Miljenko Jergović, Ivo Andrić: Travnička hronika (2)

‘Jeste, one se začinju u veličini i moralnoj čistoti, ali rađaju čudovišta’, odgovarao je sam sebi često.”

Kako su ove riječi morale zvučati uredništvu Državnoga izdavačkog zavoda Jugoslavije, koje je početkom 1945, prije nego što je zemlja bila oslobođena, u Beogradu vijećalo nad rukopisom “Travničke hronike”? Tko je bio prvi čitatelj ovoga velikog romana? Vjerojatno Marko Ristić, beogradski nadrealist, pjesnik i budući Titov ambasador u Parizu, koji je u Politici, samo nekoliko mjeseci ranije, pozivao na revolucionarnu, jakobinsku osvetu nad kolaboraterima i poraženom klasom. Njemu sigurno nisu promakle ove strašne Andrićeve riječi o djeci revolucije, s kojima je započeta poslijeratna jugoslavenska književna kultura, jer je uskoro, dva ili tri mjeseca nakon “Na Drini ćuprije”, u ćiriličnom pismu i efektnom dizajnu, kombiniranom od crnih i crvenih slova, objavljena i “Travnička hronika”, u kojoj će do kraja Jugoslavije, i poslije toga, do kraja ovoga jezika i njegove literature, do kraja ovoga svijeta, dakle, stajati vječna Davilova (i Andrićeva?) sumnja da revolucije rađaju čudovišta, čak i kada se “začinju u veličini i moralnoj čistoti”. Prije nego što je u jugoslavenskim književnostima objavljen i jedan značajan redak osude upravo poraženog fašizma, u “Travničkoj hronici” je u pitanje bilo dovedeno revolucionarno načelo komunizma. Neobičan slučaj o kojemu vrijedi misliti.

Ali nije me, barem ne u ovom čitanju, osvojila priča o revolucionarnim čudovištima i o putu jednoga konzula od vjere u revoluciju do disidentske sumnje, nego jedna epizoda, moćna i duboka, u kojoj je Andrić rišući ljudske naravi, tipične i tragično uosobljene, jedinstvene, narisao u jednome, možda i najbjednijemu od svih Travničana, prošli i budući duhovni zavičaj ovoga čitatelja i svih njegovih bliskih i dragih.

Mario Kolonja jedan je od četvorice travničkih ljekara ili iscjelitelja. Levantinac zagonetnoga, složenog, promjenjivog podrijetla, koji ne liječi nikoga i o kojemu svi, zapravo, imaju vrlo loše mišljenje. “Fratri su ga smatrali manijakom i prelivodom a građanstvo uhodom ili učenom budalom.” Vezirov ćehaja (zamjenik) Sulejman-paša Skopljak o njemu je govorio: “Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.” Kolonje se slabo ticalo ljudsko tijelo, život je za njega bio stalno kretanje prema smrti, a zadatak medicine da čovjeku olakša taj put, umanjujući patnje, ali bez iluzija da ijedna bolest ikad može biti stvarno izliječena. Svaki interes za tijelo, njemu je služio u neke više, duhovne svrhe.

Kolonja je povremeno imao nastupe vjerskog zanosa. Dosađivao je fratrima, tražio ih da s njima vrši duhovne vježbe, optuživao ih za manjak revnosti i pobožnoga žara, govorio da nemaju teoloških znanja. Kad bi ga to prošlo, odlazio je travničkome jeromonahu, pa muderisu Abdulselam-efendiji, uspoređivao je pravoslavne običaje s onim u Grčkoj, vodio je učene rasprave o povijesti islama. Poznavao je dobro ne samo Kuran “nego i sve teološke i filozofske pravce od Abu Hanife do Al Gazalija”. Nije samo muderisa gnjavio s tim. “Svakom prilikom on je i ostalu gospodu iz travničke uleme neumorno i bezobzirno zasipao citatima iz islamskih teologa, koje oni u većini slučajeva nisu poznavali.” Ista “dosledna nedoslednost” vladala je i karakterom ovoga čovjeka. Čas bi djelovao vrlo povodljivo, svoje bi riječi ugađao prema osobi s kojom razgovara, i ne bi vodio računa o stilu. Bio je ljigav, ljudi su ga zbog toga prezirali. U drugoj bi, opet, prilici “zauzimao smela gledišta protiv sviju i svakoga i branio ih hrabro i tvrdoglavo, zalažući se ceo, bez obzira na štetu i opasnost po sebe”.

