenju, shvatam da to ne može biti ni-je-dan drugi (tavni) vilajet.

Voki Erceg

(književna Banjaluka)

Slija Caje i Maria

Caja, Mario i Incelov neboder u pozadini.
Slika  je iz nekog proslog, retro vremena.

Vjerovatno zbog pozadine zadovoljava umjetnicke i tehnicke kriterije urednika uzBluza gdje je nedavno objavljena.
I meni se svidja jer su na njoj moji drugari.

Svetislav Basara: Bulažnjenja sa Ćosićeve njive

Ovo vrijedi procitati. Sto ovaj covjek dobro pise! Naravno ne mislim na Gedzu iliti oca nacije. 

*********************

Volim četvrtke, čestnejši publikume! Četvrtak je dan kada izlaze takozvani nedeljnici, publikacije koje - ponajpre zahvaljujući nekolicini preostalih novinara stare škole - još imaju neke veze sa novinarstvom u pravom smislu te reči.

Sve, dakle, nedeljnike kupujem i sve ih čitam, uključujući Vučelin Pečat, koji se - umesto da kao avangarda neradničkog pokreta izlazi u sredu - na trafikama pojavljuje tek u petak. Takva je Vučelina strategija.

Juče je bio specijalan četvrtak. Ustanem ja zorom, pa na trafiku, a na trafici me ogreja sunce. Na naslovnoj stranici nedeljnika Nedeljnik ugledah svetlozarni lik Ćosić Dobrice, saglasno Nedeljnikovoj proceni, „najvećeg živog srpskog pisca“, „jednog od najvećih srpskih intelektualaca svih vremena“ kome - krv ti jebem - „nema zamene“. Mislim da je - bar problema zamene što se tiče - Nedeljnik malo preterao. Ima u Nedeljnikovoj redakciji (i među saradništvom) bar nekoliko pretendenata na visoku dužnost Ćosićevog zamenika. Ali da ne dužim. U pitanju je još jedno u seriji Ćosićevih „poslednjih obraćanja javnosti“ naslovljeno - sasvim predvidivo - Nacionalni testament, a podnaslovljeno - Sto godina srpske Golgote. Nemojte trčati pred rudu! Nemam ja ništa protiv Ćosićevih poslednjih intervjua. Naprotiv! Smatram ih dragocenim štivom jer je Ćosić na izvestan način zaista tesno povezan sa meandrima kolektivnog srpskog nesvesnog i zaista se na osnovu njegovih bulažnjenja može oslušnuti puls nacije.

Dobro! Šta nam priča Ćosić? Kosovo je izgubljeno, lamentira višestruki povratnik na mesto zločina - u javnost - i na njega ne treba više gubiti ni atom snage, ali to je samo zato što srpski narod nije bio u stanju (ili nije hteo) da čuje poruke Vukašina Katića, Ćosićevog alter ega. Ima li tome leka? Uprkos istorijskom pesimizmu, Ćosić drži da ima. Treba, kaže, da se okrenemo Putinu. Ne, nota bene, Rusiji. Putinu lično i to dok je on još „putinovac“. Posle će, valjda, biti kasno.

OK, legitimno. Ali zašto? Šta ćemo time postići? Mnogo, ako je verovati Ćosiću, čistu glupost ako je verovati meni. „Saznaćemo“ - prosvetljava nas „najveći srpski pisac“ - „da nijedan istorijski čin nije konačan. Nijedan. Oni se menjaju i u odnosu prema njima menjaju se prilike“. Besmisleno je, ali moram da zakeram? Da li treba da se „okrećemo“ Putinu da bismo saznali ono što - istina mnogo pismenije artikulisano - treba da znaju učenici prvog razreda gimnazije? I sve tako nešto. I sve u tom smislu. Moglo bi se zaći u još sitnija crevca, ali ponestaje karaktera, pa hajde da privodim kraju. Ćosićeva kompulzivna bulažnjenja sve su nepodnošljivija, ali ona su, čestnejši moji - da upotrebim Ćosićeve reči - naša „istorijska stvarnost“. A ta stvarnost nije Ćosićev proizvod; ona je samo njegovo radno mesto. Ili - još tačnije rečeno - njegova njiva koju decenijama obdelava u znoju naših lica.

*Tekst casopisa Danas prenijet na e-Novine, pa proslijedjen na ovaj blog)

"Proslijedjivanje ne podlijeze copywright pravima i zakonima"

Djoko Kaludjerovic-Sopen: Samo da se ne zaboravi

...za sjecanje,
Ruza iz mog vrta kraj nama dragog druga Tita.
5,Maj 2014

Rob Ford, gradonacelnik Toronta (4)

Komicna (sa primjesama tragedije) saga o gradonacelniku Toronta Robu Fordu se nastavlja.

