Splitska luka oprana kišom, u toj bistrini izgleda mi predivno, a poseban ugođaj daju brojni turisti, šarenilo boja i jezika. Koliko sam objektivna teško je reći, jer ipak, Split je moj rodni grad.
Potpun doživljaj Dalmacije može se osjetiti samo ako se putuje na otoke. Novi trajekt Jadran, pušten u promet ove godine, lijep je, uredan, prepun stranaca, iznenađuje što je pun Španjolaca, Portugalaca i Skandinavaca.
Gledam Split podno Marjana i Mosora, zaista izgleda lijepo, pa Brač, Šoltu i Starigradsku uvalu na Hvaru. Prelijepa mi je domovina, ponosna sam na nju i na pretke koji ju izabraše za naš dom.
O Hvaru neću pisati, jer tu bih tek pretjerala, što mogu kad ga obožavam, važno je zato stati s pisanjem, a vama ostavljam da se kroz ove fotografije s interneta bolje upoznate s njime i donosete vlastiti sud.
Slike Vrboske
Vrboska je neobično mjesto, koje kao da se krije u dubokoj zaštićenoj uvali obrasloj borovima. Povezana je mostićima (16.st) poput kakve rijeke. Naselje je nastalo u 15st. kao luka obližnjeg sela Vrbanja. Spominje ju Općinski statut Hvara već 1331. Mjesto je kroz povijest više puta bilo razoreno, posebno od mletačke mornarice za vrijeme pučke bune (Matija Ivanić) i od turske mornarice 1571, kada je čitav otok poharan.
Najistaknutiji arhitektonski objekt u mjestu je crkva – tvrđava, čistih renesansnih linija, nastala oko 1575, neizmjenjena stoljećima, a za zaštitu stanovnika, nakon spomenutog turskog napada, izgradjena na vlastiti trošak mještana. Interesantno je da su u crkvi sahranjivani osim svećenika i plemićkih obitelji i obitelji pučana.
U njenoj blizini nalazi se župna crkva sv. Lovre iz 16st., kasnije dvaput proširena, da bi dobila današnju baroknu formu.
Postoje jos dvije manje crkvice sagrađene u 15. i 16. stoljeću.
U crkvi sv. Lovre čuvaju se likovna djela koja su ne samo kulturno blago Vrboske, već cijelog Hvara pa i Dalmacije, kakav je poliptih na glavnom oltaru, koji se pripisivao Ticijanu, ali ga moderna povijest umjetnosti pripisuje Veronoseu. Pored nekoliko slika poznatih mletačkih slikara iz 16. i 17.st., nalaze se i dvije slike hrvatskog slikara Celestina Medovića, modernog slikara Marka Rašice, na kojoj se među figurama u čistilištu nalaze portreti samog slikara, Krleže, tadašnjeg župnika, gospođe Rašice, književnika Ise Kršnjavog i njegove supruge.
U riznici se čuvaju vrijedni ritualni predmeti, kao što je barokni križ iz 16st. rad B. Cellini.
Prije 2.svjestskog rata Vrboska je imala oko 2000 stanovnika, da bi danas spala na oko 400. Imali su svoje brodogradilište, tvornicu ribljih konzervi, bavili su se ribarstvom i poljodjelstvom. Danas je osnovni izvor prihoda turizam.
Vrboska obiluje borovom šumom, i mnogim aromatičnim biljem pa je iznimno zdrava za plućne bolesnike.
Vrbovljani vole svoje mjesto i o njemu brinu. To sam zapazila i kad sam prvi put došla Vrbosku 1969.
Roditelji mog supruga su tu sagradili kuću 1963.
Kuća je prodana 1994, na veliku žalost moje obitelji. Ovo je prvi put da smo od tada Miljenko i ja boravili tjedan dana u Vrboskoj. Bio je to tužan i lijep susret s poznatim stazama, mjestima, znamenitostima, restoranima i mještanima. Nova marina je puna jahti, “misto” je puno turista, ulice su osvjetljene, kuće dotjerane, okućnice takodjer, puno je cvijeća, ali ono što oduševlljava je vatrogasno društvo sa 6 vatrogasnih vozila, stalna dežurstva, vozilo za odvod smeća, rotacioni čistač ulica, kontejneri za smeće posvuda, a svi čisti, nigdje smeća uokolo, a sve to u maloj Vrboskoj, nezamislivo i za veća mjesta na obali.