Kada je u Travniku izbila pobuna, i svjetina je vješala i linčovala Srbe, zarobljene oko ustanka koji se upravo vodio u Srbiji, Kolonja je naišao kada su krenuli tako, greškom, da objese nekog Kulijera, fojničkoga katolika. On mu je dobacio dok su ga vodili: “Doktore, doktore, ne dajte da na pravdi boga stradam!” Kolonja se tu pobunio, stao protiv muslimanske svjetine, uvrijedio njihova predvodnika, on ga je nabijedio da mu je u vjeru dirnuo, na što se Kolonja nadignuo: “Ko, veru? Ko, sveca? Znam ja bolje islam od tebe. Kopile bosansko. Ja sam… Ja sam…” I ponavljajući tako što je, Kolonja je nehotice izgovorio nešto što je rulja prihvatila kao šehadet, ili prihvaćanje islama kao svoje vjere. I umjesto da ga objese, proglasili su, na užas fratara i austrijskoga konzulata za koji je Kolonja radio, da se liječnik poturčio. Riječ je o jednoj od mučnijih, ali i tačnijih Andrićevih vjersko-politički konotiranih scena, neugodnijoj, recimo, od onog toliko puta opisanog nabijanja na kolac iz “Na Drini ćuprije”, koja, međutim, nije toliko rabljena u bošnjačkim nacionalističkim i hrvatskim bančevskim optužbama da ovaj pisac “dehumanizira muslimane”. Naravno, turčenje Marija Kolonje, lažno i nasilno, kao oblik duhovnoga linča, ima širi smisao, ne tiče se nasilja muslimanske većine nad kršćanskom manjinom, jer kao što smo vidjeli, Kolonja i nije bio neki kršćanin, nego se tiče duhovnog linča koji će u Bosni spremno provoditi svaka većinska rulja. Nakon što su ga učinili pravovjernim muslimanom, Mario Kolonja se, vjerojatno, ubio. Zato što su ga učinili nečim ili nekim tko on nije bio? Ne, nego zato što su ga sveli na jedno, ponizili su ga time što su mu uskratili da bude i sve drugo. Kolonjin lik jedinstven je u našim književnostima, uz Selimovićevog Hasana ovom čitatelju ponizno najbliži, tako da ga kani upisati u svoje osobne dokumente, kao vlastitu naciju, vjeru, domovinu, identitet.

Evo što je taj identitet, Kolonjinim riječima: “Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko, živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.” Lik Kolonje Ivo Andrić nije stvarao po vlastitoj mjeri, i po svojemu osjećaju identiteta, nego prema onom, i od onoga, čega se plašio, od čega je u vlastitom životu i u nizu životnih opredjeljivanja bježao, od čega se sklanjao, i od tog sklanjanja, na kraju, načinio i svoj vlastiti model jugoslavenstva, koji se odnosio samo na njega, i samo njega određivao. Kolonja je onaj kojim Andrić nikako nije želio biti, ali kojega je razumio bolje nego samoga sebe.

(Nastavice se) 

Miljenko Jergović, Ivo Andrić: Travnička hronika (1)

Kako su ubili Marija Kolonju

***

Sunčanog popodneva, sredinom prosinca, godine koja nas je upravo napustila, sjedio sam s prijateljima ispred Caffèa degli Specchi, na Piazzi dell Unità, i gledao mlađeg čovjeka, koljena je pokrio kariranim prekrivačem, pa glave naslonjene na hladni kamen palače Stratti, izlaže lice blagotvornom djelovanju zimskoga sunca. Sunča se, a radni je dan u Trstu. Tada mi je u svijesti izronila sitna Andrićeva prispodoba o Tršćanima, negdje iz “Travničke hronike”. U Trstu, piše on, ljudi “neodređenih zanimanja” žive isto kao i oni s “pravim zanatima”. Te riječi upamtio sam zato što su neobične, čitatelj nikako ne može biti siguran na što se one odnose, i kakvi su to u Andrićevoj imaginaciji ljudi “neodređenih zanimanja”, ali upravo takve ljude, neodređenih zanimanja, susrećemo u Trstu, i trebala nam je samo ta jedna umetnuta rečenica iz romana da nam ih opiše, i trebao mi je taj mladić pokrivenih koljena, koji sunča lice potiljkom naslonjen na palaču Stratti, da se sjetim jedne od nekoliko knjiga koje najduže u životu čitam.

