Angel Trajkovski: 75. godina KK"Borac" - ZOOM sastanak

 

Dragi nasi,

juce (4.sept.2022.), smo imali nas 10.ZOOM sastanak veterana KK"Borac" B.Luka koji ove godine slavi 75 godina od osnivanja. Prisutni su bili: Mirjana Jelic-Mikica i Slobodan Jelic-Bato (BGD), Drago Kopanja-Kop (Pula), Divjak Tihomir-Kikan (BGD), Djoko Kaludjerovic-Sopen (Kalifornija-USA), Branislav Majkic-Majk (Toronto-Kanada), Predrag Canak-Canci (Toronto-Kanada) i Angel Trajkovski-Gele(Boise-USA).

Sastanak smo poceli minutom sutnje,odavajuci pocast nasem nedavno preminulom Ibrahibegovic Muhamedu-Paladi, koji je sahranjen 30.avg. u B.Luci, kojom prilikom je polozeno i cvijece kosarkasa "Borca".

Sastanak je protekao u nasim uobicajenim kosarkaskim pricama sa posebnim osvrtom na Evropsko prvenstvo u kosarci, koje potvrdjuje da su drzave sa prostora nase drage Juge vodece u kosarci u Evropi. Raduju nas pobjede nase Srbije, ali najvise nas obradovala nasa BiH reprezentacija senzacionalnom pobjedom nas Evropskim sampionom nasom Slovenijom (97:93). Pratili smo rezultate te utakmice, koja se igrala u vrijeme naseg sastanka.

Normalno, kao i uvijek, bilo je mnogo sala, naseg zezanja, potsjecanja na mnoge lijepe dogadjaje iz nasih mladalackih dana sa kosarkaskih terena, sa mngobrojnih putovanja, sa korza...Termin odrzavanja naseg sastanka nije bio najpovoljniji, jer jos uvijek traju godisnji odmori. Mnogi nisu u svojim gradovima, a neki su imali neodlozne porodicne obaveze. Pozdrave su nam uputili: Radoslav Adzic, Blaz Kotarac, Vladimir Bojer, Zlatko Galijas, Vladek Miholic, Vladimir Tausan i Sait Mustajbasic. Zelimir Sejdinovic-Svedska i Lazar Roljic-B.Luka su pokusavali, ali zbog problema izazvanih ZOOM aplikacijom, na zalost nisu uspjeli da se ukljuce na ovaj nas sastanak. 

Dogovorili smo se da naredni ZOOM sastanak bude za otprilike 3 mjeseca...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama!

                                                   Vas Angel  

Vladislav Bodnaruk - Toba: Prva ratna prica (2)

  - ili kako mi je moj pokojni prijatelj Mili, onako mrtav, sapasio zivot a da to nikad nije saznao 

"U redu, Drasko idem ja opet!" I ponesoh preko ruke onaj majcin "slafrok" od jakne, za svaki slucaj, a koji mi je tih dana stajao kao saliven ... pristajao. Bas kao kanadskim drvosjecama! Valjda je i toj jakni tako ime!? 

"I ponesi, matereti babin ceger! Nece Murija po zimi!"  ponavlja Drasko.

O jest se zajeb'o!  

Oce Murija i kad se najmanje nadas.

Kupio sam te fals "nazovi" cevape, kupio benkovacko belo! Dobio cet'ri flase, mislim za njemacke marke nisam djaba, a ceger se oteg'o do zemlje, tj. asvalta.

Pri povratku kuci, posto je vec popad'o mrak a ulicne svjetiljke ne rade, na ulazu u Borik vidim siluete po sred ceste, a rasirenih nogu! Lijevo, prema Sinisinom kaficu Elit a obasjanog svjetlom svijeca, guza se gomila uniformisanih "svila Svilanit boraca"! Okokucni borci! Oni sto ne idu u Rat nego kupili opremu tek da se kurce po gradu ... a desno na praznom dijelu, parkiran kombi! E ... to bi mogla biti opasna zajebancija ili je Zupljanin ili Prohaska a onda ... jebajiga!

A vrata mu otvorena! Tom kombiju!

