Sunday, October 04, 2020

Angel Trajkovski: Sjecanja,sjecanja...

 


Dragi nasi,

pregledavajuci svoju, ne malu arhivu,nasao sam ponesto sto mi je vjerno vratilo moje sjecanja neke lijepe dogadjaje iz nase,moje, kosarke i evo jednog od mnogih nezaboravnih dogadja...
Kosarkaski kamp KS BiH,Zaostrog juni 1982 g. ostaje mi u neizbrisivom sjecanju ne samo po odlicnoj organizaciji,ogromnom broju djece, velikih talenata i buducih kosarkaskih zvijezda,kao i poznatih kosarkaskih imena koji su ucestvovali u ovom odlicnom kampu kosarke BiH...



Najsjajnija zvijezda je bio Mirza Delibasic-Kindje kao demonstrator kosarke u koga su djeca,ucesnici kampa, gledali sa odusevljenjem,jer su gledali i slusali svog idola.S Kindjetom sam vec dugo imao jedan lijep prijateljski odnos,a sa mnom je tamo bila moja sedmogodisnja kcer Barbara...Druzeci se svakodnevno sa Jasnom i Bogdanom(Bosa)Tanjevic, njihova kcer Mia(vrsnjakinja moje Barbare) i Barbara su se sprijateljile...I ne znam kako, Mirza je svojom toplinom i blagoscu privukao Barbaru tako da se ona vise nije odvajala od njega.Dorucak u kampu,ona sjedi njemu u krilu i radnici kampa prvo njima donesu klopu,mi ostali cekamo i s radoscu gledamo njih dvoje...
Na Mirzinom treningu Barbara i dalje se ne odvaja od njega...Kazem Mirzi:"Kindje,molim te, nemoj da ti smeta..."   Mirza:"Slusaj,Gele,ona je moj pomocnik!" 
Po povratku B.Luku Barbara je stalno pratila rezultate Mirzine kosarke i bilo je bolno gledati kada je saznala za teski Mirzin  mozdani udar u Madridu...A poslije... tuzno,tuzno...Pocivaj u miru. dragi Mirza...

Pozrav Vasim porodicama,pozdrav Vama!

 Vas Angel

PS.Evo, u prilogu nesto slika sa kampa u Zaostrogu 1982.,a uz ostale slike je slika prijateljica:Mia i Barbara 



Saturday, October 03, 2020

RAIF DIZDAREVIĆ ODGOVORIO BOSANCU DODIKU I SRBIJANCU VUČIĆU. Historijskim činjenicama protiv krivotvorenja historijske istine

Raif Dizdarevića, partizan i jugoslovenski političar reagirao je na izjave Aleksandra Vučića i Milorada Dodika o izjednačavanju četničkih i partizanskih snaga u Drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Reakciju prenosimo u cjelosti.



"Istorijskim činjenicama protiv krivotvorenja istorijske istine:

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u govoru održanom 26.09. ove godine rekao je da su podjele na partizane i ravnogorce prošlost, da su se „svi zajedno borili protiv fašista“ što je notorna neistina. U isto vrijeme Milorad Dodik je izjavio kako je 'Otadžbinska vojska bila dio savezničkih snaga', tj. četnici Draže Mihailovića. Ova Dodikova neistina, kao i ko zna koliko drugih, ne iznenađuje, pustimo istorijskim činjenicama odgovore na ove pokušaje revizije istorijske istine.

Prvo činjenice kako je Draža Mihailović odbio sve prijedloge partizanskog vrhovnog komandanta Tita za zajedničku borbu protiv okupatora. Tito se dva puta 1941. godine susreo sa Dražom Mihailovićem i predlagao zajedničku borbu protiv okupatora. Na prvom sastanku 19. septembra Draža je odbio prijedlog Tita tezom 'da još nije vrijeme za oružanu borbu' , ali je i rekao da neće voditi borbu protiv partizana. Na drugom sastanku 27.10.1941.godine vođeni su razgovori o Titovom prijedlogu sporazuma o 12 tačaka zajedničke borbe što je Draža takođe odbio uz nekoliko lažnih obećanja o kontaktima koje će održavati. Prije prvog sastanka sa Titom Draža Mihailović je već imao sporazum sa predsjednikom kvinsliške vlade Srbije Milanom Nedićem - uz znanje i odobrenje njemačkih okupatora - o zajedničkoj borbi protiv partizana. Evo podatka o tome: u Beograd je krajem avgusta upućeno izaslanstvo Draže Mihailovića na čelu sa majorom Aleksandrom Mišićem i ovlaštenjem delegacije da pregovara o saradnji sa Milanom Nedićem o zajedničkoj borbi za ugušenje ustanka i uništenje partizanskih odreda u Srbiji.

Pregovori su vođeni od 29. avgusta do 5. septembra i završeni sporazumom o sljedećem : da Nedić i Mihailović sarađuju u borbi protiv partizana u cilju njihovog uništenja; da Nedić da novčanu pomoć organizaciji Mihailovića; da Nedić odredi jednog oficira za vezu koji bi stalno bio u Mihailovićevom štabu; da Nedić izdejstvuje kod Nijemaca da ne napadaju Mihailovićeve četničke odrede; da poslije čišćenja Srbije od partizana Nedić ukaže potrebnu pomoć Mihailoviću u Bosni i Crnoj Gori; da Nedić i Mihailović izrade zajednički operacijski plan za čišćenje Srbije od partizana.

O ovom sporazumu Nedić je obavijestio njemačkog vojnog komandanta u Srbiji generala Dankelmanna koji je sporazum odobrio i Nijemci više nisu poduzimali nikakve mjere protiv Dražinih četnika. Prije drugog sastanka s Titom na sastanku Draže sa nekoliko najbližih visokih oficira odlučeno je da stupe u direktne pregovore s Nijemcima. Draža Mihailović je uputio u Beograd svoje  predstavnike pukovnika Branislava Pantića i kapetana Nenada Mitrovića da prenesu njemačkom komandantu za Srbiju prijedlog Draže za direktne pregovore o zajedničkoj borbi protiv partizana i o snabdijevanju četnika oružjem.

Pukovnik Pantić se 29. oktobra sreo sa Josefom Mollom, oficirom njemačke obavještajne službe i prenio prijedlog Draže Mihailovića. Njemačka komanda je prihvatila prijedlog i 11. novembra 1941. Draža Mihailović se u selu Divicama sastao sa opunomoćenim predstavnikom generala Bohmeom, potpukovnikom Konradom i grupom njemačkih oficira, Tako je krenula direktna saradnja Draže Mihailovića sa okupatorima, učešće četnika u svim njemačkim ofanzivama protiv partizana, kao kvinslinških priključaka i dijela fašističkih okupatorskih snaga. Navedene činjenice o tome govore, kao i mnoge druge i pobijaju tvrdnju da su se partizani i ravnogorci 'svi zajedno borili protiv fašista'.

Naravno da navedene činjenice govore koliko je glupa neistina da je 'Otadžbinska vojska bila dio savezničkih snaga': Ta četnička vojska bila je zločinački prirepak fašističkih sila osovine. A ko je bio svojom ulogom i ogromnim doprinosom priznati sastavni dio Antihitlerovske koalicije naka govore najistaknutiji državnici te koalicije. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Franklin Roosevelt je rekao: 'Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u istoriji Drugog svjetskog rata.' Premijer Velike Britanije i u dobroj mjeri strateg Antihitlerovske koalicije Winston Churchill je 1944. godine u britanskom parlamentu izjavio: 'Razlog što smo prestali pomagati Dražu Mihailovića je prost. On se nije borio sa neprijateljem. Odlučni smo na strani Titovoj zbog njegove odlučne i hrabre borbe protiv njemačke armije. Partizani su sada gospodari situacije i predstavljaju smrtnu opasnost za Nijemce. Oko ovih herojskih boraca i u njihovim redovima razvio se jedinstven pokret za slobodu cijelog naroda. Komunistima pripada čast što su prvi započeli borbu.'