“Travničku hroniku” započinjao sam u barem dvadeset navrata, a dočitao sam je, sigurno, više od sedam puta. U različita vremena, u različitim životnim prilikama, kao osmoškolac, gimnazijalac, student, zatim u vojsci, pa nekoliko puta u Zagrebu i na ljetovanjima po moru, pratio sam kako se mijenjala ova knjiga, i kako sam se u njoj mijenjao ja. To je razlog zbog kojeg valja nanovo čitati iste knjige, čak i onda kada im se svako poglavlje zna, jer u njima čitatelj prati svoje lične mijene, i otkriva slojeve priče, i cijele priče, koje su mu ranije ostajale sakrivene, nije ih ni primjećivao, jer ga se nisu ticale, ili ih nije razumio, jer su bile daleko od njegova životnog iskustva. Naravno, ovo se odnosi samo na prave pisce i velika prozna djela, kakvih je malo, ali svejedno je na čitatelju da ih sam pronalazi. Ako je pravi čitatelj i čita iz potrebe i iz uvjerenja da važnije zbilje nema od one koja vibrira u knjizi.

Kada sam se vratio u Zagreb, umjesto da uzmem čitati “Travničku hroniku” u izdanju iz 1976, sarajevske Svjetlosti i grupe jugoslavenskih izdavača, otišao sam u knjižaru i kupio varijantu sarajevskog Buybooka iz 2013, lijepu, vizualno dopadljivu knjigu, rad dizajnerice Aleksandre Nine Knežević. Tako se varakam, stvaram iluziju da čitam nešto što ranije nisam čitao. A zapravo i nisam, jer sam se u međuvremenu promijenio, promijenila se i “Travnička hronika”, promijenio se pisac. I drukčiji je motiv za čitanje: poželio sam doći do onoga mjesta na kojem Ivo Andrić spominje Tršćane neodređenih zanimanja. Iako sam knjigu posljednji put čitao u ljeto prije četiri godine, pamtim u kojem su se dijelu rastvorenog sveska nalazile te riječi. Naravno, ne znam broj stranice. U Buybookovoj “Travničkoj hronici”, bilježim, Tršćani neodređenih zanimanja spominju se na 124. stranici, između osmoga i desetog retka, ili tačnije: u gornjem lijevom dijelu rastvorene knjige. Čitatelj takve stvari pamti, važne su mu u čitanju, i zato – uza sve druge razloge – elektronska knjiga neće zamijeniti snop uvezanih papira. Elektronskom knjigom se zanose ljudi koji čitaju iz nekih drugih razloga. Ili uopće ne čitaju, nego samo memoriraju tekst. Čovjek koji čita mora znati na kojem se dijelu stranice nalazi svaka upamćena rečenica i riječ iz važnoga romana. Nije to moranje odabrano ni samonametnuto, nego je u suštini čitanja knjiga. Književnost je, pored svega drugog, i geografski raspored svake riječi u knjizi.

“Travnička hronika” ima alternativni naslov “Konzulska vremena”, također od šest slogova, koji bi, možda, bolje odgovarao priči ovoga romana, započetoj i dovršenoj “na kraju travničke čaršije, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća”, tamo gdje je “otkad svet pamti mala ‘Lutvina kahva’”. Priča počinje prvih dana 1807, kada se pročulo da će u Travnik stići i u Travniku ostati francuski konzul, a završava sedam godina kasnije, kada jedan za drugim odlaze oba konzula, francuski i austrijski, a u Lutvinoj kahvi “pušeći svi su uživali u dobroj, pobedničkoj tišini.” Kroz to vrijeme kroz Travnik je protutnjala velika europska politika, mijenjajući svoje formate i prilagođavajući ih mjerama i mjerilima tog vezirskog grada, s kojim Andrić svoga čitatelja po nekom svom pripovjedačkom običaju upoznaje najprije preko meteoroloških prilika, onako kako ga je upoznao i s Višegradom, ali i Sarajevom u barem dva svoja nedovršena, a započeta ili zamišljena romana. O Travniku: “Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovom gradu, ali je izvesno da se sunce ovde docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica.” I onda rez, u lakom prelazu s klime na ljude i njihove naravi: “To ne poriču ni Travničani, ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigde ne sja tako kao nad njihovim gradom.”