Nakon sto su mu oduzeli bar 80% ovlasti i nakon sto mu je ostavljeno da bude protokolarna figura, Rob Ford se zabavljao glasajuci, u inat ostalima, protiv nekih vaznih odluka gradske uprave. U vecini takvih glasanja bio je ili jedini ili u velikoj manjini.

Demokratija jednostavno nije predvidjela ovakve slucajeve. Covjek izabran vecinom glasova, skrenuo sa svih civilizacijskih tokova, ne moze tek tako biti uklonjen, jer je i dalje demokratski izabran gradonacelnik. 

Svi pokusaji su se sveli na to da mu se onemoguci da donosi vazne odluke za grad i u tome se uspjelo.

On je sam sebe doveo u poziciju sarlatana kome se vecina normalnih podsmijeva.

U gradskoj upravi ga bezrezervo podrzava jos jedino njegov brat Doug. 

Tek ovih dana se otkriva da je on imao i podrsku iz vrha drzave iz konzervativne vlade sa kojom  porodica Ford gaji dugogodisnje dobre odnosi.

Prije par dana objavljeni su novi snimci. Na jednom od njih nas gradonacelnik drzio pipu za pusenje kokaina sto nije bas poucno za mladje narastaje. A gradonacelnik bi trebao da se ponasa poucno. U nekim drugim, tek objavljenim snimcima, osipa psovke prema nekim saveznim politicarkama, sto isto tako nije poucno, niti preporucljivo.

Izgleda da je "dara prevrsila mjeru" i tim drzavnim politicarima i .... iznenada Rob Ford uzeo neplaceno odsustvo od mjesec dana i otisao da se lijeci od alkoholizma! Otisao je on ustvari da spase zivu glavu od onih koji su ga do sada direktno ili indirektno podrzavali. inateci se onim drugima koji su htjeli da ga se rijese. Politcke igre - kao i svugdje. 

U oktobru su novi izbori za gradonacelnika i Rob Ford je vec otpoceo kampanju ocekujuci da ponovo pobijedi. Mislim da je konacno dolijao i da vise nema nikakvih sansi da se opet dograbi gradonacelnicke pozicije. Vec sada sigurno da je kraj ere tandema brace Ford na celu grada Toronta veoma izvjestan. 

Vec duze vrijeme govorim da problem Toronta i podsmijevanje kojemu je ovaj prelijepi grad izlozen i zadnje vrijeme nije problem u Roba Forda . Problem je u onima koji su glasali za njega i izabrali ga na tu funkciju, ne prepoznajuci tada da je covjek naski receno otkacenko. 

I sam sam medju njima!
Bilo - kako bilo - covjek je postao toliko popularan, da u Americi ne mozes spomenuti Toronto a da ne pitaju za Roba Forda. Kako god da zavrsi njegova politicka karijera, covjek ce zgrnuti milione jer popularnost, a ne kvalitet, donosi dolare. 

U zdravom tijelu - zdrav duh!

Ne odgovaram za posljedice. Samo proslijedjujem. 

Vrijedi pokusati - na nekom drugome. Jel' da.

Samo gdje naci tu ljutu papriku kad zagusti?!

*****************************

NBA dozivotno suspendovao vlasnika kluba

Donald Sterling i djevojka mu V. Stiviano

Ono sto prije desetak - dvadesetak godina ni najmastovitiji um nije mogao zamisliti, danas je svakodnevna stvarnost. Ko je mogao zamisliti da ce samouvjeeni 80-to godisnji  multimiliarder, vlasnik svega i svacega - pa i NBA kosarkaskog kluba LA Clipers, dobrotvorac i donator siroke ruke, sevac na baterije Donald Sterling  "past"i. I to kako pasti! 

Otresti na nagori moguci nacin - na rasizam! 

Malo naljutio svoju bivsu (ili sadasnju,  jos nije definitvno potvrdjeno) djevojku V. Stiviano i eto ga, cijelom svijetu dostupan snimak njihovog privatnog telefonskog razgovora u kome joj on, potaknut starackom ljubomorom, kaze da mu ne smeta ako sa svojim crnim prijateljima ( kosarkasima medju kojima i M. Johnson) radi sta joj volja, ali mu smeta kad se slika s njima i to objavljuje po inernetu. 

Donald Sterling i supruga mu Shelly 

U demokratskom svijetu mozes raditi svasta, govoriti jos vise i slobodnije, ali biti rasista - e, to u demokratiji ne prolazi. Da li je siroti Donald rasista ili mu se u nastupu ljubomore samo omaklo u pogresnom momentu, nije ni vazno. Nevina djevojcica V. Stiviano slucajno snimila razgovor i, ni sama ne zna kako, snimak se nasao na internetu. Kazu sada, da je Donald i ranije imao slicnih izliva ljubavi ali neki drugi pitaju, kako to da covjek posta rasista u 80-toj godini nakon 33 godine u NBA, kako to da je rasista covjek koji je prije manje od godine zaposlio trenera crnca i dao mu neogranicene ovlasti u klubu.  