Maršal Tito se pokazao ne samo kao vojskovođa, već isto tako kao izvanredan državnik koji je dao ogroman doprinos ujedinjavanju jugoslovenskih naroda. Francuski predsjednik Charles de Gaulle je izjavio na kraju rata: 'Tito je borac koji je u najtežim okolnostima iznio pobjedu. To je legendarni junak.' Harold Alexander, britanski feldmaršal, komandant savezničkih snaga jugoistočnog fronta kazao je prije kraja rata: 'Tih ratnih dana od ljeta 1941. vi, jugoslovenski partizani borili ste se uprkos tome što niste imali hrane, ratne opreme, oružja.... Ja sam, kao mnogi drugi, pratio vašu herojsku borbu i odlučnost... Tek kad sam se u Italiji iskrcao sa svojim pobjedonosnim armijama shvatio sam i pravilno ocijenio ogromnu pomoć koju ste vi davali savezničkoj strani.' Mislim da su činjenice koje sam naveo u ovom reagovanju dovoljna ilustracija koliko su neistinite tvrdnje na koje reagujem." 

(Slobodna Bosna/NAP) 

Thursday, October 01, 2020

Mario M.: AMIROVI TUNELI

 

Fotografija sa uredno postavljenim, precizno razmaknutim stolovima na nekoj terasi sa koje se vjerovatno vide morski valovi slika je na naslovnici knjige. Između korica te knjige je treći roman Amira Alagića “Tuneli“. Dok stolovi na prostranoj terasi upućuju na ljetni odmor, napadno prazne stolice mogle bi asocirati na početak ovogodišnje pandemije. Ali dizajn ovitka knjige nije vezan sa aktuelnom situacijom i sada pomodnom tzv. novom normalnošću jer knjiga je objavljena krajem prošle godine. Taj niz stolova, likovno jako zanimljiv (fotografirao Stanko Abadžić), usklađen je s ritmom romana. Interesantna fabula, čita se lako, po završetku imam utisak kao da sam pogledao jako dobro režiran film. Adaptacija za veliki ekran se zaista nameće, priča je filmična... Plakat za film “Tuneli“ sigurno bi se razlikovao od naslovnice knjige!

U vrijeme sveopšteg napada nepoznatog virusa kada su dani počeli ličiti jedan na drugi rješenje je bilo s knjigom pobjeći u sasvim drugi svijet. Iz prethodnih Amirovih knjiga ostao mi je u sjećanju njegov originalni rukopis, nema u njima jednoličnosti, nema manira... Ali ovaj put Alagić iznenađuje romanom koncipiranim kao triler koji intrigira nizom zanimljivih priča kombiniranim sa ’flešbekovima’ događanja.

Jedan tragičan dogadjaj, smrt misterioznog čovjeka, je povod da se ispiše cijeli roman. Nepoznatom gostu, a tek je pristigao u jedan pulski kafić, je pozlilo... Postupno se otkriva njegov identitet, a pokazat će se da je on i glavni junak romana. Neočekivana scena u lokalu uzburkala je lijenu atmosferu kakva već zna biti na prelazu jedne u drugu godinu. Tako dolazak tajanstvenog stranca pokreću pitanja oko kojih se vrti radnja romana. Ključnu scenu njegove smrti gosti kafića vide različito, svako na svoj način, onako rašomonski. Oni ostaju u svojim filmovima, a profilirajući ih Alagić postepeno otkriva neke dodirne tačke do pažljivog razotkrivanja tajni iz života glavnog aktera.

Pula je grad u koji je Amir smjestio radnju svog romana i grad koji on dobro poznaje. Grad premrežen spletom tunela koje Alagić metaforično preslikava u međusobnu povezanost aktera jednog zagonetnog tragičnog događaja.

Roman “Tuneli“ Amira Alagića (izdavač “Durieux“, Zagreb 2019.) iskreno preporučujem za čitanje!

Ovo je peta knjiga Puljanina ili Puležanina banjalučkog porijekla, Amira Alagića. Pula je dobila jednog plodnog i zaista dobrog književnika.

Mario M.

Wednesday, September 30, 2020

Prva TV debata predsjednickih kandidata USA 2020!

Pet nedjelja prije predsjednickih izbora u Americi, Republikanac Tramp, trenutni predsjednik  i Demokrata Biden, bivsi podpredsjednik, imali su sinoc prvu od cetiri TV debate. 

Prvu, a mozda i poslednju jer nakon ove, ne vidim zasto bi se ponovo suocavali!

Debatu je vodio urednik Fox Newsa, konzervativne TV mreze, jedne od rjedjih koja podrzava Trampa. 

Ne znam da li je sa mnom sve u redu ili nije, ali moram priznati da sam ovu debatu zeljno ocekivao kao sto ocekujem jednu od zavrsnih NBA layoff utakmica. Iako to vjerovatno nije za pohvaliti se, mene ovakvi politicki dueli zaista interesuju i zabavljaju. Ovaj TV duel je imao posebno znacenje jer se naredni izbori smatraju najznacajnijim izborima za predsjednika Amerike za ovu i nekoliko narednih generacija. Sinocnu debatu u trajanju od jednog i po sata, bez reklamnih prekida, odgledao sam ne trepnuvsi. Vagao svako pitanje voditeljha, svaku izgovorenu recenicu suparnika... Vidio kad je neki od ucesnika u prednosti, kad se brani, kad napada, kad faulira, kad zakucava, kad ubada tricu... Navijao kao da gledam utakmicu!

Demokrate su ovog puta tim za koji navijam. Ustvari, preciznije je ako kazem da je  Republikanac Tramp kandidat koji, po mom misljenju, nikako ne bi trebao ponovo biti izabran za predsjednika Amerike. Jer, on je za ove skoro cetiti godine pokazao da je osoba kojoj se ne bi smijelo dozvoliti ni da vozi auto, niti da nosi cakijicu u dzepu - a ne da vodi prvu vojnu silu u svijetu. On je jednostavno covjek opasan po okolinu i kad nema nikakvu vlast - a na celu USA od njega se moze ocekivati da, ako mu Amerikanci poklone jos jedan mandat, izazove gradjanski rat u Americi ili , ako mu to ne uspije, bar svjetski rat. Covjek je jednostavno toliko lud i nekontrolisan a uz to bezrazlozno a neograniceno zaljubljen u sebe. On je opasan po okolinu i kad igra igrice na kompjuteru.

Na moju veliku radost, sinoc je Tramp, velemajstor u manipulisanju medijima i masama, pred ogromnim TV auditorijumom postigao nekoliko autogolova. Biden nije briljirao, ali je i u ovoj debati pokazao da je ono sto jeste - pomalo ostarjeli, normalni covjek i politicar. Tramp je od pocetka debate bio agresivan, bezobrazan, nevaspitan. Nametao je voditelju svoja pitanja, prekidao i njega i Bidena kad je trebalo ili nije. Bio je ono sto on zapravo jeste - bolesni diktator koji ne uvazava  nicije misljenje, niti postuje ikoga... 

Tramp je sinocnju debartu, zahvaljujuci svojim autogolovima,  ubjedljivo izgubio. Poslije ove debate, koja je, kazu, najodvratnija debata u istoriji americke demokratije, siguran sam da ce Biden za pet nedjelja biti izabran za predsjednika Amerike. To je dobro i za Ameriku, ali i za citav svijet jer su  nevaspitani i bolesni diktatori postali popularni i zavladali u previse zemalja svijeta. 

Sto bi rekli Amerikanci, Tramp je sinoc samog sebe upucao u nogu! 

I to je dobro za svijet i generacije koje ostaju iza nas!

Friday, September 25, 2020

Jamal Murray je Kanadjanin! Jedan od najljepsih koseva ikada!

Vladislav Bodnaruk - Toba: 15. dio Kumstvo

"I dje ces sa tom skalamerijom?" vrisnu Majka. Uzalud pokusavajuci da zatvori ulazna vrata, no oni vec ulaze...savladali seljacki trik...pokucas i ulazis, sta ulazis nadires, osvajas!

"Rekla si "u Subotu" i mi dosli u Subotu, jeboga ti, kontas li ili sta?...sada je danas a danas je subota!" Micun se kao malo iznervirao.

"Joj mene lude, jest, jest, jest' , pa da danas je Subota i ja vas pozvala na test a na nas balkon a sto si ponjeo to bure, sta je to, kakvo je to cudo, crni Micune, nema to gdje da stane u nasu kucu, a rek'o si mi lijepo da sviras trubu...papak jedan a ne rakijski kotao?!"