Kada je travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, jugoslavenski poslanik i opunomoćeni ministar Ivo Andrić mogao je birati: ili će, prema njemačkoj ponudi, emigrirati u Švicarsku, ili će podijeliti sudbinu personala u berlinskome poslanstvu i poći u zarobljeništvo. Izabrao je drugo, i uskoro se našao u Beogradu, gdje nije, zapravo, imao ni kučeta ni mačeta, a ni doma. Prijatelj advokat primio ga je na stan kao podstanara, u Prizrenskoj ulici, podno hotela Moskva, i tu je živio sve do oslobođenja. Povremeno se pred većim nevoljama sklanjao u Sokobanju, nije objavljivao, nije sudjelovao u javnom životu i odbio je potpisati kolaboracionistički poziv srpskih intelektualaca na lojalnost okupatoru (tzv. Apel srpskom narodu). Iako je službeno umirovljen, odbio je primati penziju. Ako je i činio privatne kompromise i u mirna doba svoje političke nazore usklađivao s logikom trenutka, pred velikom je poviješću Ivo Andrić bio savršeno čist.

“Travničku hroniku” zamišljao je i pripremao dok je bio u diplomaciji, a napisao ju je, munjevito, u okupiranom Beogradu. Na kraju knjige stoji: “U Beogradu, aprila meseca 1942. godine”. Iako se roman bavi jednim kratkim razdobljem u povijesti grada, kada je Travnik na vrhuncu otomanske dekadencije, i pri zalasku svoje metropolitanske slave kao vezirskoga grada, nakratko bio i sjedište dvaju konzulata, Andrić se, više nego i u jednom drugom romanu, referira i na vremena u kojima sam živi. Središnji lik priče, francuski konzul i neostvareni pjesnik Žan Davil pripao je u diplomatsku službu na revolucionarnom, jakobinskom valu. Dušom i djelom bio je uz revoluciju, posvećivao joj je svoje neuspjele heksametre, sve dok ga u Travniku nije stigla sumnja: “‘Možda revolucije rađaju čudovišta?’ pitao se uplašeno tada. 

Miljenko Jergović 

(Nastavice se)

Lari: Izlozba fotografije u Rochester-u

This Saturday (January 18th) there will be a photography show at the Salon in Rochester, MN. The topic is Rochester and its people. I will be one of the 20 artists participants + live music. It will be opened from 6:00 pm until 12:00 am. For those who are interested in seeing it this is the invitation, and for others an information what is going on here on the art scene of Rochester.

Tužno sjećanje: Božo Marić PIKA

15.01.2013 – 15.01.2014.

**************

Narod koji ima toliko spomenika

zaslužuje bolju prošlost.

*

Narod je nezahvalan.

Jedino ga interesuje kako da preživi.

*

Pod pritiskom svjetske javnosti,

diktator je donio zakon o pomilovanju

prema kome osuđenika na smrt

krvnici prvo moraju pomilovati po glavi.

*

Moja zemlja je kao iz bajke.

Lijepa, a siromašna.

*

Krpe istoriju

da se ne bi ponovila.

*

Sirotinja se tješi slobodom.

*

Zahvaljujući našim volovima,

komšijske krave su prešle

na pravu stranu.

*

Glavne role igraju parole.

*

Govornici bi bili uvjerljiviji

da govore iz stomaka.

*

Danas imamo sve,

pa opet ništa.

Pika

*************************

Sedam savjeta za preživljavanje na društvenim mrežama

Nemojte pisati ono što ne biste voleli da vidite na naslovnoj strani tabloida (uz svoju sliku).

Pre nego što nešto objavite razmislite o mogućim posledicama. Mnogi anonimci proslavili su se zahvaljujući svojim glupostima, o pogrešnim tvitovima javnih ličnosti da i ne govorimo.

Ne uključujte se aktivno na društvene mreže ako ni­ste u stanju da sednete za volan.

Baš kao i u saobra­ćaju, dekoncentrisanost i loša procena na društvenoj mreži mogu imati trajne posledice. Ako ste popili ili ste besni, premoreni ili pod dejstvom "supstanci" klo­nite se i tastature i volana.

