Miljenko Jergović, Ivo Andrić: Travnička hronika (1)

Kako su ubili Marija Kolonju

***

Sunčanog popodneva, sredinom prosinca, godine koja nas je upravo napustila, sjedio sam s prijateljima ispred Caffèa degli Specchi, na Piazzi dell Unità, i gledao mlađeg čovjeka, koljena je pokrio kariranim prekrivačem, pa glave naslonjene na hladni kamen palače Stratti, izlaže lice blagotvornom djelovanju zimskoga sunca. Sunča se, a radni je dan u Trstu. Tada mi je u svijesti izronila sitna Andrićeva prispodoba o Tršćanima, negdje iz “Travničke hronike”. U Trstu, piše on, ljudi “neodređenih zanimanja” žive isto kao i oni s “pravim zanatima”. Te riječi upamtio sam zato što su neobične, čitatelj nikako ne može biti siguran na što se one odnose, i kakvi su to u Andrićevoj imaginaciji ljudi “neodređenih zanimanja”, ali upravo takve ljude, neodređenih zanimanja, susrećemo u Trstu, i trebala nam je samo ta jedna umetnuta rečenica iz romana da nam ih opiše, i trebao mi je taj mladić pokrivenih koljena, koji sunča lice potiljkom naslonjen na palaču Stratti, da se sjetim jedne od nekoliko knjiga koje najduže u životu čitam.

“Travničku hroniku” započinjao sam u barem dvadeset navrata, a dočitao sam je, sigurno, više od sedam puta. U različita vremena, u različitim životnim prilikama, kao osmoškolac, gimnazijalac, student, zatim u vojsci, pa nekoliko puta u Zagrebu i na ljetovanjima po moru, pratio sam kako se mijenjala ova knjiga, i kako sam se u njoj mijenjao ja. To je razlog zbog kojeg valja nanovo čitati iste knjige, čak i onda kada im se svako poglavlje zna, jer u njima čitatelj prati svoje lične mijene, i otkriva slojeve priče, i cijele priče, koje su mu ranije ostajale sakrivene, nije ih ni primjećivao, jer ga se nisu ticale, ili ih nije razumio, jer su bile daleko od njegova životnog iskustva. Naravno, ovo se odnosi samo na prave pisce i velika prozna djela, kakvih je malo, ali svejedno je na čitatelju da ih sam pronalazi. Ako je pravi čitatelj i čita iz potrebe i iz uvjerenja da važnije zbilje nema od one koja vibrira u knjizi.

Kada sam se vratio u Zagreb, umjesto da uzmem čitati “Travničku hroniku” u izdanju iz 1976, sarajevske Svjetlosti i grupe jugoslavenskih izdavača, otišao sam u knjižaru i kupio varijantu sarajevskog Buybooka iz 2013, lijepu, vizualno dopadljivu knjigu, rad dizajnerice Aleksandre Nine Knežević. Tako se varakam, stvaram iluziju da čitam nešto što ranije nisam čitao. A zapravo i nisam, jer sam se u međuvremenu promijenio, promijenila se i “Travnička hronika”, promijenio se pisac. I drukčiji je motiv za čitanje: poželio sam doći do onoga mjesta na kojem Ivo Andrić spominje Tršćane neodređenih zanimanja. Iako sam knjigu posljednji put čitao u ljeto prije četiri godine, pamtim u kojem su se dijelu rastvorenog sveska nalazile te riječi. Naravno, ne znam broj stranice. U Buybookovoj “Travničkoj hronici”, bilježim, Tršćani neodređenih zanimanja spominju se na 124. stranici, između osmoga i desetog retka, ili tačnije: u gornjem lijevom dijelu rastvorene knjige. Čitatelj takve stvari pamti, važne su mu u čitanju, i zato – uza sve druge razloge – elektronska knjiga neće zamijeniti snop uvezanih papira. Elektronskom knjigom se zanose ljudi koji čitaju iz nekih drugih razloga. Ili uopće ne čitaju, nego samo memoriraju tekst. Čovjek koji čita mora znati na kojem se dijelu stranice nalazi svaka upamćena rečenica i riječ iz važnoga romana. Nije to moranje odabrano ni samonametnuto, nego je u suštini čitanja knjiga. Književnost je, pored svega drugog, i geografski raspored svake riječi u knjizi.