Dok su Micun i Majka razmjenjivali poruke dobrodoslice, Hadzihzfizbegovicka pogleda na sat i , prenu se kao da se neceg sjetila i izleti na vrata!

Kroz haustor je dovikivala : "Sad cu ja odma' , samo da obavim jedan razgovor, cekajte me!"

Razvuk'o Micun usta od uha do uha a onaj zlatni zub mu stoji k'o piletu sise. U zivotu se nije osjecao ponosnije! Sve mu islo na ruku!

Odobrili mu da iz Kasarne iznese svoj instrument, Bas trubu, k'o da vjezba kod kuce a on Mudrac u skladiste gdje traba da stoji Bas truba, u Kasarni, natrpo kartone Camela i americke cuge. Jos se nekako dosjetio, posto tada stvarno u Banjaluckim knjizarama nije bilo sanse kupiti Globus Bosne i Hercegovine on kupio malu papirnatu kartu Evrope , pronasao Grad pod imenom Rome...negdje u Italiji, valjda?...i zaokruzio tintoplavkom. Ni sam nije znao da li je zaokruzio dobar grad ili ne, ali je kontao ako je izmedju dva mora, mora biti super grad. A mora i da ima veze sa njegovim porijeklom, On Rom, Grad Rom-a. Ono zadnje slovo grada RomE je malo uflek'o, namjerno !

Nekako mu tako, u onoj jednoj posjeti Hadzihafizbegovicki, gdje je bilo i drugih vjezbi osim tjelesnih, nespretno ama bas "nespretno" na stol "ispala" ta karta.

Ova, jadnica...pomalo radoznala...scepala, prevrtala kartu sa svih strana, iako je poznato da papir ima samo dvije strane, ona treca je zanemarljiva ljudskom oku i ... jebajiga...nasla vezu!

Zora joj je jednom rekla da je on Rom a vidi sada, ova geografska karta Evrope mu dodje k'o njegov rodni list a sama vidi tintoplavkom podvuceno Rom, bas tako, jer ono sadnje slovo se nesto nije ni vidjelo...k'o neka rupica se tu napravila! Vidi se Micun...istraziv'o!

Dan kada je to otkrila, sva uzbudjena vrebala je na Ingrid kad dolazi s posla! Znala je da ce joj ona moci sve objasniti.

Tako je i bilo, bas kad je Ingrid svojim gracioznim hodom stupala nasom avlijom, iz mracnog haustora br 5 ili 6 , sad jebajiga , proslo je i godina od tada... pa su mozda promijenili i kucne brojeve a to bi znacilo da ne govorim istinu, odnosno da sad ja lazem narod i da sam ja sve sam izmislio!

Kad su mogli promijeniti imena Ulica onda su i kucama sigurno dali druge brojeve, ljepse...manje...i tako to!

Kad su mogli promijeniti imena gradova, sto ne bi mogli promijeniti i brojeve kuca u Brace Lastrica?

Hadzihafizbegovicka joj zaskoci s ledja, obuhvativsi je rukom oko vrata...i tako jadnu maltezanku uvuce u vlazni mracni memljivi haustor!

Ingrid je od sraha tresla nogicama kao da joj je neko ukljucio u "bulju" 220v, a kako je tresla nogicama tako su joj spale sa nogu i one njene cipelice sa visokim stiklicama.

Hadzihafizbegovicka je stisne jace i...uvuce doblje u haustor... pa je pusti na slobodu.

"Sta se treses k'o kokoska pred klanje, jebote, ne boj se...svoji smo! Uuuu, jesi se ti meni smanjila, izvini, mora da si se usrala od straha...izvini, izvini...ljubim te u celo." I zazvali je, taman u celo!

A morala se dobro sageti!

"Bas si se smanjila, ne umisljam, matere mi, a sto si bez cipela?" malo je zbunjena Hadzihafizbegovicka.

"Ne bi trebala hodati Banjalukom bosa...hem dama, hem doktorica...a stakla i srce je povazdan na sve strane...nasi bacaju u dvoriste sve popijeno, sto nije kaucirano, normalno ...mozes se jadna nabost!"

"Vi Bosnian pravi divljaci, ja zamalo progutala svoj krkljan!"

"Jebajiga, Ingrid...ne bi smjela da jedes u hodu, pa nista neces progutati...iznenada!"

"Ma nisam ja nista jeo, ti zenska hajvanu, ja hod'o ti mene scep'o ... ti mene davio!" bas iznervirano rece Ingrid masirajuci povrijedjeni vrat i trazeci gdje joj je nestrao...grkljan!

"O, jesmo osjetljiviiii, dannnas!

Ma pusti to, vidi sta je Micunu ispalo iz dzepa, to ti meni procitaj!

Dje ova Roma, jel' to tamo kod Surdulice kako Zora kaze?"

"Citaj sama onda ne's morati daviti Ingrid!" jos uvijek ljuto govori Ingrid'

"Eh, jabajiga, da znam citati ne bi se sigurno hvatala tebe Jaranice?"

Ingrid nervozno uze kartu, baci pogled, puhnu i rece: "Roma ti je glavni grad na Italiju , On ti je to i zaokruzio!"

"O fala dragom Alahu, dje saznah da je Micun Ialijan...ma odma' sam znala, oci crne, tamnoput...cist Talijan! I jos onakav "ljubavnik" a to samo lici na Italijane.

Ma kakav ljubavnik...pastuv...konjina...o svakom pogledu, no ovd'e bi bilo malo nezgodno raspredati o tim pastuv - konjskim kvalitetima, jer bi ja kao Dama i Zena bila sigurno pogresno shvacena!? Pa ne bi o tome...zadovoljstvo je moje pa ne bi ni da ga dijelim!

A Zora sere da je on Cigo, Cige samo lice na Talijane a Talijani na Cige... i svi ih mijesaju zato im se glavni grad zove Rim!"

Hadzihafizbegovicka je bila prezadovoljna!

I jos Micun, muzicar...svira trubu, a sta su Talijani...pa ...muzicari, O Sole Mio, izleti joj odnekud!

Uhvati se Hadzihafizbegovicka za usta, ono u smislu , k'o da je nekom majku opsovala!

"Sto mene jebu ovi strani jezici, svasta znam a nista ne znam sta tacnooo znaci! Dobro je da nesto ne opsova' "... zakljuci mudro i poleti nazad uz stepenice u nas stan, kod svojih buducih novih Kumova, istina Vlaha ili sta li, pa pomisli...ko im jebe mater, neka su i "Vlasi ili sta li?" samo neka potpisu...i poleti u zagrljaj talijanskog debeljuskastog Oficira, istina oficira u JNA.

A to mu je uostalom bila i jedina slaba tacka!

Trceci sve po dva - tri stepenika...mastala je! Sta mastala...to je vec zavrsena prica jos samo da kod Zore poloze ispit za Kumstvo i cao djaci!

Selimo se u Italiju, pravac Roma, imaju valjda i oni neku svoju vojsku...Micun putuje u uniformi, samo skin'o crvenu zvijezdu sa sapke, ali ju nije bacio, strp'o u mali dzepic od pantola...to ako se budemo morali vracati, da je ponovo natakari...Javimo se dezurnom Talijanu na portirnici u Kasarni... "mi dosli"... a Micun jos ima i svoju uniformu...ne trebaju mu davati novu, lako ce se i presaltati u oficira Italije...muzicar, muzicari ne pricaju, sta ce mu znanje jezika...oficiri kako stare, vremenom fasuju vise cinove...pa vremenom se i Micunu nakupi pa dodje i do Generala Armije Italije...jeboteee!"

Bila je vise nego zaprepastena brzinom rada ljudskog mozga, sta sve zivi stvor ne moze da pomisli i promisli prelazeci samo dvadesetak stepenika do stana na prvom spratu! Njoj, jadnoj, samoj tako se nesto nikada nije desavalo! Nije ni bilo neke potrebe da se konta...jer onda se sve znalo!

Ona jedra, najljepsa, najvisa...vise od svega naj u njoj, nego kod drugih zena! I sad...jebajiga...ovo...sansa da postane Generalica, i to italijanske vojske!

Znoj ju je oblio po celu, slafrok se rastvorio do pojasa vezanog na struku a kako je poznato, od struka nije ni imala dugmica!

"Uletim u Agino selo, nogom otvorim vrata!