Sve što napišete i postavite čitače i gledaće najpre i najviše oni kojima to nije bilo namenjeno.

Nemojte nikada pisati ili podržavati ono što nekome ne biste rekli u lice. Bilo daje reč o šefu, sadašnjem ili poten­cijalnom, poznaniku ili javnoj ličnosti. Ako i ne bude to, video sam, uvek će se naći neko da mu na to vaše ponašanje ukaže kada vam to bude najmanje odgo­varalo. Glupo je kajati se zbog toga što ste samo hteli da se dopadnete ili priključite gomili. Ona se brzo raziđe, a vi ostajete sa svojim lajkovima, retvitovima, favoritima i pogrešnim "prijateljima". Neželjenim i ne­izbrisivim, jer ih neko čuva u svom pamćenju i kada ih uklonite sa profila. A vi ostajete zbunjeni njego­vim prezirom.

Ne prepuštajte drugima da pišu vaše statuse ili tvitove.

Ovaj savet ima dva pravca. Oni koji izbegavaju da koriste društvene mreže koristiće ih indirektno. Pre­ko svojih prijatelja ili kolega koji će postavljati zajed­ničke fotografije ili ih pogrešno citirati i predstavljati. Drugi pravac su oni (najčešće javne ličnosti) koji angažuju druge da pišu i objavljuju u njihovo ime. Ako tre­ba da ispaštate zbog greške, bolje je da ste je sami na­pravili, nego da vam pripisuju tuđu, to jest iznajmlje­nu. Još gore ako je napravljena jer vas asistent ne po­znaje dobro pa napiše nešto što vi ni u ludilu ne biste.

Budite ono što jeste, ne predstavljajte se lažno, na­ročito ako nastupate pod svojim imenom ili prepo­znatljivim nadimkom.

Nemojte davati medicinske ili pravne savete ako niste lekar ili pravnik. Isto važi i za popravku kompjutera ili automobila ili asistira­nje pri parkiranju u realnom svetu. Društvene mre­že su dušu dale da se na njima predstavimo boljim i pametnijim nego što jesmo, idealnim takoreći. Da se pozivamo na školu koju nemamo i znanja i veštine koje ne posedujemo. Pre ili kasnije (uglavnom pre) nađe se neko da nas podseti na to.

Imajte razumevanja za druge, ljudi na društvenim mrežama skloni su preterivanju i kada vas hvale i kada vas kude.

Nemojte biti preoštri prema drugima kada mislite da greše ili vas vređaju, direktno ili ne, pa se možete nadati da će i oni biti blaži prema va­šim radikalnostima. Ovo je hrišćanski savet koji ne daje spektakularne rezultate već dve hiljade godina, ali nije loše ponoviti ga.

Priznajte grešku, brisanje nije dovoljno.

Na internetu je nemoguće nešto potpuno izbrisati, uvek se pojavi neka memorija u kojoj se to, neželjeno, čuva. Brisanje bez priznanja znači da biste da izbegnete posledice, ali ne i da prihvatite grešku. Što glupost produbljuje.

Zoran Stanojević

(www.vreme.com)

Sule: SVIJET U KOJEM SMO ŽIVJELI No.4 KAO „GRLOM U JAGODE“

Godine 1969. Amerikanci su se iskrcali na Mjesec. Astronaut Nil Armstrong je prvi čovjek koji je prošetao Mjesečevom površinom. (Ništa im ne vjerujem.)

U avgustu te godine održan je legendarni Vudstok festival. 

 Dana 27. oktobra 1969. godine Banju Luku je zadesio katastrofalni zemljotres.

Ne Postoji tamna strana mjeseca-ustvari sve je mrak.

Te zime, u Ljubljani, Jugoslavija je postala svjetski šampion u košarci. Drug Tito je prisustvovao našoj pobjedi protiv Amera.

U zimu 1969/1970. održano je istorijsko rok-veče Zagrebačkog festivala. Plijen su podijelili Korni grupa („Jedna žena“), Indexi („Da sam ja netko“) i Josipa Lisac & grupa Mi (“Život moj”).

Te zime mi je moja starija sestra Beba kupila moj prvi stereo gramofon „Travijata“ i tri originalne ploče, singlove „Hey Joe“, „Puple Haze“ i „White Room“. To su bili moji prvi originali.