Donald je, kazu i ranije bio pod istragama i kaznjavan zbog ispada koji su zataskavani na razne nacine. Mozda je on nekima vec ranije stao na zulj pa su ga cekali sa ovakvim necim da ga se rijese iz kosarke. Svasta covjek moze ocekivati u demokratiji.

Elem, NBA je reagovala munjevito. Snimak se na internetu pojavio u subotu; Isti dan digla se kuka i motika. Bivsi i danasnji igraci ne govore o playoff utakmicama vec o Donaldu i njegovom rasizmu. Sindikat igraca prijeti bojkotom ako se Donald ne otjera iz NBA. Cak i predsjednik USA se ocituje s time u svezi ( hajde da malo obogatim rjecnik nepravedno potisnutim varijantama). Vec u ponedjeljak komesar lige Adam Silver objavljuje sta je Donaldu odrezano: dozivotna zabrana prisustva kosarkaskim utakmicama, treninzima, kancelarijama, kosarkaskom poslu uopse, kosarkaskoj lopti, slovu k...(KKK se ne ocituje glede ove afere ili ih sredstva informisanja ignorisu, nisam stigo provjeriti.). Niko ne spominje sta je o svemu tome rekao onaj koga se to najvise tice. Jedino je potvrdio da je na snimku njegov glas. Nista vise. Ni pravo da se brani izvlacenjem iz konteksta, ni pravo da kaze da on nije ili jeste rasista. Nema prava kad je demokratija pritisnuta.

Sve u svemu, covjek , zasluzeno ili ne, "najeb'o k'o zuti". (Da i ja sad ne najebem zbog ovog "zuti", jer mi nije jasno sta ta boja predstavlja u ovoj nasoj uzrecici).  Komesar lige pobrao sve lovorike za svoju hrabru, odlucnu i brzu akciju. Popularniji medju igracima, i sadasnjim i bivsim, kao nikada do sada. NBA liga jedinstvena i snaznija nego ranije vraca se utakmicama i playoff-u.

Ostaje jos samo mala sitnica da se Donald prisili da proda klub koji je njegovo vlasnistvo vec 33 godine. E, posto je nedodirljivost privatnog vlasnistva jedna od osnova demokratije - tu mogu nastupiti poteskoce. Kako to izvesti ako vlasnik ( Donald) nece da proda svoje vlsnistvo pod ovakvim pritiskom? Tu sada nastupaju, i naravno oblizuju se od slasti, advokati. Tu nastupa njihovo carstvo! Kako izvuci sto veci dio kolaca, a sve sa ciljem odbrane demokratije?!

To cemo doznati malo kasnije. 

U svakom slucaju, mrska Rusija i njena invazija na Ukrajinu je, bar na trenutak, dobila konkurenta u nezavisni svjetskim, a posebno USA medijima. 

Ne, na zapadu nema propagande. Propaganda je privilegija komunistickog Istoka i nerazvijenog svijeta...

Milorad Brujić - Bruja: Prvomajska parada

28. juna prošle godine otišao je prijatelj našeg bloga; vječno nas je napustio naš Bruja. Iako je on imao i svoj blog, druženje s Brujom je bilo skoro svakodnevno i vezano uglavnom za ovaj blog. I poslije skoro godinu dana nada da će se Bruja javiti na e-mail ili  na blog me ne napušta. Inetrnet je čudo. Još uvijek spoznajemo njegove mogućnosti, a ja vjerujem da on, kako god povezuje ljude sa svih krajeva planete, povezuje s nama i one koji su nas napustili. I zato sam uvjeren da Bruja i dalje prati blog i da se na neki, nama nepoznat način, i dalje druži s nama.

Sjetimo se našeg druga i pročitajmo još jednom njegovu priču posvećenu Prvomajskoj paradi u Banjaluci.

************************

Ljeto 1959. godine

Muzika trešti, aplauz se prolama, spiker viče, a zvučnici paraju uši: 

- Osnovna škola "Petar Kočić!" - pljesak sa svih strana; prašti, - pozdravimo naše mališane, oni su djaci prvaci, oni su budućnost Banjaluke…!