Naletim onda kad se skupljaju Smailagici, pete ili seste subote u mjesecu...raspitat cu se!

Nijaza raspalim nogom u glavusu...ne bi li se sjetio koga je vodio na slapove i posprico! Mene posprico, Generalicu...aman!"

U takvom stanju, ponovo uleti u stan!

Majka je pogleda sa cudjenjem i upita: "Jel' te to neko poganj'o il' si se sama od sebe tako osafunjala?!"

Hadzihavizbegovicka nista ne rece, samo rukom mase sama sebi ispred nosa, ne bi li uhvatila malo daska! Sreca, velika joj rucerda, kao i ona sama...pa utjeruje zrak...lagano!

"Micune, de mi pomozi da iz kade izvadimo nas bosanski cilim sto bude u spavacoj sobi. Ja jutros oprala, kontala da malo osvjezim kucu prije jeseni. Ajd' , pa da ga prebacimo preko balkonske ograde da se koji dan prosusi.

Ajd' , jaci si od mog Starog, nije ovo toliko tesko!"

"Ko je jaci, ko je jaci?" vristi Stari.

"Dobro, de ti si jaci ali Micun cvrsce drzi!"

"OK, ako je tako, nek me onda Micun uhvati za ..." ali nista nisam vise mogao cuti posto ga je Mati sljasnula mokrom kuhinjskom krpom po glavi, tako da mi je ostalo nejasno do dan- danas, zasto Micun da ga uhvati?!

I prebacise opran bosanski cilim iz spavace sobe, preko balkonske ograde!

Ulazeci bez kucanja, blijeda k'o krpa, cak pomalo i nesigurna u hodu, ulazi Ingrid.

"Kakvu ste vi poplavu napravili po cijela kuca, sve vam pliva na pod, da nije

pukla kakva cijevka na vodu?" a pri tom se jadna rukom hvata za vrat.

"Nije valjda dotle voda dosla da se gusis, jadna?" sprda se Majka.

"Malo se prosulo, pokupit ce se i ...gotovo! Nema gusenja!" smije se Majka.

"Meni treba hitno nesto 'ladno da proguram kroz grlo i ubijem bol u krkljanu!" sad se vec kao malo prenemaze Ingrid a jos uvijek masira grkljan.

"Ajd' ne seri Ingridka, sto odma ne otvoris Himu i uzmes koju pivu, ne treba ti za to gluma! Svoji smo!" kaze Majka.

"Morem ja i ladnu vodu!" pravda se Ingrid.

"Ma znam da "mores" ali ces radije ladnu pivu, jeldeee?!"

"Kako hladi, kako hladi Himo, bas sam ga dobro nastimala. Bez mene bi vam i danas grijao kao prije!" i nabi grlic pivske flase na ivicu lavaboa, snazno odvali rukom po cepu a pjenusavo pivo poleti u vis. Otvorenih usta pohvata svaku kaplju, jedino joj oko usta ostali mali brcici. Ali to je od pivske pjene!

Ingrid nagnu glavu unazad, potegnu jaci gutljaj piva a sve se rukom masira po grkljanu.

U jednom momentu a u toj situaciji Stari joj rece: "Pa zivjela ti nama!" a ona ne mijenjajuci pozu, kako dzaba ne bi prekidala dotok piva kroz bolni grkljan samo mumla :"Mhhm, amhhha" drma glavom i vrti slobodnom rukom po zraku, kao samo ti nastavi ja pratim.

"Joj, Raja...jedva ziva ostadoh, mogla sam vam poginiti!" vrti glavom a sve gleda u Hadzihzfizbegovicku.

"Sta je bilo, draga?" zinu Majka, pa odmah poklopi usta...valjda da ne ostane tako zinuta.

"Nista, nista...pricat cu ti drugom prilikom, nego samo ti dvije pive u Himi, bil' mogli Malca poslati kod Bore po gajbu, ja placam i boga vam nek kupi nesto osvjezavajuco, rakijicu od sljivovica pa da se ljudski ... tucnemo!"

"Vidi, bre Ingridu sta ja imam za osvjezavanje!" podize Micun flasu americkog viskija.

"Bravo Micun, ma mozda nemas dovoljno...Malac kupi ti nas i rakijicu od svivovici...neka Borac donese."

Onda se okrenu prema Hadzihzfizbegovicki pogleda je od glave do pete a to je duze trajalo jer je ova bas bila dugacka a pogled je isao odozgo na dole, pa ponovo odozdo na gore. Da je Hadzihafizbegovicka bila manja zenica, brze bi i trajao pogled, gore - dole, ovako, sta je -tu je!

Gleda je Ingrid..."tebe oblio znoj, ti rumeno u lice, to zove valung, klimaktericni valung! Od kada se tako rumenjas?"

"Ni otkada, ovo mi je prvi put u zivotu ali nikad nisam ni preskakala po tri stepenika i joj u slafroku!" kaze ravnodusno Hazduhafizbegovicka.

"Imas li ciklus, redovan, a?!" pita ponovo Ingrid.

"Ma sta si navalila na mene zeno draga, imam li biciklus...imam, biciklus, eno ga u podrumu, ukr'o neko ventile a i nema to ko da jasi!" najradje bi promijenila temu Hadzihafizbegovicka.

"A Micun, jasi li Micun?"

"Ako unilazis u klimaks, jahac treba da pozuri inace problem je sa djecom, plodni dani nestanu...razumis ti mene?!"

"Ne mogu ja to racunati radje cu mu kad uzjasi da ne silazi, ga ne vadi...pa ce valjda ispasti nesto!?

A koliko metaka treba za trojke, mozda moze to Micun odjednom, da se ja jadna ne handrim po porodilistima tri puta?"

"Ima i ta sansa, moze da se izracuna, ne znam na pamet, morala bih uzeti njegova spermici na analizu!"

"Kako to mislis da mu ti uzmes spermu na analizu, da te moj Micun tucne, to bi htjela, ili mislis da ti moj Micun spricne na dlan...zeno draga gdje ti zivis... ne do bog da ti se to desi?!

Plivala bi na Maltu bez slaufa!

Bosna je Ovo!

A jos u pitanju...Talijanski Oficir!

Buduci!!!" vrisnu Hadzihafizbegovicka.

"Ma ne radu to doktorice to radu u laboratoris analizu one mlade curuce...laborantkinjice."

"Cuj, curuce ili curice ...Ingrid, nista od posla, onda! Reci ti meni, kad vec sve znas, koliki je doplatak, tj. djeciji dodatak u Italiji?" radoznala je Hadzihafizbegovicka.

"Znam, tacno u lirama a ne znam u jugoslavenskim dinarijima ali znam posto sta kosta u Italiji pa ti prebacivas.

Preneseno na farmerke Super Rifle...mores kupiti pet komada po djetetu svaki mjesec. Prebaceno na Kafu, mores kupiti petnaest kila na przenu po djetetu a da sam meljes!"

Gleda Hadzihafizbegovicka u Ingrid pa u Majku a pogled joj bezbojan pa samo isusti: "Hvala dragom Alahu da je kod nas ovaka skupoca a kafe gotovo i da nema, jebote kad bi mi mogli kupovati petn'est kila kafe po djetetu mjesecno ...usrala bi se sva Bosna, culo bi se i do Stambola!

Jebote sta ce im tolike farmerke svaki mjesec?

Ko to samo pere?

A mi se ovdje guzimo cijelu godinu da kupimo u Komisionu Baba Ljube, samo jedne! I jos broj kakav naleti pa ti leti u Trudbenik dje imaju sivace masine sa debelim iglama, da ti preprave! A i to ne moze bez kutije cigara! Niko nece djaba!

Osim mozda onih volonterki u kafani kod Murata, ali i o tome kasnije!

"Dakle, Zoro, evo nas, mene i moje buduce da potvrdimo kumstvo. Mi smo vas casno izabrali, bez puno razmisljanja i dvoumljenja, ja sam mogao uzeti i bolje, naprimjer, nekog svog druga Oficira, muzicara, a Hadzihafizbegovicka nekog od svoje Raje sa Suturlije ali ne, mi hocemo vas, vi ste nam najblizi.

A i znate vise o nama nego mi sami!"

"Micune, izvini na trenutak sto te prekidam, ali nastavis li stari kao u gore navedenom smislu, ne samo da nece biti nista od kumstva vec ni od braka jer cu te ja golim rukama zadaviti a to znaci da ces biti mrtav!" prijeteci isusti Majka.