“Travnička hronika” ima alternativni naslov “Konzulska vremena”, također od šest slogova, koji bi, možda, bolje odgovarao priči ovoga romana, započetoj i dovršenoj “na kraju travničke čaršije, ispod hladovitog i hučnog izvora Šumeća”, tamo gdje je “otkad svet pamti mala ‘Lutvina kahva’”. Priča počinje prvih dana 1807, kada se pročulo da će u Travnik stići i u Travniku ostati francuski konzul, a završava sedam godina kasnije, kada jedan za drugim odlaze oba konzula, francuski i austrijski, a u Lutvinoj kahvi “pušeći svi su uživali u dobroj, pobedničkoj tišini.” Kroz to vrijeme kroz Travnik je protutnjala velika europska politika, mijenjajući svoje formate i prilagođavajući ih mjerama i mjerilima tog vezirskog grada, s kojim Andrić svoga čitatelja po nekom svom pripovjedačkom običaju upoznaje najprije preko meteoroloških prilika, onako kako ga je upoznao i s Višegradom, ali i Sarajevom u barem dva svoja nedovršena, a započeta ili zamišljena romana. O Travniku: “Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovom gradu, ali je izvesno da se sunce ovde docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica.” I onda rez, u lakom prelazu s klime na ljude i njihove naravi: “To ne poriču ni Travničani, ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigde ne sja tako kao nad njihovim gradom.”

Kada je travnja 1941. Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, jugoslavenski poslanik i opunomoćeni ministar Ivo Andrić mogao je birati: ili će, prema njemačkoj ponudi, emigrirati u Švicarsku, ili će podijeliti sudbinu personala u berlinskome poslanstvu i poći u zarobljeništvo. Izabrao je drugo, i uskoro se našao u Beogradu, gdje nije, zapravo, imao ni kučeta ni mačeta, a ni doma. Prijatelj advokat primio ga je na stan kao podstanara, u Prizrenskoj ulici, podno hotela Moskva, i tu je živio sve do oslobođenja. Povremeno se pred većim nevoljama sklanjao u Sokobanju, nije objavljivao, nije sudjelovao u javnom životu i odbio je potpisati kolaboracionistički poziv srpskih intelektualaca na lojalnost okupatoru (tzv. Apel srpskom narodu). Iako je službeno umirovljen, odbio je primati penziju. Ako je i činio privatne kompromise i u mirna doba svoje političke nazore usklađivao s logikom trenutka, pred velikom je poviješću Ivo Andrić bio savršeno čist.

“Travničku hroniku” zamišljao je i pripremao dok je bio u diplomaciji, a napisao ju je, munjevito, u okupiranom Beogradu. Na kraju knjige stoji: “U Beogradu, aprila meseca 1942. godine”. Iako se roman bavi jednim kratkim razdobljem u povijesti grada, kada je Travnik na vrhuncu otomanske dekadencije, i pri zalasku svoje metropolitanske slave kao vezirskoga grada, nakratko bio i sjedište dvaju konzulata, Andrić se, više nego i u jednom drugom romanu, referira i na vremena u kojima sam živi. Središnji lik priče, francuski konzul i neostvareni pjesnik Žan Davil pripao je u diplomatsku službu na revolucionarnom, jakobinskom valu. Dušom i djelom bio je uz revoluciju, posvećivao joj je svoje neuspjele heksametre, sve dok ga u Travniku nije stigla sumnja: “‘Možda revolucije rađaju čudovišta?’ pitao se uplašeno tada. 

Miljenko Jergović 

(Nastavice se)