Jebote, da sam manje flasa benkovackog belog povuk'o ... bio bi sto posto brzi! Ovako, nista! A i onaj, Draskove babe mrezasti ceger se razvuk'o do zemlje, pa klepece!

Mislim, ne klepece ceger, nego flase u njemu! A ulice dibidus zaledjene, pa sve jos gore izgleda! Klizni lijevo, klizni desno sve u borbi da ne otresem na cestu a one flasetine, zveckaju li zveckaju! Fuj!

Okrenem, tj okliznem se u ulicu lijevo, pa pravac ka Grobljanskoj ulici! Sve po mraku! Jebajiga, znam moj Grad napamet! Pred kucom Miketa preskocim grobljansku tarabu a sram me i stid sustize! Obuzelo me! Pitam se sta ja to koji kurac radim ... u svom Gradu!? Bjezim kao proganjani pas! Bas tako! Ovako se nesto ne moze ni sanjati!

Nesto me smota oko nogu i ja se prevrnuh preko te grobljanske ograde, zajedno sa onim cevapima, a vec se ohladili ... garant, te sa onim babinim rastegljivim cegerom i benkovackim "belim" flasetinama!

Par koraka od ograde predamnom, iskrsnu nadgrobni spomenik mog dobrog, bas dobrog skolskog druga i prijatelja,  Milomira Crljenice!

O, tu smo. Pomislih, dos'o sam kuci!

Kuci kod mog Milija!

Sjeo sam na zaledjeni beton, s ledjene strane spomenika! A neka toplina mi ispuni dusu. Sacekat cu da racije prodje! Nece ni oni dugo ... uskoro je vrijeme vecere a to se ne propusta! Valjda!?

Ispruzio noge, da dusom dahnem a kako vrijeme ide i hladnoca i zima stiscu ... pa i ja podvukoh noge pod sebe, tacnije tamo gdje stanu, i navukuh "slafrok" i kapuljacu preko glave. Cuju se grlena dovikivanja, psovke, jebu nekom mater "borci" ... klize se i njima! Oce to krajem decembra, pred katolicki Bozic i Novu Godinu!  Glasovi sve blizi i blizi! Baterijske lampe saraju Grobljanskom ulicom! Oteglo se to!

Prsti poceli da se lede, tijelo se treska, onako skvrcen, zapalih svoju lulu! Sreca imao sam jos duvana. Poslala mi moja Zorana iz Beograda preko Nikole i Duske Vuksan. Lula inace jako isijava toplinu pa bi mi to moglo prste ugrijati, ali na dim nisam racunao! Posebno dim koji je na onoj hladnoci dvostruko vidljiviji! Narocito kad se obasja u mraku, baterijskom lampom! A dim se dig'o kako ne treba! Reklo bi se, ko sam lajt sou kad Lepa Brena iskoci i zapjeva onu svoju "Bato, Bato ti si moje zlato"! 

Cujem sum koraka po bijelom grobljanskom sljunku! Nepogresivo, to sumno disanje je sve glasnije i glasnije! Privucen dimom, grobu Milomira Crljence pridje mladic, nije mogao imati vise od dvadeset godina, a s isukanim kalasnjikovim.

Nespretno mi prisloni  kalasnjikov taman na vrh glave, ama ne da bi me ubio, nego samo iz sigurnosnih razloga ... ili da malo odmori!?

Usr'o se i on, usr'o se i ja! Tako sav do ludila, isprepadan, upita me tiho ... drhtavo a i piskavo: "Sta radis tu Bako!?"

A i ja rekoh drhtavo i piskavo a i sta bi' drugo: "Placeeem!"

Mladic ustuknu korak unazad da procita na nadgrobnoj ploci za kim to jadna baka place.

Osvijetli baterijom i procita vidljiv samo gornji red, Milomir, te donji red - 1950. god. Dalje se nije vidjelo od svjezeg a smrznutog cvijeca.

"Ovo si ti Bako cvijece navukla, jelde!?"

Baka nista ne rece! A i tesko je bilo ista pricati sa kalasnjikovim na glavi! Sve ti se nekako stisne!

"Majku im jebem ustasku i balijsku, ubise covjeka, pa mladji je, Bako od mog Oca!" 

"Ratomire,  sta se to tamo koji moj kurac pusi?" vrlo grleno vice Komandant racije!