"Ne daviti, Zova...pliz...vi Bosanci samo ubiti, ne Zova...pliz, ima tu na nasa mala dica tvoj Malac i moj malac Mirjam...prepadavas ih!" usprotivi se Ingrid.

"Ingrida, sta si se usrala, to se kod nas samo tako kaze, ma ne mislim ga daviti golim rukama ... samo uhvatim govno za vrat i bacim ga kroz prozor a i tebe cu zajedno sa njim, zovnes li me Zova jos samo jednom!" ljulja glavom Majka.

Ingrid, pridje i zagrli Majku: " Nemoj mene, bacas Zova, ja budnem dobar drug!"

"Eh, eno je jebi, eto je opet!"

Ulazi granapdzija Boro sa pivom na ramenu a mene zapalo da nosim flasu sa rakijicom od sljivovica a ona tessskaa!

"Masala, piva i rakija idu prvo u frizider, jel' tako, sad cu ja to!" kako otvori vrata frizidera uzviknu zaprepasten: "Pa ovo prazno, mog'o sam donj'eti jos jednu gajbu!"

"Ostavi rakiju na stolu, da prvo nazdravimo novim Kumovima!" rece Ingrid.

"Stani, stani...polako...jesi navalila na rakiju. k'o da su vitamini u pitanju, nisu oni jos kumovi...prvo mara da se polozi kumovski ispit na nasem balkonu, jel' tako Micune? Onda ide rakijica, jel' tako Micune?"

"Nije ti losa ta ideja Zova, ali sto da se prvo malo svi ne zagrijemo a i mene krkljan boli, pa da dezonfekusem!" rece Ingrid i poce svima sipati rakiju.

"Ja Raja u svom zivotu nisam vidio vecu Trubu od ove vase, mora da ima sto kila? Ko to moze da nosi i sta ce normalnom covjeku tolika Truba a nije cak ni namjestaj. Samo zauzima prostor!" logican je poslovodja granapa Boro.

"E, pa sad Micune, kako Boro nace temu na tebi je da objasnis, kako nosis pa onada i kako sviras ovo cudo." rece Majka.

Presretan, sto je po prvi puta u zivotu centar Svijeta, i to kakvog, Micun poce: "Prvo sto se tice tezine, evo ovdje na njoj pise 35 - 40 pounds, znaci da je toliko teska da se ne moze mjeriti u nasim kilogramima, nego samo u tim njihovim vecim silama... kao...taj... pounds! ova moja je sigurnio jos i teza! A kako sviram, evo sad cu vam pokazati, samo neka se zene i djeca malo sklone da zenama ne odleti frizura a djeci da ne popucaju bubnjci!"

"Ne seri Micune, djeca su pod stolom pa su zasticena a zene imaju trajne ondulacije...tu vjetar ne moze nista. Jedino Ingrid neka sveze kosu u rep!" rece Majka.

"Nemojte ljudi da se zajebavamo, ako je opasno!" rece moj Stari.

Micun vise nije nikoga slusao. Spretno je provlacio svoje podebelo tijelo u onaj kofrc od trube. Sjeo udobno na stolicu, pa naglim pokretom iz dzepa izvadi neku malenu cjevcicu. Nju turnu u trubu.

"Sta to uvali u trubu?" upita Majka.

"Pa pisak, sta drugo!" logican je Micun.

"Cekaj onda, ne sviraj na trubu ako je opasno, sviraj na pisak...nama je isto!" pokusao je Stari poslednji put da ga sprijeci njegovom u nastupu.

Bilo je prekasno!

Micun napuha obraze kao zabac i svom snagom puhnu u trubu. Poletise case po stolu, neko se hvata rukama za glavu, trazeci usi, trese se kredenac, preostale dvije Kristal Zajecar case a na visokoj stopici, padose k'o ne daj mi boze oni americki neboderi, i k'o picka se razbise, luster se zaljulja, prisutni jedva dah hvataju.

"Dobro je, dobro bilo, Micune...nemoj vise!" veli Majka. "Jebes takvo kumstvo, jebes takvu trubu, ajte vi ljudi kuci!"

"Cekaj, Kumo!" cereka se Micun, sretniji nego da se ponovo rodio.

Hadzihafizbegovicka, prekrstila noge, prezadovoljna, a onaj zrak iz trube joj rastjer'o slafrok sve da neko pomisli da je gola!

Zavuce Micun ruku u trubu, izvadi jos jednu flasu viskija. "Ova se sama tu zaglavila!" pa udario u smijeh k'o lud.

Zavuce ruku ponovo i izvadi pravu trubu!

"E, sad Zoro idemo na tvoj balkon sami ti i ja a pjesmu znam, ne trebas mi reci." samouvjereno rece Micun.

"Nemoj tu, znas da je zabranjena a nemoj ni onu drugu, znas da je i ona zabranjena!" tuzno rece Majka ali ..." polozio si...garant!"

"E ako sam polozio onda hocu, odsvirat cu!" odlucan je Micun,

"Nemoj, Kume matere ti...tis' dobiti prekomandu a nas ce na Goli!" odlucna je Majka.

"Nego," sapnu mu na uvo, "te znas sigurno? I sacekaj da naspem sebi pivu!

Pa sad udri Micune! Prvo onu iz filma od "fromheretoethernity."

Tako i izgovori a sta joj je to znacilo, samo je Ingrid znala, ali nikada nikom nije rekla.

Samo zene znaju cuvati tako svoje tajne, narocito kada je ljubav u pitanju!

A tajne, beskrajno duboke...kao...

Na prve zvuke trube, sve je utihnulo, reklo bi se i ptice prestale da grakcu, sto je i logicno, usrale se od straha, a komsije otvaraju prozore i balkonska vrata svojih stanova, naslonjeni na odgrade balkona ili doksate prozora, neki i zagrljeni sa nekim sebi bliskim, nevjerovatna cistoca zvuka i fantasticna tema tog nekakvog ratnog ljubavnog filma "Odavde do vjecnosti", uvlacila se ne pod kozu komsija nego pravo u srca tog kasnog augustovskog subotnjeg popodneva u Banjaluci! Zvuk mio

Majka seretski mase rukom k'o drug Tito kad sa drugar'com Jovankom proleti u Merdzi kroz nekakav grad. On jadan mase k'o lud, njoj ...dosadno!

Majka je govorila da stariji muskarci ne bi trebalo da zene mladje zene...jer njima, tim zenturacama, poslije bude dosadno! K'o igrale bi se jos, ili sta li? Nisam skont'o!

Pod nasim prozorom se skupila djecurlija, a polako prilaze i stariji.

Iz Stanice Milicije, preko puta Borinog Granapa vuce se gomila milicionara, na celu sa Mitrom. Vodjeni radoznaloscu reklo bi se da se vuku bez ikakvog reda. Ili mozda samo zato sto dolaze bez ikakve komande, kao one komsije koje je srce dovuklo!

Kuca je vec puna redovnih komsija posjetitelja.

Zavrsi Micun prvu trubacku tacku.

Doceka ga ogroman aplauz i povici sa okolnih prozora: "Bravo, jos, jos a bogami neki pocese izvikivati i svoje zelje! Muzikalan narod!"

Kad se sve malo utisa, dok je Micun u dubini balkona, cistio pisak trube za drugu pjesmu oglasi se i Milicajac Mitar.

"Sta je to sad Zoro, k'o neka provokacija na Drugo Zasjedanje AVNOJ-a?" a zaskiljio, na jedno oko. Standardna poza kad se pravi pametan ili kad bas hoce da tako izgleda! A ne izgleda!

"Jel to zbog cilima na balkonu Mitre pitas? Moze li se u Socijalizmu oprati cilim subotom a da nije provokacija?

I sto bas to provokacija na Drugo zasjedanje AVNOJ-a, sto ne na Prvo ono u Mrkonjicu...tamo je bosanski cilim visio na balkonu! U Jajcu su vec bili u Sali i imali fotelje pod prknom! Nije im trebao bosanski cilim!

Utom Micun procistio pisak, prislonio stomak na ogradu balkona zbog one stabilnosti, te zasvirao predivnu nostalgicnu temu "Svilen konac".

