MARKO VESOVIC: O POKOJNICIMA IZ MOG SJECANJA

O Marku Vesovicu, sarajevskom pjesniku, Crnogorcu, danas, ne znam mnogo. Citao sam jos prije rata njegovu poeziju, prilicno oporu, ostru ali veoma snaznu. Poeziju u kojoj je svaki stih, svaka rijec odvagana apotekarskom vagom. Znam da je ostao u Sarajevu, da je postao i narodni poslanik neke od skupstina, znaci zagazio i u politiku. Tu je, vjerovatno zbog svog ostrog jezika ali i stavova koji se ne mogu svidjati svima i u svakom momentu, na udaru kritike sa raznih strana. Ponekad procitam neku od njegovih replika ali mnoge stvari o njemu, a posebno detalje, ne znam, niti me bas interesuju. Ova dva teksta, dva njegova sjecanja govore o Marku Vesovicu pjesniku, o nacinu kako razmislja o jeziku, cojstvu, kako secira stihove, analizira ih, vaze svaku rijec. Mene su ovakvi tekstovi uvijek zanimali. Ljudi koji iz jezika, kojim se svi mi sluzimo, izvlace neke nove kompozicije licili su mi na madjionicare.

****************************

Duša je šira od svega sto znamo o svijetu

1.

Često se sjetim Vasilija Lukovića, oficira Armije BiH čiji je sin Vlado poginuo kao branitelj Sarajeva. Vasko je spadao u Crnogorce koji valjaju: Bog nam takve šalje da imamo koga pokazati svijetu kao dokaz da crnogorski pravoslavci nisu ološ stoposto već samo 95 procenata. Riječ je o miletu u kojem na jednog Vladimira Barovića - kontraadmirala Jugoslovenske ratne mornarice koji je na Visu izvršio samoubijstvo jer nije htio pucati na Hrvate: agresija JNA na Hrvatsku, rekao je u ostavljenom pismu, za njega je bila djelo suprotno crnogorskoj časti, "jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio" - na jednog Barovića dođe 47,5 miloševića karadžića arkana šljivanćanina strugara vučelića crnčevića stanišića amfija kilibardi momira mila svetozara... Iza rata, Vasko se razbolio od raka kostiju praćenog stravičnim bolovima i, kad su mu muke dodijale, bacio se pod prozor. Jednom, kad sam došao da ga obiđem, malo je sjedio s nama, potom su ga odveli u sobu, a ja ostao s njegovom ženom Nevenkom i sinom Draškom koji je bio moj student, jedan od najboljih koje sam imao i jedan od najkrasnijih Crnogoraca koje znam. Kad sam se s njima praštao u hodniku, Vasko me čuo i polumrtav ustao da me isprati: obraz nije dopuštao da leži dok gost odlazi iz kuće.

U ratu je Vasko jednom sjedio kod mene. Od svega što smo pričali, pamtim dvije sitnice. 1) Pričao mije kako se. kad je bio dječak, sa društvom kartao na Orlovu Kršu, na grobu vladike Danila. 2) Čitao je moje tekstove iz Dana i Oslobođenja. "Prećeruješ", rekao je. "Sve ti je tačno, ali prećeruješ u načinu". Našto sam kazao: "Jebeš Crnogorca koji ne prećeruje", Vasko je ustao, rekao: "Evo ruka", i, dok smo jedan drugom stiskali desnice, dodao je uz onaj neuporedivi osmijeh: "Ni ja ti ne bih dao lulu duvana za Crnogorca ko ji ne umije da prećeruje".

2.

Na književnim večerima, često sam slušao Hamzu Humu i zaboravio sve, osim jedne stva¬ri koja se ponavljala, valjda je zato preživjela: "pročitaću vam", rekao bi," Labudoiv pjesmu koju sam napisao juče, prije šesnaest godina". Našto bi se mnogi nasmijali. Sad znam da ta dosjetka nije bila tek Hamzino tjeranje šege s pjesnikom u sebi koji je ćutao u starosti, što je značilo i način da se duhovno digne, bar za tren, nad tu ne baš veselu činjenicu, već i gola istina: u mojoj duši, rat u BiH je počeo juče, prije 18 godina. Jer život proleti dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-teba-rekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber".

Još pamtim početak te pjesme: "Znam, nemam te druže, al ti opet pišem po jatu lasta što nad glavom kruže". Ti stihovi žive od sudara onog što znamo o životu i onog što poduzimamo protiv tog znanja da ga poreknemo, ili bar da duhovno njime ovladamo. Jer duša je šira od svega što znamo o svijetu. Očekivalo bi se da kaže "nema te", ali umjesto bezličnog obrta, dođe prvo lice koje je vrlo sugestivno, jer njegovo značenje nije fiksirano i pomalo lebdi: možda je njegov drug umro, a možda ga je samo izgubio. No čak ako se obraća mrtvom, oblik "nemam" djeluje snažnije: nisi umro nikom, već meni, nemanje drugova ide sa godinama, drug je stavljen na spisak gubitaka od kojih se život uglavnom i sastoji u tom dobu.

Pjesnik se ne miri s tim nemanjem i poseže za nemogućim: obraćajući se onom koga nema, bukvalno ili metaforično, poseže za jatom lasta kao posrednikom bilo između ovog i onog svijeta, bilo između dva čovjeka čija je veza umrla, njegov duh nadlijeće, skupa s lastama, ljudsku sudbinu. Te laste su uzete iz folklora, ali otud i potiče njina snaga. Jer folklor je plod svijeta koji ne poznaje pismo, a pjesnik po lastama ne šalje haber, kao u narodnoj pjesmi, već po njima piše, jednim potezom je slio usmenu i pismenu kulturu i napravio sliku koja je i divno pomjerena, jer piše se po papiru a ne po lastama, i posve tačna, da ne kažem realistična u zbilji višoj od svakodnevne.

Ni kruženje lasta nije bez poetske čari. Ta slika u mojoj mašti priziva vrane i gavrane koji kruže nad mrtvacem, mada je mogućno da na ovaj način pjesnike čitaju pjesnici i da u glavi "običnog" čitaoca neće iskrsnuti ta asocijacija, ali je jedno sigurno: ne moraš biti pjesnik da u tom letu ukrug vidiš odsustvo nade: laste neće odnijeti pjesmu drugu, jer su postale znamen života u krugu iz kojeg nema izlaska. Tu je i fina dvosmislica u riječi "opet". Pošto je u Hamzinim stihovima prisutan folklor, tom prilogu dajemo narodsku boju. čitamo ga kao ipak, ali može značiti i ponovo, stoga i ta riječ doprinosi prelivnosti značenja ovih stihova: 1) pišem ti uprkos tome što znam da te nema, i 2) ne činim to prvi put.

P. S. Citat na arapskom, čije značenje ne znam, ni je li pravi ili lažni, prepisao sam od Borisa Dežulovića.