"Nista, Komandire, nista! Jedna Baka svoga sina borca oplakuje!" 

Pa prije no sto se okrenu da podje, izvadi kutiju "Zlatnog Marlboroa" i spusti mi u krilo: "Evo Bako, nemam vise, zapalindjaj ovo pa idi kuci ... hladno je! Nemoj tu vise da sjedis sama, nece on nigdje otici, dodji mu po danu kad je toplije, nemoj da i tebe sutra oplakujemo!" 

Tu noc uz moj crveni fenjer u kafani kod "Kusme" pita me slikar Josip Granic imam li slucajno jos duvana za lulu da je preteklo, pa da on smota koju cigaru.

"Imam ovo!" I izvadim iz svog dzepa jakne kanadskih drvosjeca neotvorenu kutiju "Zlatnog Marlboroa."

Raja se pocasti a gazda Kusmo mi u znak zahvalnosti donese Balantine u predivnoj ovalnoj casi ali bez leda ... no svejedno ... bilo je jako hladno i kome je led onda na pameti!?

"Nemoj viski Kusmo, skupo je! Moze meni samo mutno "belo" benkovacko ili rakija sa pijace! Pa zar nismo svi Srbi!?"

"Neka te, neka te, samo seri ... meni je srce puno kad vidim da ima postenih Kristijana i Vlaha a viskina imamo ... hecimi donose svaki dan, cijena i prihvatljiva!"

U onom polumraku nazdravim "viskinom" siluetama ljudi te im ukratko ispricam ovo sto sam gore vama srao i sta mi se koji sat prije desilo na gradskom groblju i otkud mi cigare. Atmosfera se malo razgali, neko se i nasmija.

Emir Jusic, banjalucka fudbalska legenda, se lagano nakaslja i progovori svojim cuvenim crnim humorom: "E, moj Toba men' se cini da ti je nas pokojni drug Mili nocas, spasio zivot!"

U kaficu, tisina, u zraku priguseno odobravanje,  al' od srca!

I meni se to danas cini! Emir je bio u pravu!

Eto, to bi bilo to i tu nemam nista vise dodati! 

Uf, jebajiga, ako nisete prestali citati, ima jos jedna, uv'jek po koju ispustim na kraju. 

Milomir Crljenica je poginuo na autocesti Ljubljana - Banjaluka, 1978 godine! A svi su ga se sjecali tih devedesetih, bas kao da je bio sa nama taj cas! Otuda ta Emirova prica!

Raja je Raja! O tome se radi!

Poginuo je, jureci rentanim automobilom ka svojoj porodici! Tek rodjenoj kcerki Tamari i njegovoj Olgici! Eh, a bas ih je volio!

Nisam bio na sahrani, bio u Vojsci.  Zbog mog nekakvog ponasanja nisu me pustili na sahranu. Bila moja Majka! Sve mi pricala jednom u vojnom zatvoru u Mostaru kad mi je dosla u posjetu, a ja k'o da sam i sam bio tamo!

Majka, znala dusevno pricati, narocito se oslanjala na detalje! To joj je u krvi! 

Siti se isplakali u jednoj maloj kafanici kod Starog Mosta! Ljudi, okolo, mislili da smo poblehali! 

A cvijece na grob je stavljala redovno teta Nada, Milijeva majka. 

Velike bukete! Sto je vrijeme vise prolazilo, majcinska tuga je bivala sve jaca! Zabluda je da vrijeme lijeci rane! Lazu ljudi u svom neznanju! Vrijeme rane samo produbljuje!  Majka Nada je donosila redovno to cvijece! Ponekad i toliko da prekrije i ime njenog sina na grobljanskoj ploci! Nije mogla jadna racunati da ce to cvijece prekrivajuci ispisano ime na grobnom mjestu, njenog sina Milija nekome zivot spasiti! A i slova imena kada se na njih neko pogresan jednom osloni.

Veliki buketi, mnogo tuge prekrivaju!

Ono cvijece sto mrtve drzi medju zivima a zivima spasava zivote! 

A sve to, ko ce vjerovat', vjerovat' ce!

Ko nece, nece ... jebe se meni!

Ovo je moja prica!

Uostalom!