Sunce je vec skoro potpuno zaslo bojeci horizont tamnocrveno obasijavajuci ledja prisutnih nekom toplinom. Kako su im ledja i obrisi tijela postajali tamnocrveno vidljiviji, tako su nestajala iz vida i njihova lica!

Nego samo, kao tamne sjenke, uz Micunovu trubu i nostalgicni zvuk melodije, ljudi su se njihali u ritmu a bogami neko nekoga i zagrlio!

"I ?" izusti Micun.

"A ?" upita Mati otsutno.

"Pa, polozismo li?" nesiguran je Micun.

"Kumeee, Kumooo...poloziste i to sa najvecom ocjenom...a u ponedeljak kod Skendera...u Vakufsku Palatu, kupujemo burme! Samo da ne pretjerujete sa tezinom i debljinom zlata! Uostalom , moda je sto , tanje...to bolje!

A sada Raja...dernek!" vrisnu Majka i nesto sto je imala u ruci, zafrljaci daleko... da ga vise nikad ne vidi...sreca prozori bili otvoreni.

Pa samim tim i to sto je bacila...odletilo!

Wednesday, September 23, 2020

Angel Trajkovski: Pozdrav iz Boise-a

 

Dragi nasi,

vec sam Vam rekao da me cesto mnogi od Vas pitaju za nekoga od nase raje,za njegovu porodicu... Predlozio bih da bi  mozda bilo dobro da se bar povremeno javimo sa nekim interesantnim momentima,slikama, iz Vase porodice,Vaseg okuzenja...Znam da se pojedini cujemo putem VIBER-a,Skype-a,ipak,mislim da bi bilo lijepo da aktiviramo i ovaj nacin komuniciranja.
Eto,napisacu nesto o svom druzenju sa mojim unukom Jack-om prethodnih 4-5 dana.
Naime,moja Barbara i njen suprug Dan(Daniel) su otisli da proslave svoju Godisnjicu braka u poznato planinsko mjesto Sun Valley,gdje su imali vjencanje prije 13 god.Normalno,deda vodi brigu o svom unuku Jack-u(12 g.),ali prije bi se moglo reci da on vodi brigu o meni...Hrana je apsolutno njegova briga,postavi sto,poslije sve pocisti,pospremi u masinu za pranje sudja.Kaze:"Deda ti samo sjedi"... Da,moram ga posebno pohvaliti kakve je divne sokove napravio:od jabuke,paradajza i povrca...Na brzinu zavrsi domace zadatke i vec stoji pred vratima,zovne svoje drugare(komsije) i onda juris romobilima,najvise vole da voze po stepenicama...Od sportova najvise voli brdski biciklizam(sport njegovog oca),mene je prosto strah da ga gledam kada jurne niz brdo kamenjarem biciklom za odrasle.Igra i igrao je i trenirao druge sportove,uglavnom popularne na americkom tlu i u svim sportovima se lako snalazio...Zao mi je sto je prekinuo da igra kosarku,gdje mu mogu pomoci i imaju svoj asfaltirani prostor sa kosem.Jack je izvanredno gradjen za sport,posebno kosarku,najvisi u razredu i sigurno ce imati solidnu visinu...Snazan je,spretan,brz,odlicnog refleksa...Ponekad poigramo basket,izvanredno se snalazi,ne izbjegava kontakt,odlicnog odraza,malo spusti kos da bi "zakucao" sa dvije ruke.Rano je poceo sa tenisom imao je 4-5 god.,sa 6 god. je pobjedjivao djecu od 9-10 god...ali sada se posvetio biciklu,ribolovu,golfu...
Ovih dana je isao sa svojim drugom biciklima na specijano uredjene staze brdskog biciklizma,gdje su vozili preko 2,5 sata...U povratku mi pokazao manje ogrebotine na laktovima od pada,ali samo se nasmijao i kaze:"Ma, to nije nista!"
Ovim danima Jack se ponudio da mi pomogne oko uredjenja dvorista moje kuce,pokupio lisce,pokosio oba travnjaka,a komsinica gledajuci ga kako je vrijedan zovnula ga nabere sebi slatke jabuke...Bio je sav sretan, kada je pogledao koliko je toga nabrao...I kaze:"Deda,kada god trebas neku pomoc imas moj telefon zovni-dolazim!"
Eto,toliko o mom Jacku i danima provedenim s njim...
Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama.
                                                 Vas Angel







Tuesday, September 22, 2020

HRVOJE PRNJAK: ROĐENDANSKA ĆAKULA - RATO TVRDIĆ

Razgvor sa Ratom Tvrdicem objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji predlozio je za citanje, na svom fejzbuku, Blaz Kotarac. Razgovor je povodom 50 godisnjice od osvajanja zlatne medalje na svjetskom kosarkaskom prvenstvu u Ljubljani (1970.) 

Zanimljivo je pomenuti da je Blaz Kotarac odradio pripreme reprezentacije za to Svjetsko prvenstvo i da je, pred samo prvenstvo, otpao iz selekcije kao trinaesti igrac. Sjecam se da smo to mi tada protumacili  da je Zorga iz ljubljanske Olimpije potisnuo Blaza iz reprezentacije samo zato sto se prvenstvo igralo u Ljubljani. Zorga je inace i to prvenstvo i sva naredna takmicenja odigrao odlicno za reprezentaciju Jugoslavije i sa Blazom ostao prijatelj sve do danasnjeg dana.

****************************

Na svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1967. je bio. Smrzavao se u tamošnjim dvoranama s Krešom Ćosićem i ostalim reprezentativcima jer su uglavnom krivo procijenili da će ih tamo dočekati ugodno i toplo vrijeme.

Bio je i na prvenstvu Europe u Italiji 1969. Na oba natjecanja Rato Tvrdić i suigrači osvojili su srebrne medalje. Srebro je "palo" i na Olimpijskim igrama u Meksiku, 1968. godine, ali njih je "preskočio". Razlog je bio vrlo prozaičan.

- U reprezentaciji su, među ostalima, na bekovskim pozicijama bili Ivo Daneu i Pino Gjergja, a ja sam otvorija svoj obrt, servis za popravljanje televizija. Pita san trenera Ranka Žeravicu oću li igrat, a on mi je reka 'Nećeš puno, imam ovu dvojicu, Daneu neće da izađe'.... Onda san reka, ja bi osta. On je reka – ostani - prisjeća se šjor Rato.

Čekajte, kako je privatni biznis, i to usred ere socijalizma, mogao biti važniji od košarke?!

- Lipo, jer san se ja zagrija za to još u srednjoj, tehničkoj školi. Moj stariji brat Lovre, on je četiri godine stariji od mene, radija je u radio centru i ja san svako lito s njim nešto radio oko toga. Kasnije san redovito, kad san god moga, iša učit, gori kod njih, u Grundig, Philips i Blaupunkt. Ima san otvoreni telefon da mogu javit u Nuernberg kad nađem neku grešku, onda bi je oni zapisali i i javili kako se može riješit. A danas se televizija baci čin se pokvari...

Kažu da se to danas i ne isplati popravljati...

- Ne isplati se kad ne znaš! - ne da na sebe i svoje meštre šjor Rato.

I vi ste zbog servisa propustili Olimpijske igre?

- Zbog servisa san odbija i puste ponude da igram vani. Nije bilo potribe. A u Meksiku ionako ne bi puno igra, kažem ti...

I nije vas bilo strah da ćete možda izgubiti mjesto u reprezentaciji?

- Onda se teško ulazilo u reprezentaciju, ali ako si upa u nju, bija si stabilan... Ali bila su to druga vrimena. Ja san moj prvi auto kupija od servisa, a ne od košarke! Iako, čudili su se i ovi gori kad bi ja doša na učenje zbog posla, kako to da jedan reprezentativac i svjetski prvak dolazi kod njih učit popravljat televizije... - smješka se naš sugovornik.

E, da, svjetski prvak. To je zapravo i povod za ovaj tekst, iako smo ga počeli pričicom o privatnom biznisu.

Šjor Ratu smo nazvali kako bi dogovorili ovaj razgovor - to smo shvatili tek koji dan kasnije - točno na njegov 77. rođendan ("Nemoj pisat koliko iman godina!", rekao je u šali), e kako bi se prisjetili tog velikog jubileja. Jer se ove godine navršava točno 50 godina od osvajanja košarkaškog zlata u Ljubljani. Ravno pola stoljeća. A to, priznat ćete, nije mala stvar.
- Za ono doba smo bili veliki problem Rusima i Amerikancima, atroke za ove manje! - sjeća se šjor Rato.