Neobično za Hvar, jutra su bila svježa, oko 10C, srećom preko dana 25-27C, umjerena bura, temperatura mora 20C, ali nista od toga nas nije spriječilo da se kupamo u kristalno bistrom otočkom moru.
Evo malo i mojih fotografija iz Vrboske.
Za Bocu: nasa kuca
Natasha draga!
ReplyDeleteSedamdesete godine proslog vijeka. Minka Tabakovic /danas Jurincici/i ja uzivamo u Vrboskoj. Vikendica,raja i jedna Atlandita, potapa mene, umjesto da ona bude potopljena. -Atlantida, dusho, hvala ti.-
Kako tada, bogu hvala josh i danas. Pa beogradjanke, koje su, zbog teshkocha sa disanjem, u shkolu ishli u Jelsu.
Vrachali smo se Vrboskoj i za 29. Novembar / u Jelsi taj praznik nisu priznavali, pa smo se s njima, na strani vrbovljana, znali potichi/, uzhivali kao mali bogovi.
Mnogo godina sam kampovao u malom kampu nad chuvenom krivinom iznad shkvera, gdje su radili -zgodni dalmoshi,- kako je Minka govorila. Meni su se vishe dopadale, splichanke.
Josh jednom, hvala za ovu rerportazhu. Bozhe...,svaka chast i hvala! /Izvinite , pokvarile se kvachice/. Voli vas Boco!
Boco, vidi se da te Natasina lijepa reportaza, u kojoj se licno preplice sa ljepotama prirode i cini vrijednu cjelinu, osinula k'o munja.
ReplyDeleteZnam da ti nije bila namjera, ali ovo sa kvacicama je ispalo na kraju tako simpaticno. Sad ti mora biti jasno zasto se ja ne upustam u to i ne slusam tvoj savjet da zbog Mase koristim software koji ce mi dati kvacice.
Za Bocu:
ReplyDeleteVikendica Minke Tabakovic se nalazila u drugom redu kuca od mora, tocno iza nase kuce. Saljem sliku nase kuce, mozda je se sjetis. Mogu razumjeti ono sto si osjetio gledajuci snimke Vrboske i Hvara, jer ih ja dozivljavam cijelim svojim bicem, a isto tako sin i suprug.
Drago mi je da sam potaknula lijepe uspomene.
Interesantno, sada smo imali apartman u novosagradjenoj kuci prijatelja, desno od ulaza u kamp u kojem si boravio, a kojeg vise nema. Tu je sada suma, a prva slika na kojoj se izmedju borava vidi crkva-tvrdjava snimljena je upravo na cesti ispod kampa, a iznad brodogradilista.
Natasa
Sjećam se Nataša (vidi proradile kvačice)! Sad kad gledam fotografije kao da sam teleportiran u prošlost, a kad je mladost u pitanju, ne može biti drukčije, nego bajkovito!
ReplyDeleteEvo, častim, i hvala još jednom!
NAŠA RIJEKA
Bukove moje
Valovima zoveš,
Kosu pjenom
U tišini mrsiš,
Oči zelene
U viru joj tražiš,
dok svjetlac ispraća
djevojačke suze
Idi, nađi je.
Na kamenu kleči,
Moli da opet
Budem vaša rijeka,
Bujna . bučna
I kikota puna.
Moj izvor čeka
Oltar da postane,
Tecite skupa
Kroz kanjone čvrste
Do ušća života
Svjetlost nek vas prati,
Budite snažni,
Ja sam, plaha rijeka.
10.07.2010.godine
Hvala i tebi, pjesma je lijepa.
ReplyDeleteZao mi je sto duboko prozivljeno ne znam izraziti stihovima, ali ne gubim nadu, nepopravljivi sam optimist, mozda jednog dana uspijem i iznenadim sebe.
Natasa