Jebajiga!

Vladislav Bodnaruk - Toba: Prva ratna prica (1)

 - ili kako mi je moj pokojni prijatelj Mili, onako mrtav, sapasio zivot a da to nikad nije saznao -

U prvo vrijeme, mislilo se da ce rat zavrsiti za par dana! U vrh glave, mozda samo koju nedelju, a kad ono se oteglo, pa se vec i u zimu zaslo! Velim zimu, jer smo mislili trajat ce samo do proljeca, kad ono dodje i druga zima, pa i jos jedna ... a poslije nismo brojali!

Jebajiga! Oce ratovi i da potraju!

Moj komsija Drasko Budin i ja nismo bili podobni za vojsku. Svaki iz nekog svog razloga! Iako rodjeni banjalucanin, po ocu ili majci Slovenac  Drasko se vadio ko biva da slabo razumije srpski.

Bas jak razlog! Ja sam bio nesto iskreniji i rekao da necu, i ko ih jebe, pa nek kosta sta kosta!

Kako je krenulo to sto je krenulo, ostali smo i on i ja sami u svojim stanovima.

Zadnjim JAT- ovim avionom, za Beograd sa banjaluckog cupavog aerodroma odlazili su nasi najdrazi. Poneka suza u oku a 'oce to kod ljudi kad se rastaju ... poneko zauvijek!

A na radiju muzika, Rade i Ceca pjevaju onu pjesmu "Necu protiv Naroda svog" a meni se rijeci usadile u glavu, k'o da sam ih sam pisao! Sad, dobro, ne bih znao tako, ali osjecam na slican nacin. 

Pomalo zabrinut, Drasko iznenada upita: "Imas li sta para!?"

"Imam!"

"Uh super, ko ce onda danas od nas dvojice po ovoj zimi do Zenita po dvije sindikalne i par flasa benkovackog mutnog "belog" ... tj. onol'ko flasa kol'ko daju? Ocemo li opet par nepar !?"

"Nemoj me Drasko paliti uvijek na tu istu foru, matereti! Jebo te par-nepar! Nije mi jasno kako ti to brojis ali uvijek me nategnes! Dobro, znam, znam imam bolju zimsku opremu, zimske podgace plus merino duks plus skoro duplo tvojih godina ... idem ja i bez tog tvog par-nepar! Grehota bi bilo da te racija spopandrnja! A ti jos Slovenac!" rekoh to, vise kao za sebe.

"I ponesi moje babe mrezasti ceger." dobacuje Drasko.

"Jebo te babin mrezasti ceger, mogu i najlon kesu!"

"U ceger stane sto i ne mozes zamisliti ... uzmi ceger! I ne cvikaj ... nece racija po ovoj zimi! I njima se prkno stislo!" dodaje Drasko kroz smijeh. 

Jednom davno ja od svog rodjaka po Majci, Popa Nebojse za neki moj rodjendan dobio paket iz Cikaga a taj Cikago to je onaj u Americi. Unutra svega i svasta ... istina, na prvi pogled, vidljivo a i po mirisu, pa ovaj i smradu trulezi sa svih strana, to se sve pomalo nosalo po Americi. Al' sad jebajiga, nismo ni mi bili izbirljivi. Bilo bolje nego se silo u Trudbeniku! I jos Pop Nebojsa napisa, ovo je sve za mog "malog Batu". Te jos dodade da je karo (ovo karo nije prosto, nego se tako zove ta strafta na stofu, to kazem samo zato da poslje ne bude nekakvih jezika), dakle, karo-crveno crna vunom postavljena jakna samo za moju majku kad zimi stere ves na balkonu pa da nesto ne navuce na pluca ili okolo! A to pozadi te jakne nije kragna, nego ... zove se kapuljaca i jos napisa u tom pismu Majci  da je slucajno makazama ne otfikari. To, ta kupaljaca se natakari na glavusu, bas ono kad zatreba! Kad zastudi do jaja! Tu Pop Nebojsa napomenu da se ta spomenuta studen odnosi samo na muske, a gdje zenama zasatudi, veli on, tu se on najbolje ne snalazi! Valjda imaju i zene dje im zastudi, sad kako rece, ne bi spomilj'o kad zastudi sta im se smrzne, ovo ili ono, sta god vec zene imaju umjesto tih jaja!?