'Malo smo bančili'

Uspomene su još itekako žive. Bili su tu Ivo Daneu, Ljubodrag Simonović, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Trajko Rajković, Dragan Kapičić, Nikola Plećaš, Petar Skansi, Aljoša Žorga, Dragutin Čermak, Vinko Jelovac, jasno, i izbornik Žeravica.
Prva, udarna petorka je zapravo bila iz Hrvatske: Plećaš, Tvrdić, Šolman, Ćosić, Skansi. Ali, ni to ne pomaže pred činjenicom da se u Hrvatskoj danas, valjda u paničnom strahu da pred sobom i drugima ne ispadne "neki jugonostalgičar", gotovo nitko ne prisjeća prvog svjetskog zlata ondašnje košarke! To čitavu priču čini još apsurdnijom, još tužnijom, ovisi kako gledate na stvar. Kao da se pomalo sramimo ili nam je samo neugodno što se to dogodilo "u onoj državi", pa se i ne računa ili je manje važno, što li... Društvena patologija u svakom slučaju, posao za psihologe i sociologe. Jer, jesu li ondašnji reprezentativci iz Hrvatske bili "manje Hrvati" od onih koji su za njih navijali? Ili su možda u to doba trebali igrati - za Nigeriju?!

- Normalno da smo igrali smo za Jugoslaviju u ona doba; nismo mi mogli napravit revoluciju pa se odvojit od Jugoslavije. Isto ka i ondašnji nogometni reprezentativci. A kad smo se odvojili, sitite se, uzeli smo ja ka šef struke i Pero (Skansi) ka trener KK Split u svoje ruke, i bili prvi u državi! Na koncu, nije ni Žeravici bilo baš svejedno u ono vrime poslat na parket čitavu petorku samo iz Hrvatske, pa je isto to činija...

"Luna vaša, zlata naša!", pisalo je na transparentu u dvorani Tivoli, gdje se odigravala završnica prvenstva, pred utakmicu s Amerikancima. Tako je i bilo. Amerikancima Zemljin satelit, Rati i ekipi zlato nakon silne "srebrnarije".

Istina, možda će nekog zbuniti ako se udubi u sportske almanahe, to što su zadnju utakmicu na prvenstvu Žeravičini odabranici završili - porazom. Izgubili su od Rusa, i to 72:87. Pa su ipak postali prvaci?!

- Mi smo nakon predzadnje utakmice i pobjede protiv protiv Amera (70:63) malo bančili. Ma, nismo ni spavali. A ta zadnja utakmica u ondašnjem sustavu natjecanja nije ni bila presudna - prisjeća se šjor Rato.

Pripreme u snijegu

Naime, nije se tada igralo kasnije uvriježenim kup sistemom nakon početnog odigravanja utakmica po skupinama, nego se formirala završna grupa sa šest reprezentacija, gdje je Jugoslavija s omjerom 5-0 osigurala zlato i prije posljednjeg kola. Amerikanci i Sovjetski Savez su u tom trenutku već imali po tri, odnosno, dva poraza.

- Slavili smo nakon utakmice s Amerikancima to prvo misto u svitu! Dugo smo bili u cilom tom sistemu, da ne kažem karanteni, koji smo poštivali, ali smo se na kraju, eto, i malo opustili... Bili smo složni u svemu pa i u tome. Znate, mi smo vam možda ponekad izgledali neozbiljni, ali znalo se kad se triba uprit, a kad je zafrkancija. Trećeg nije bilo! I znali smo da je reprezentacija kruna rada. Jer se tu i najviše napredovalo, više nego igrajući u klubu...

Istina, priča o svjetskom zlatu je počela pomalo neugodnim iznenađenjem na pripremama. Tek po dolasku u austrijski Bad Kleinkirchheim reprezentativci i stručni štab Jugoslavije su "shvatili" da ondje nema nikakve dvorane za trening. I da će se u tom lječilištu zapravo živjeti po recepturi priprema za velike planinske uspone. Sa snijegom do iznad koljena...

Petar Skansi zna i danas kazati da si kasnije, kao trener, "nikad nije mogao dopustiti da napravi takve organizacijske greške u pripremama".

Iz perspektive današnjeg igračkog komfora nezamislivo je i da su reprezentativci tijekom samog prvenstva odsjeli u Bledu. A po ondašnjim cestama, to je značilo i više od tri sata truckanja u autobusu za svaki trening ili utakmicu!

Krešo i Bevanda

Srećom, tu je blagodat You Tubea, pa se mogu pogledati i čitave utakmice. Prvo upada u oči je da su se obrane bile puno mekše, da je možda sve skupa izgledalo sporije, ali veliki talenti poput Krešimira Ćosića i sve genijalni potezi ondašnjih igrača i danas jednako "strše", djeluju jednako impresivno. Vic u igri je bila trajna odlika košarkaša s "ovih prostora". Može li se usporediti ondašnju i današnju košarku?

 Svaku godinu košarka ide naprid, ka i sve u životu. Ali u ono doba, mi smo bili van svih normi, jedna mala Jugoslavija je bila u samom vrhu. Ka šta je i ona prva reprezentacija Hrvatske, u kojoj sam bija tehniko, bila druga u Barceloni 1992.... To su velike stvari, koje mnogi shvate tek kad više nema medalja, jer kad navikneš ljude na vrhunske rezultate, to je svima kao normalno. A tek kad toga više nema, ka u nas već godinama, ljudi shvate da sve to i nije bilo "normalno" – kazat će šjor Rato.

- Šta se tiče same igre, važno je da protivnika izbaciš iz takta i prođeš ga, to je uvik isto! Nama je Ćosa, ili Žila kako smo ga još zvali, zna viknut kad bi nas neki igrač proša: "Bez faula, pusti ga meni!" A zna se šta bi ga onda čekalo pod košem...

Inače, Rato Tvrdić je bio redoviti Krešin cimer u reprezentaciji. Pa ih, logično, veže puno toga, od dokonog hotelskog glupiranja, međusobnih zadirkivanja i tradicionalnih polijevanja vodom do sati i sati ozbiljnih razgovora o košarci i životu. Nije zato čudno da je upravo za svog cimera Ćosić u svojim autobiografskim zapisima (objavljenim u knjizi "Igraj, vjeruj, živi!") zabilježio sljedeće:

"On je najbolje znao kako me naoštriti i pripremiti za važnu utakmicu. Psihička priprema najboljih igrača često ovisi o ljudskim vrlinama njihovih najbližih prijatelja ili cimera".

- U reprezentaciji se uvik znalo tko je tko. Mi stariji smo vodili i učili mlađe. Ka šta su i nas prije, kad nas je Žeravica ubacija u reprezentaciju i i sve nas diga na jedan viši nivo – sjeća se naš sugovornik.

Njega je pak Krešo Ćosić pamtio i po crticama poput ove: "Stigli smo u Esplanadu. Rato nije mogao doći k sebi što nema nikakvog alkohola za stolovima pa je cijelu večer lovio našeg prijatelja koji se prezivao Bevanda i govorio: - Ajmo barem Bevandu staviti na stol kad drugog pića nema!"

Najveći talent

Nakon svjetskog prvenstva, Ćosić je – tada već američki student - prilično neugodno iznenadio svoje splitske prijatelje nastupom za Zadar, što se na koncu pokazalo fatalnim za ambicije Jugoplastike u tadašnjem domaćem kupu, zbog čega se poslije utakmice ispričavao majci Rate, Lovre i Dražena Tvrdića riječima: "Izbio sam vam tri premije iz kuće!".

Inače, Ćosić je upravo Tvrdiću među prvima kazao za svoj plan odlaska na studij u SAD.

- Je, sidili smo u zadarskom restoranu "Dva ribara", i on meni da mi ima nešto reć, da se premišlja... Da bi iša u Ameriku. Šta san mu reka? A samo nemoj ić na noge!, šta bi mu drugo moga reć jer sam zna da će ga već neki koledž vrbovat... Jer on je bija najveći talent šta sam ga ikad vidija! Sve je vidija u igri i moga je igrat na svih pet pozicija. Kukoč mu je tu vrlo blizu...