6. decembra 1970 Stonsi su u Altamontu održali najtragičniji koncert u istoriji rokenrola-po kome je nešto kasnije snimljen i dokumentarni film „Gimme Shelter“.

Kažu da taj dan rokenrol bio na izdisaju.

*****

Sva ova moja dosadašnja lutanja kroz „Parkić“ mogu se naći i pročitati u mom piskaranju zvanom „Priče i ostali snovi“.

Da ne bi bilo zabune, ovo nije nikakva reklama, jer  „Priče i ostali snovi“ nikad nisu zvanično ni objavljeni, a štampao sam ih o svom trošku i podjelio svojim drugovima.

S poštovanjem, Suad Junuzović. 

Irfan Horozović: PREPOZNAVANJE VLASTITOG TEKSTA

Prelistavam novo izdanje Talha. Neki tekstovi na mene djeluju uzbuđujuće i posve novo, jer otkrivam u njima, kao čitač, značenja kojih se ne mogu sjetiti da sam ih podrazumijevao dok sam ispisivao svoj fantastički rodoslov.

Sjećanje me odvodi potom u neku školu, gdje sam davno čitao djeci s Vesnom Parun. Sjećam se, pročitao sam Crnog maga i Zapis o Zijadu.

– Kako zanimljivo! I kako savršeno tačno! – rekla mi je Vesna.

Ne znam zašto mi sad te riječi dolaze u pamet.

Možda zato što osjećam da je moja sudbina već zapisana. Čak i više: da sam je sam zapisao.

Ali, iako mi je sve ukazivalo na to, do ovog trenutka to nisam nikad tako jasno vidio.

Irfan Horozović

CRNI MAG

Godine 1862, u kuću trgovca suknom Junuza Talhe, došao je Mag. Proslavljen u istočnim zemljama, došao je u grlo novog kontinenta sa svojim vještinama i besmi­slenom mudrošću. Bilo je to sasvim obično veče. Sjedili su u Junuzovoj odaji, s još nekim gostima, žene su ih dvorile turskom kahvom, a pitanja upućena Magu bila su rijetka, kao da su se mučili ne bi li mu postavili baš ono pravo pitanje koje bi zasluživalo mudar odgovor.

Poslije ponoći Crni Mag je svima gledao u dlan i, zaista, mnogo ih je zapanjio nekim zaključcima, jer ne samo da im je govorio što im se događalo, nego im je proričao stvari koje su se kasnije pokazale kao apsolu­tno tačne. Pokupivši ljubičasti ogrtač od svile pod podavijene noge, Mag se zagledao u dlan Junuzov. Govorio mu je čudne i neshvatljive stvari, od kojih je Junuz mo­gao uhvatiti tek ponešto. Između ostalog, pokazao mu je gdje se obično nalazi jedna mala crta koja odaje dušu umjetnika. Nažalost, te crte nije bilo na dlanu Junuza Talhe.

Nekoliko mjeseci nakon toga, Junuz je uvrtio sebi u glavu da želi postati umjetnik; kakav, on to nije znao. Njega je mučio problem crte na dlanu. Stegnuo je dlano­ve medu daščice i pažljivo zamotao svojim najboljim suknom. Svaku večer nanovo je odmotavao ruku da vi­di nije li se pojavila nježna udubina na dlanu. Međutim, to nije bilo tako jednostavno.

Prošle su godine.

Sva djeca u susjedstvu pričala su o čudaku Junuzu što po cijeli dan sjedi u svojoj sobi sa zamotanim rukama.

- On se pretvara u umjetnika - govorile su stare žene.

Jedne godine Austrijanci su okupirali Bosnu. Junuz već godinama nije skidao zavoje s ruku jer se bojao svo­je malodušnosti. Suho voće mirisalo je u kutu kad je na svojim razmotanim dlanovima primijetio dvije male uva­le, upravo onakve o kojima mu je davno govorio Mag. Vojnici su u noći punili njegovu odaju dok se igrao s dragim starudijama. Videći ga da drži pištolj, jedan je mladi vojnik ispalio metak i pogodio ga negdje u grudi. Nije odmah bio mrtav. Samo je otvorio ruku u kojoj je bio pištolj i pištolj je odlepršao kroz prozor, poput kakve pti­ce, rasipajući cvatove oko sebe. Na kraju su se vojnici počeli smijati, jer nešto je bilo divno u tome.