Ja mislim da je mislio na pi..u, ali nisam tada bio siguran!

Sve sto sam probao obuci bilo ili premaleno ili jos manje a karo jakna bas do zemlje. Meni k'o slafrok! A kad se odraslo, karo jakna legla k'o salivena, jedino te dominantne crvene, karo sare nisu bile bas popularne u Banjalucu. Valjda da te ne provale da si peder ili sta li!? Tako ja to nisam ni nos'o! Ali sacuv'o, k'o neku uspomenu na Popa Nebojsu i moju Majku! Kako je zimi u Boriku i inace zestoko hladno, posebno kad oko desetke iskljuce centralno grijanje ... u ratno doba bez struje i grijanje jos sto puta hladnije! Karo jaknu nisam skid'o sa sebe. A kapuljaca na glavusu, samo kad idem na spavanje! Ususkam se, bezbeli!

Da sam i pomislio da izadjem u sred rata u njoj, garant bi me svaki cestit Srbin odmah ubio, o Seseljovcima i da ne govorim! Arkanovci mi be garant odmah ... naguzili, sto zbog imena sto zbog jakne! Jebajiga, nije ni do njih ni do mene ... takva jakna!

(Nastavice se)

Amir ALAGIĆ - OGLEDALO ZA KRLETKU

 Šesta knjiga pulskog prozaiste rođenog u Banjaluci.

Poslije svakog čitanja prethodna tri Alagićeva romana pitao sam se kako će izgledati spisateljev susret sa njegovim rodnim gradom. Osjećao sam to jer pisci dobijaju na sigurnosti kada stvarni familijarni život ugrade u svoju fikciju i njihovim preplitanjem sagledavaju formiranje svoga talenta. Morao je pisac i Amir zaroniti u mjesto svog tinejdžerskog doba, uvažiti sjećanja roditelja, priče svojih djeda i bake... I zato sam iščekivao i radovao se romanu smještenom u Banjaluku.

Smještajući roman „Ogledalo za krletku“ u ambijent svog odrastanja, Alagić intimizira svoju priču i možda načinje početak nekog novog autorskog ciklusa. Početak knjige je žestok, u malom predgrađu, u najstarijem dijelu grada jedan neuravnotežen čovjek postaje višestruki ubica. Šokantna vijest je par godina prije rata stvarno eksplodirala gradom i preplavila širi medijski prostor. Ali Alagić roman nastavlja tišom stazom, u sjeni zločina u Gornjem Šeheru sljedećeg dana u Vrbasu je pronađeno beživotno tijelo jedne žene. U javnosti jedva zabilježen događaj je osovina ove knjige. On ga istražuje, prati sudbinu te žene. Ili njenu moguću sudbinu, jer ona i sve oko nje je čista fikcija.

Zanimljivim usmjeravanjima radnje romana, mnogim kontaktima sa građanima nižu se pojedinosti iz života i eventualni povod smrti mlade žene. Amir Alagić je napisao roman uzbudljiv poput dobrog krimića, vrlo lijep za čitanje, sa aromom zrelog narativa.

Roman zagonetnog naziva „Ogledalo za krletku“ vrvi od banjalučkih toponima, Vrbas i tradicionalni čamci, Kastel i partizanska ratna oruđa koja zamjenjuju spomenike... pominje se i Borčevo osvajanje kupa Maršala Tita, ali i anegdota kada je na Grab slikar Lojzo krkače odnio paraliziranog kolegu Dušana, „slikaru su vidici najveći poklon“...

Autor se poigrao riječima i nije slučajno što je rodni grad anagramski utkao u ime žene čije tijelo je jednog prohladnog jutra pronađeno u rijeci. Iz izjave Vrbaslije A.Š.: „Bila je tako lijepa!“ može se zaključiti da Amir nije zaboravio Banjaluku...

Sa zadovoljstvom mogu čitaocima preporučiti knjigu dobrog romanopisca Amira Alagića. Njegov četvrti roman „Ogledalo za krletku“ ove godine je izdao „Durieux“, Zagreb.

Mario M.

