Irfan Horozović: PREPOZNAVANJE VLASTITOG TEKSTA

Prelistavam novo izdanje Talha. Neki tekstovi na mene djeluju uzbuđujuće i posve novo, jer otkrivam u njima, kao čitač, značenja kojih se ne mogu sjetiti da sam ih podrazumijevao dok sam ispisivao svoj fantastički rodoslov.

Sjećanje me odvodi potom u neku školu, gdje sam davno čitao djeci s Vesnom Parun. Sjećam se, pročitao sam Crnog maga i Zapis o Zijadu.

– Kako zanimljivo! I kako savršeno tačno! – rekla mi je Vesna.

Ne znam zašto mi sad te riječi dolaze u pamet.

Možda zato što osjećam da je moja sudbina već zapisana. Čak i više: da sam je sam zapisao.

Ali, iako mi je sve ukazivalo na to, do ovog trenutka to nisam nikad tako jasno vidio.

Irfan Horozović

CRNI MAG

Godine 1862, u kuću trgovca suknom Junuza Talhe, došao je Mag. Proslavljen u istočnim zemljama, došao je u grlo novog kontinenta sa svojim vještinama i besmi­slenom mudrošću. Bilo je to sasvim obično veče. Sjedili su u Junuzovoj odaji, s još nekim gostima, žene su ih dvorile turskom kahvom, a pitanja upućena Magu bila su rijetka, kao da su se mučili ne bi li mu postavili baš ono pravo pitanje koje bi zasluživalo mudar odgovor.

Poslije ponoći Crni Mag je svima gledao u dlan i, zaista, mnogo ih je zapanjio nekim zaključcima, jer ne samo da im je govorio što im se događalo, nego im je proričao stvari koje su se kasnije pokazale kao apsolu­tno tačne. Pokupivši ljubičasti ogrtač od svile pod podavijene noge, Mag se zagledao u dlan Junuzov. Govorio mu je čudne i neshvatljive stvari, od kojih je Junuz mo­gao uhvatiti tek ponešto. Između ostalog, pokazao mu je gdje se obično nalazi jedna mala crta koja odaje dušu umjetnika. Nažalost, te crte nije bilo na dlanu Junuza Talhe.

Nekoliko mjeseci nakon toga, Junuz je uvrtio sebi u glavu da želi postati umjetnik; kakav, on to nije znao. Njega je mučio problem crte na dlanu. Stegnuo je dlano­ve medu daščice i pažljivo zamotao svojim najboljim suknom. Svaku večer nanovo je odmotavao ruku da vi­di nije li se pojavila nježna udubina na dlanu. Međutim, to nije bilo tako jednostavno.

Prošle su godine.

Sva djeca u susjedstvu pričala su o čudaku Junuzu što po cijeli dan sjedi u svojoj sobi sa zamotanim rukama.

- On se pretvara u umjetnika - govorile su stare žene.

Jedne godine Austrijanci su okupirali Bosnu. Junuz već godinama nije skidao zavoje s ruku jer se bojao svo­je malodušnosti. Suho voće mirisalo je u kutu kad je na svojim razmotanim dlanovima primijetio dvije male uva­le, upravo onakve o kojima mu je davno govorio Mag. Vojnici su u noći punili njegovu odaju dok se igrao s dragim starudijama. Videći ga da drži pištolj, jedan je mladi vojnik ispalio metak i pogodio ga negdje u grudi. Nije odmah bio mrtav. Samo je otvorio ruku u kojoj je bio pištolj i pištolj je odlepršao kroz prozor, poput kakve pti­ce, rasipajući cvatove oko sebe. Na kraju su se vojnici počeli smijati, jer nešto je bilo divno u tome.

Tako je Junuz Talha postao umjetnik.

ZAPIS O ZIJADU

Ništa se drugo ne zna o Zijadu Talhi, niti bi se moglo reći, osim da je slikao svoju vitku i zavodljivu ženu na suknu koje je prodavao. Koliko je sukna tako prodao!

I žena sama nosila je haljinu od sukna na kom bijaše naslikano njeno tijelo.

Jednog dana neki namjernik kupi ženu Zijadovu, a da to ovaj nije ni primijetio.

Nakon toga počeo je slikati sama sebe na suknu, ne bi li se tako dao u potragu za ženom. To sukno niko nije kupovao.

***************************

U ona socijalistička vremena umjetnici su često išli publici na noge. Mnogo puta sam posredovao pri takvim susretima. Lijepo mi se prisjetiti našeg entuzijazma kada se nerijetko nastupalo u nemogućim uslovima i neodgovarajućim prostorima. U nekim sredinama, kao što je bio banjalučki KSET, stvarala se specifično ugodna atmosfera. Za nju su zaslužni vrijedni i agilni domaćini Gaćo i Anto. Na ostarjelim fotografijama pored njih mogu se prepoznati književnici Mesud Islamović, Dragan Studen i Irfan Horozović te mladi Igor Vavrica sa svojom gitarom.   

Dragan i Mesud nisu više među nama, a i Igor je negdje u Australiji.

Ni Irfan više javno ne nastupa (Prijatelju, drži se!).

Mario