I dok anegdote iz tog doba šjor Rati izvijaju brk u lagani osmijeh, svaka priča o današnjem stanju u domaćoj košarci čini ga pomalo mrkim. Šjor Rato ne krije da je ogorčen današnjim stanjem u reprezentaciji, ali i svom matičnom klubu.

- Znate, kad vam je loša reprezentacija, pati i sport. Odma je i manji interes kod dice. Ali to tako mora bit kad o košarci odlučuju ljudi koji ne znaju košarku. Da me sad pitaš 'ko je izbornik, ja ti ne bi zna reć! Pa vidi koliko je trenera vodilo reprezentaciju zadnjih godina... Takav trener ne može imat "leđa". A to smo Žeravici i Mirku Novoselu u reprezentaciji, ili velikom Branku Radoviću u Jugoplastici, bili mi, igrači. Treneri su sve držali u svojim rukama, ali su bili pametni i oslanjali se na nas, puno razgovarali s nama. Ali, prominilo se puno toga... Evo, tu na Gripama, u upravnim strukturama kluba nema nijednog košarkaša! Sve skupa, pari ti se da ljudi koji nemaju veze s košarkom vode košarku! Pa di su danas Zadar i Split u europskoj košarci? Sad se svi, čujem, pribojavaju Gorice... Kažu, znaš koja momčad! - čudom se čudi šjor Rato novoj realnosti domaće košarke.

'Ne znaju ko san'

- Nas starije se ne koristi. U klubu nas ništa ne pitaju. U ovih zadnjih četiri, pet godina, ne zovu niti na proslave, ka da nisi nikad ništa bija! Ali, ne zamjeram im ništa, jer oni ne znaju ko san ja.

Nego, vratimo se mi slavnijim danima košarke. Hoće li biti kakvog okupljanja ekipe iz Ljubljane?

- Organiziramo nešto, pa ćemo se nać o svom poslu u Ljubljani ili Beogradu. Ništa službeno? A kako će bit službeno, to je bilo pod Košarkaškim savezom Jugoslavije, a ovaj naš savez se pravi da nema veze s tim – smije se šjor Rato kao osvajač, reklo bi se, "ničije" medalje. Doduše, zlatne.

Pino mi je bija ka otac

Kako smo učili i proučavali igru protivnika u ono vrime? Savez bi nam nabavlja i snimke NBA utakmica na pripremama. Svako bi onda gleda svoju poziciju. Znači, bilo je, "gledaj ti tega, ti broj ti, gledaj šta čini, kako se kreće, s balunom i bez njega; nemoj gledat Skansijevu poziciju, nego igrača na svojoj..."

Učili smo na sve moguće načine. Imali smo i mi svoje sheme, i nama su treneri crtali, ali ja bi samo krenija onamo di je on reka, da bi na kraju završija negdi drugdi... Danas bi me zbog toga trener izvadija iz igre!

Meni je Pino Gjergja puno pomoga. Puno je njih govorilo protiv njega, "on ti je čudak, od njega nećeš ništa naučit", ali on je meni bija ka otac u košarci, puno toga mi je korisnog reka i šta san ga god pita, sve bi mi nesebično pojasnija.

(Slobodna Dalmacija)

Sunday, September 20, 2020

Razbijena WC solja u Medicinskoj elektronici


Ovaj moj drug Vjeko, potajni pisac moje biografije, me isprovocirao i sada je bolje da sam ispricam jedan detalj, koji sam bio potpuno zaboravio ali me on, prije nekoliko godina podsjetio na njega i evo, u svom komentaru, me  ponovo podsjeca. Bolje da ja sve ispricam nego da to prepustim njemu. Poznavajuci njegovu bujnu mastu - ko zna na sta bi to njegovo prepricavanje izislo. A crtica iz biografije je u pitanju!!

Dakle, krajem osamdesetih, u okviru SOURa Cajavec, Slobodan Cvjetic osniva Medicinsku elektroniku. Sastavi ekipu od njemu poznatih ljudi iz Banjaluke: inzinjera,  ekonomista, pravnika, ljekara... svih struka. Tri nove zgrade u centru Banjaluke, na pet minuta hoda od stana u kome smo zivjeli (ovo ce se kasnije pokazati bitnim detaljem za ovu pricu), blistaju. Sve novo, kravate na poslu obavezne, bijeli mantili, programi i planovi svjetski... Sve svjetsko i obecavajuce osim jedne bitne stvari koju sam shvatio tek nakon sto sam iz Radio Banjaluke presao u Medicinsku elektroniku: Cvjeticev stil upravljanja poslovima i ljudima nikako se nije slagao sa mojim shvatanjima odnosa medju odraslim i odgovornim ljudima! Kasno shvatim da ta divna sredina sastavljena od dobrih ljudi i strucnjaka -  nije radna sredina za mene. 

Da ne bude zabune, o Cvjeticu, zbog koga sam i dosao, a kasnije i napustio Medicinsku elektroniku, ne mislim nista lose. Sve sto je radio, a radio je 24 sata dnevno, on je radio iskreno vjerujuci da je to najbolje za kolektiv koji stvara. Medjutim, atmosfera straha, poltronstva i, rekao bih i kulta licnosti, koja je stvorena u toj firmi meni nikako nije odgovarala. I pored odlicnog i perspektivnog programa medjunarodne tehnicke saradnje sa jednom od najvecih svjetskih firmi Hewlett Packard na kome sam radio,  razocaran, nakon nesto vise od dvije godine napustam Medicinsku elektroniku i vracam se u Radio Banjaluku.  I sada mislim da je samo covjek Cvjeticeve energije u to doba mogao usmjeriti  jugoslovenski fond za nerazvijene i tim sredstvima u centru Banjaluke izgraditi elektronsku firmu svjetskih potencijala. Sta se kasnije desavalo s njim i ljudima koji su radili u toj firmi, sta ja to prije dolaska nisam znao, tesko je opisati i objasniti u kratkom tekstu, a to nije predmet ove male crtice. 

Elem, otprilike dvije godine dana nakon moga dolaska u Medicinsku elektroniku, jednog radnog dana, uz pomoc predsjednika Zbora radnika, Cvjetic hitno sazove sastanak cijelog kolektiva i objasni da je razlog sastanka razbijena solja u jednom od blistavo cistih WC-a. Cvjetic prvo predlozi da se onaj koji je to ucinio - javi i javno izvine kolektivu. Nakon sto se zlocinac, ni nakon predugih tri minute neprijatnog cutanja i cekanja, nije javio, Cvjetic predlozi, a njegovim prijedlozima se nije suprotstavljalo, da se svim zaposlenima od plate odbije srazmjeran iznos za nadoknadu troskova kupovine i montiranja nove WC solje. Na pitanje predsjednika Zbora radnika, ima li neko nesto da kaze, ne izdrzim, jer mi se sva ta situacija ucini vise nego cudnom i bizarnom, javim se i kazem kako ja nemam razlog da budem kaznjen. Na pitanje zasto, odgovorim da patim od hemoroida, da zbog njih biram firme u neposrednoj blizini svog stana da bih mogao stici kuci i koristiti kucni WC i osve ostalo potrebno za svakodnevno odrzavanje higijene heoroida (na srecu ova metoda se pokazala uspjesnom i vec godinama nemam taj problem - a mozda sam ga i tada izmislio samo da bih  pruzio otpor bizarnom razlogu za skup radnika).  Bijesan, ali i dalje pravican, Cvjetic odbrusi:"Njega skini sa spiska!" i zurno napusti sastanak. 

Svi zaposleni se, odmah nakon toga, prikrivajuci smijeh, razidjose u prigusenom razgovoru.  

Moja memorija je ovaj dogadjaj, kao i mnoge druge, sakrila negdje daleko u folder "Zaboravljeno" ali, na srecu, tu je Vjeko, moj drug i radni kolega iz Medicinske elektronike, cija memorija radi kao Singerica i koji me s vremena - na vrijeme podsjeti na neke zaboravljene dogadjaje.

Da ne zaboravim dodati da, nakon tog sastanka nikome nije odbijen dinar od plate. Bio je to, cini mi se,  pocetak kraja moje karijere u Medicinskoj elektronici.

Vjeko, jel' ovako bilo?!