In memoriam: Muhamed Ibrahimbegovic - Palada

 

U svojoj 93. godini , ako me sjecanje sluzi, je otisao i nas kosarkaski drugar Palada. prepoznatljivo banjalucko lice,  Cajevcanin, kosarkaski sudija, jedan od prvih saveznih kosarkaskih sudija Banjaluke, dugogodisnji predsjednik banjalucke udijske kosarkaske organizacije.... 

Brzo se vijest o njegovom odlasku prosirila banjaluckom kosarkaskom planetom. Palada i ja nismo pripadali istoj generaciji, ali smo se predivno slagali i druzili. Sa Paladom je to bilo vrlo jednostavno i u svakom trenutku vrlo zanimljivo. Bio je pasionirani zaljubljenik u kosarku, kosarkasko sudjenje.... U jednom periodu, pocetkom sedamdesetih, uspio je da ubijedi podosta bivsih kosarkaska da se "prebace" na sudjenje... Nije ta njegova zadaca bila bas laka, jer vecina kosarkasa ne vole sudije i vecini, zadnje sto iskreno zele je da nakon kraja igracke karijere postanu kosarkaske sudije. Medjutim, Palada je, onakav kakav je bio, uspio je ubijediti je nas desetak - petnaestak da pokusamo, da pocnemo suditi pa nakon toga odlucimo sta cemo dalje. . vodio nas je kao sudije na prva sudjenja. Objasnjavao koliko su sudije vazan dio kosarkaske utamice. Objasnjavao kako se ponasati, kako suditi, u kojoj kafani se  nakon utakmice osvjeziti... Bio nam je godinama istinski mentor. 

Svi mi koji smo imali srecu da sa Paladom putujemo na utakmice i sudimo sjecamo se da ni jedno to putovanje nije bio slicno, da ni jedno nije bilo dosadno. Palada se, svojom pozitivnom energijom i strastvenom pricom,z brinuo da smo se radovali vikendima i utakmicama s njim. Jedan od nebrojenih dogadjaja, koji mi se javlja na vijest  da je Palada otisao, desio se na zeljeznickoj stanici u Bosanskom Novom. Putovali smo od Banjaluke za Bihac sa presjedanjem u B. Novom. Osvezavali smo se u stanicnom restoranu koji je na istaknutom mjestu imao veliki sat u koji smo naizmjenicno gledali da budemo sigurni da necemo zakasniti na voz. I odjednom shvatimo da je nas voz vec dosao i polazi za Bihac. Do tada nismo ni primijetili da veliki sat na zidu, u koji smo obojica gledali, ne radi! U panici, Paladi se snalazi prije mene. Kaze, ti plati a ja idem naci nekoga da nas preveze do prve stanice u Blatnoj (ako se ne varam). I stvarno, Palada zaustavi covjeka na putu i ubjedi ga da pozuri i prije voza nas doveze do prve stanice.  Zahvaljujuci Paladinoj snalazljivosti mi stignemo na utakmicu, ali je zbog ovog dogadjaja on slijedecih godina imao razlog da me podsjeca na ovaj dogadjaj i okrivljuje. Jer, kako mi je uz osmijeh objasnjavao, ja sam kriv sto smo zakasnili na voz jer je on mene smatrao pametnim, mladim i zbog toga bio potpuno opusten. A pokazalo se da buduci inzinjer ni na sat ne zna gledati!

Svaki od nas, sudija i delegata ima bar desetak dogadjaja  dozivljenih sa Paladom kojih se rado sjeca.

Djenaza naseg Muhameda Ibrahimbegovica - Palade ce biti u Banjaluci. Datum ce biti odredjen kasnije.

Neka mu je laka banjalucka zemlja. Pocivaj u miru, druze moj. Porodici iskreno saucesce. 

Ordenje je zbog onih koji ga dodjeljuju

Vučić odlikovao Dzoni Depa Zlatnom medaljom za zasluge.

Vučić odlikovao Andreu Bočelija Zlatnom medaljom za zasluge.

Dodik odlikovao medvjeda sa Manjače ordenom Republike Srpske na ogrlici.

Dodik odlikovao deputata ruske Državne dume Pavela Sargejeviča Dorohina, šefa ruskog komiteta za zaštitu Mladića.