To smo mi. Na glavi mi mornarska kapa, a na njoj piše: "Ratna mornarica". Imam i veslo; jest od šperploče, al' je veslo. Do mene, moji drugari; Ismet Gunić, Džanović Sead, Mudrinić Dragan, Kvočka Slavko, Sevdić Stjepan, Kresojević Vojko, Šošić Mirza, Kucelin Željko, Marković Branko. Svi ljuta mornarica, a ni jedan plivat da zna. Muzika započinje koračnicu, a mi stupamo ponosno, složno kao jedan. Publika plješće, ne štedi dlanove, šalje nam gromoglasan aplauz. Žmarci mi kroz tijelo prolaze, ponosan i važan, a znam da me stari iz publike posmatra, osjećam se fantastično. Zove me i ja ga spazim, u publici je; i mati je s njim. Smiju se, drago im je, a ja ozbiljan; kao da sam na zadatku. Ta, ja sam sad mornar i svi znaju da sa mornaricom nema šale. 

Bila je to parada, ljeta 1959. godine.

Pedesetih i šezdesetih, svakog maja, a najčešće za "Dan mladosti" priredjivane su parade i sve osnovne škole, sve srednje škole, sva sportska, kulturno-umjetnička društva, sve radne organizacije, su davale sve od sebe da parada uspije i da se u najljepšem svjetlu pokažu svojim Banjalučanima. Biješe to dan kad se Banjaluka susretala sa svojom omladinom i radničkom klasom. Bilo je ljepo vidjeti omladinu grada kako se radosno smije, pjeva i pozdravlja svoju Banjaluku, a ona joj od srca šalje gromoglasan, spontan aplauz. 

Obično se dugačka kolona učesnika formirala kod "Narodnog pozorišta", a onda, glavnom ulicom "Maršala Tita", sve do iza Džinića palate.

Parada je počinjala oko devet sati izjutra, a narod se okupljen na trotoarima ulice tiskao da vidi paradu. Bila je to jedinstvena prilika da Banjaluka vidi sve što ima, a imala je Banjaluka da vidi dosta toga i da se ponosi sa onim što ima. Hiljade učesnika su satima prolazili: "Rudi Čajavec", "Tvornica celuloze", "Vitaminka", "Univerzal", "Kosmos", "Jelšingrad", "KUD Veselin Masleša", "KUD Vaso Pelagić" i mnogi, mnogi drugi, došli su da pozdrave Banjaluku.

Eto, tako su Banjalučani voljeli svoj grad kad sam ja bio mali dečkić i tek u školu pošao.

Napomena:

Prvi transparent s lijeva u desno:

Vojislava Injac, Bokan, Ljilja Milašinović, Slobodan Živanović, Darko Lovšin i Zorana Vulin

Drugi red:

Šemsa Mešinović, Slavica Čadjo, ?, ?, na kraju transparenta Djoko Kaludjerović

(Fotografija iz albuma Djoke Kaludjerovića - Šopena)

Mario M.: Prvi maj

Dvojezični plakat koji poziva čikaške 

radnike na miting, ne sluteći krvoproliće

Istorija proslavljanja Prvog maja kao praznika rada stara je više od stotinu godina. Predistorija je, međutim, mnogo starija.

Tomas Mor se još u svojoj 'Utopiji' (1516. g) zalagao za šestočasovno radno vrijeme, a prvi tvorac ideje o tri osmice (osam sati rada, osam odmora, osam kulturnog uzdizanja) je malo poznati francuski književnik Deni Vera koji je o tome pisao još u 17. stoljeću. Robert Oven je kasnije u svom 'Katehizmu' obrazložio zašto je osmosatno radno vrijeme idealno. Još kasnije se za osmicu zalaže i Karl Marks (1868.), pa Prva internacionala... A sam praznik predstavlja sjećanje na 1. maj 1886. kada je američka Federacija strukovnih sindikata pokrenula široke štrajkove poznate kao 'tri osmice'. Najširi zamah dostigao u Čikagu, gdje nije bilo samo masovno nego u pravom smislu riječi i krvavo. Ti događaji su pokrenuli radničku solidarnost širom svijeta. Brojnim demonstracijama i štrajkovima izboren je dan odmora, ali ideja 'tri osmice' nikad nije zaživjela u cijelom svijetu. Jer, Veliki meštri su dobro uvježbali različite metode stišavanja atmosfere radničkog poleta.

Gdje su danas čuvene 'tri osmice'? U vrijeme kada su sve ekonomije nezasite porasta kurentnosti?  Danas, kada fondovi traže produžavanje a futuristi predviđaju drastično skraćivanje radnog staža? Danas, kada se širom svijeta krše i ona elementarna humana prava zaposlenih? Kakvo tek mišljenje o 'tri osmice' ima  nezaposlena, radno sposobna osoba...? Kakve boje je 1. maj onome ko radi 'na crno'?

Prvi maj u Regionu? 'Nema se, ne može se', al' običaj je običaj, pa mora biti makar za mezu pod beharli granom!

Mario