Tako je Junuz Talha postao umjetnik.

ZAPIS O ZIJADU

Ništa se drugo ne zna o Zijadu Talhi, niti bi se moglo reći, osim da je slikao svoju vitku i zavodljivu ženu na suknu koje je prodavao. Koliko je sukna tako prodao!

I žena sama nosila je haljinu od sukna na kom bijaše naslikano njeno tijelo.

Jednog dana neki namjernik kupi ženu Zijadovu, a da to ovaj nije ni primijetio.

Nakon toga počeo je slikati sama sebe na suknu, ne bi li se tako dao u potragu za ženom. To sukno niko nije kupovao.

***************************

U ona socijalistička vremena umjetnici su često išli publici na noge. Mnogo puta sam posredovao pri takvim susretima. Lijepo mi se prisjetiti našeg entuzijazma kada se nerijetko nastupalo u nemogućim uslovima i neodgovarajućim prostorima. U nekim sredinama, kao što je bio banjalučki KSET, stvarala se specifično ugodna atmosfera. Za nju su zaslužni vrijedni i agilni domaćini Gaćo i Anto. Na ostarjelim fotografijama pored njih mogu se prepoznati književnici Mesud Islamović, Dragan Studen i Irfan Horozović te mladi Igor Vavrica sa svojom gitarom.   

Dragan i Mesud nisu više među nama, a i Igor je negdje u Australiji.

Ni Irfan više javno ne nastupa (Prijatelju, drži se!).

Mario

OHO

Inženejrski pristup‏

Muž: Da li mogu da ti pomognem nešto?

Supruga: Da, vidiš li tamo onu kesu krompira?

 Očisti polovinu i stavi u šerpu!

Sule: SVIJET U KOJEM SMO ŽIVJELI No.3 KAO „GRLOM U JAGODE“

Godine 1965, naš arapski brat Ahmed Ben Bela, vođa FNL-a i prvi predsjednik slobodnog Alžira, državnim udarom svrgnut je sa vlasti.

Dana 11. maja 1966. godine Partizan je u finalu Kupa Evropskih šampiona poražen od Real Madrida rezultatom 2:1. Partizan je golom Vasovića poveo sa 1:0.

Godine 1967. Bitlsi su izdali album „Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band“, a 25. juna iste te godine u Olimpik studiju u Parizu su snimili „All You Need Is Love“, svi smo to gledali na televiziji.

Te 1967. godine došlo je i „ljeto ljubavi“, koje je kulminiralo legendarnim Pop festivalom u Montereju. Na ovom festivalu rokenrol je dobio novog kralja i kraljicu, Džimija Hendriksa i Dženis Džoplin.

 

       

Dana 4. aprila 1968. godine u Memfisu, država Tenesi, ubijen je veliki borac za ljudska prava, Martin Luter King.

Iste te godine u Meksiko Sitiju održane su XIX olimpijske igre. Đurđa Bjedov, Miroslav Cerar i vaterpolo reprezentacija Jugoslavije osvojili su zlatne medalje, dok su košarkaši u polufinalu napokon pobijedili Ruse i osvojili srebrenu medalju.

Na Evropskom prvenstvu u fudbalu, koje je te godine održano u Italiji, naša reprezentacija je zauzela drugo mjesto. U ponovljenoj finalnoj utakmici poraženi smo od Italijana sa 2:0. U prvoj finalnoj utakmici vodili smo golom Dragana Đajića sa 1:0. Nakon tog vođstva, besramni švajcarski sudija Dinst nije svirao čist penal nad Pavlovićem. Italijani su nakon toga izjednačili, a kako se ni nakon produžetaka rezultat nije mijenjao, igrala se nova utakmica.

Prethodno, u polufinalu ovog prvenstva, koje se igralo u Firenci, pobijedili smo svjetske prvake − reprezentaciju Engleske sa 1:0. Strijelac je bio Dragan Đajić.

„Mitićeve bebe“ su na ovom prvenstvu igrale u sastavu: Pantelić, Fazlagić, Damjanović, Pavlović, Paunović, Holcer, Petković, Osim, Musemić, Trivić i Đajić. Pošto su Englezi povrijedili Ivicu Osima, naknadno je u reprezentaciju pozvan sedamnaestogodišnji Kule Aćimović.

Little Sule