Dodik odlikovao Luku Doncica, slovenačkog košarkaša  Medaljom zasluga za narod.

Dodik odlikovao Novaka Djokovica Ordenom Republike Srpske!

**********************

Ovo mi lici na takmicenje. 

Ko ce podijeliti vise odlikovanja. 

Ko ce poslati politicku poruku dijeleci odlikovanja. 

Ko ce se vise puta uslikati sa poznatim umjetnicima, sportistima... 

Ko ce biti vazan i velik ... 

Veeeliko otvaranje!

 

"Prvi Retail park u Sarajevu, West Gate, uskoro otvara svoja vrata. Pozivamo sve ljubitelje shoppinga da nam se pridruže na velikom otvorenju 25.08. od 12:00 sati u Blažuju, na Mostarskom raskršću." A zasto ne koristiti rijeci naseg jezika: Retail - maloprodaja West - zapad Gate - vrata, kapija, izlaz Shopping  - kupovina Do apsurda je dovodena upotreba rijeci engleskog jezika ili anglicizam u vecini svjetskih pa i nasih jezika. Nekoliko primjera engleskih rijeci koje su se vec udomacile u svim nasim jezicima: dil, diler, džanki, junk food, fensi, stajling, gej, look, casual, fit, kulirati, četovati, kolaboracija, difolt, frend... Vec skoro trideset godina zivim i radim sluzeci se engleskim, ali nastojim da kad govorim nas jezik - da ga govorim ili pisem sa sto manje tudjica. Priznajem, da za neke engleske rijeci, posebno one vezano za nove tehnologije, nisam naucio nase izraze, pa mi se desi da u razgovoru ili pisanju (pa i ovih postova) upotrijebim englesku rijec. Ali blog je zabava, a ne profesija. Oni koji se profesionalno bave pisanjem ili bilo kakvim komunikacijama sa javnoscu morali bi koristiti svoj (namjerno izbjegavam naziv jezika) cisti jezik. Naravno da ovaj problem postoji i u drugim jezicima jer je agresija anglicizma globalna i tesko se boriti protiv nje. Ali, postoje ljudi kojima je posao da se bore protiv toga, profesori, ucitelji, novinari, naucnici svih struka... Izgleda da je svima njima vaznije nesto drugo... A rezultat te pasivnosti i neodgovornosti je bas ono sto vidimo na pocetku posta (evo i mene koristim engleski izraz!) na vrhu. Oni koji ovako pisu i govore me neodoljivo podsjecaju na onu nasu poslovicu: "Vidjela zaba kako se konj potkiva, pa i ona podigla nogu!" (Volio bih vidjeti ovu nasu poslovicu prevedenu na engleski jezik!)

Aleksej Kišjuhas: Desna Srbija

Antizapadnjaštvo i antikomunizam 

...u narod pumpaju neskrivenu rusofiliju i evropofobiju

Međutim, politika je pre religija nego – šoping. I što desničari i konzervativci mnogo bolje osećaju ili razumeju.

Uprkos velikoj izlaznosti građana na izbore, Srbiji se nije dogodio narod, već – narodna desnica.

Gomiletinu glasova osvajaju oni koji bi da vraćaju monarhiju i kralja? Tog arogantnog smotanka koji ni srpski jezik nije kršteno savladao? 

Ne progovara li to koješta o našoj (dez)orijentisanosti u prostoru i vremenu? Mi ostajemo većinski desničarsko, polufeudalno i predmoderno društvo koje zdušno priziva čvrstu ruku i autoritet, harizmu i vezu, šamar i psovku, patnju, glib i najlonsku kesu, te prezir i gađenje prema svemu drugom i drugačijem.

 Vaskoliko ugrađivanje i rešavanje, kao i ženu u kuhinji, Kosovo u Srbiji, kralja na vlasti, Putina na majici, vođu navijača kao idola, i sportsku kladionicu kao izvor dodatnih prihoda. I zato nije u pravu Vučić. Republika Srbija se nije „dramatično pomerila“ udesno. Ona je tamo davno odvučena i zakopana, ili je tamo oduvek bila.

(Danas)

Branimir Johnny Štulić

 Dobro je.  Jos samo osam godina!

Sandor Marai