Kako
su ove riječi morale zvučati uredništvu Državnoga izdavačkog zavoda
Jugoslavije, koje je početkom 1945, prije nego što je zemlja bila oslobođena, u
Beogradu vijećalo nad rukopisom “Travničke hronike”? Tko je bio prvi čitatelj
ovoga velikog romana? Vjerojatno Marko Ristić, beogradski nadrealist, pjesnik i
budući Titov ambasador u Parizu, koji je u Politici, samo nekoliko mjeseci
ranije, pozivao na revolucionarnu, jakobinsku osvetu nad kolaboraterima i
poraženom klasom. Njemu sigurno nisu promakle ove strašne Andrićeve riječi o
djeci revolucije, s kojima je započeta poslijeratna jugoslavenska književna
kultura, jer je uskoro, dva ili tri mjeseca nakon “Na Drini ćuprije”, u
ćiriličnom pismu i efektnom dizajnu, kombiniranom od crnih i crvenih slova,
objavljena i “Travnička hronika”, u kojoj će do kraja Jugoslavije, i poslije
toga, do kraja ovoga jezika i njegove literature, do kraja ovoga svijeta,
dakle, stajati vječna Davilova (i Andrićeva?) sumnja da revolucije rađaju čudovišta,
čak i kada se “začinju u veličini i moralnoj čistoti”. Prije nego što je u
jugoslavenskim književnostima objavljen i jedan značajan redak osude upravo
poraženog fašizma, u “Travničkoj hronici” je u pitanje bilo dovedeno
revolucionarno načelo komunizma. Neobičan slučaj o kojemu vrijedi misliti.
Ali
nije me, barem ne u ovom čitanju, osvojila priča o revolucionarnim čudovištima
i o putu jednoga konzula od vjere u revoluciju do disidentske sumnje, nego
jedna epizoda, moćna i duboka, u kojoj je Andrić rišući ljudske naravi, tipične
i tragično uosobljene, jedinstvene, narisao u jednome, možda i najbjednijemu od
svih Travničana, prošli i budući duhovni zavičaj ovoga čitatelja i svih
njegovih bliskih i dragih.
Mario
Kolonja jedan je od četvorice travničkih ljekara ili iscjelitelja. Levantinac
zagonetnoga, složenog, promjenjivog podrijetla, koji ne liječi nikoga i o
kojemu svi, zapravo, imaju vrlo loše mišljenje. “Fratri su ga smatrali
manijakom i prelivodom a građanstvo uhodom ili učenom budalom.” Vezirov ćehaja
(zamjenik) Sulejman-paša Skopljak o njemu je govorio: “Nije najveća budala onaj
koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina.”
Kolonje se slabo ticalo ljudsko tijelo, život je za njega bio stalno kretanje
prema smrti, a zadatak medicine da čovjeku olakša taj put, umanjujući patnje,
ali bez iluzija da ijedna bolest ikad može biti stvarno izliječena. Svaki
interes za tijelo, njemu je služio u neke više, duhovne svrhe.
Kolonja
je povremeno imao nastupe vjerskog zanosa. Dosađivao je fratrima, tražio ih da
s njima vrši duhovne vježbe, optuživao ih za manjak revnosti i pobožnoga žara,
govorio da nemaju teoloških znanja. Kad bi ga to prošlo, odlazio je travničkome
jeromonahu, pa muderisu Abdulselam-efendiji, uspoređivao je pravoslavne običaje
s onim u Grčkoj, vodio je učene rasprave o povijesti islama. Poznavao je dobro
ne samo Kuran “nego i sve teološke i filozofske pravce od Abu Hanife do Al
Gazalija”. Nije samo muderisa gnjavio s tim. “Svakom prilikom on je i ostalu
gospodu iz travničke uleme neumorno i bezobzirno zasipao citatima iz islamskih
teologa, koje oni u većini slučajeva nisu poznavali.” Ista “dosledna
nedoslednost” vladala je i karakterom ovoga čovjeka. Čas bi djelovao vrlo
povodljivo, svoje bi riječi ugađao prema osobi s kojom razgovara, i ne bi vodio
računa o stilu. Bio je ljigav, ljudi su ga zbog toga prezirali. U drugoj bi,
opet, prilici “zauzimao smela gledišta protiv sviju i svakoga i branio ih
hrabro i tvrdoglavo, zalažući se ceo, bez obzira na štetu i opasnost po sebe”.
Kada
je u Travniku izbila pobuna, i svjetina je vješala i linčovala Srbe, zarobljene
oko ustanka koji se upravo vodio u Srbiji, Kolonja je naišao kada su krenuli
tako, greškom, da objese nekog Kulijera, fojničkoga katolika. On mu je dobacio
dok su ga vodili: “Doktore, doktore, ne dajte da na pravdi boga stradam!”
Kolonja se tu pobunio, stao protiv muslimanske svjetine, uvrijedio njihova
predvodnika, on ga je nabijedio da mu je u vjeru dirnuo, na što se Kolonja
nadignuo: “Ko, veru? Ko, sveca? Znam ja bolje islam od tebe. Kopile bosansko.
Ja sam… Ja sam…” I ponavljajući tako što je, Kolonja je nehotice izgovorio
nešto što je rulja prihvatila kao šehadet, ili prihvaćanje islama kao svoje
vjere. I umjesto da ga objese, proglasili su, na užas fratara i austrijskoga
konzulata za koji je Kolonja radio, da se liječnik poturčio. Riječ je o jednoj
od mučnijih, ali i tačnijih Andrićevih vjersko-politički konotiranih scena,
neugodnijoj, recimo, od onog toliko puta opisanog nabijanja na kolac iz “Na
Drini ćuprije”, koja, međutim, nije toliko rabljena u bošnjačkim
nacionalističkim i hrvatskim bančevskim optužbama da ovaj pisac “dehumanizira
muslimane”. Naravno, turčenje Marija Kolonje, lažno i nasilno, kao oblik
duhovnoga linča, ima širi smisao, ne tiče se nasilja muslimanske većine nad
kršćanskom manjinom, jer kao što smo vidjeli, Kolonja i nije bio neki kršćanin,
nego se tiče duhovnog linča koji će u Bosni spremno provoditi svaka većinska
rulja. Nakon što su ga učinili pravovjernim muslimanom, Mario Kolonja se, vjerojatno,
ubio. Zato što su ga učinili nečim ili nekim tko on nije bio? Ne, nego zato što
su ga sveli na jedno, ponizili su ga time što su mu uskratili da bude i sve
drugo. Kolonjin lik jedinstven je u našim književnostima, uz Selimovićevog
Hasana ovom čitatelju ponizno najbliži, tako da ga kani upisati u svoje osobne
dokumente, kao vlastitu naciju, vjeru, domovinu, identitet.
Evo
što je taj identitet, Kolonjinim riječima: “Niko ne zna šta znači roditi se i
živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne
moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i
jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaja bez
ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko, živeti razapet,
ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.” Lik Kolonje Ivo Andrić nije stvarao po
vlastitoj mjeri, i po svojemu osjećaju identiteta, nego prema onom, i od onoga,
čega se plašio, od čega je u vlastitom životu i u nizu životnih opredjeljivanja
bježao, od čega se sklanjao, i od tog sklanjanja, na kraju, načinio i svoj
vlastiti model jugoslavenstva, koji se odnosio samo na njega, i samo njega
određivao. Kolonja je onaj kojim Andrić nikako nije želio biti, ali kojega je
razumio bolje nego samoga sebe.
(Nastavice se)
No comments:
Post a Comment