MLADEN ZORIC: POVRATAK

Covjek se umori od prevelike ozbiljnosti, pa mu dodje medju usi da se odmori i postane naivniji od najnaivnijeg. Umori se od verbalnih egzibicionizama , pa pozove u pomoc jednostavan nacin opcenja sa publikom. Pa onda sjedne i napise naivan sastav za plakanje i smijanje istovremeno.

U potrazi za informacijom, ovdje, na svom kraju svijeta, u pocetku sam se borio sa srednjim valovima izraubovanog second hand radija ne bi li, u kasnim vecernjim satima, cuo sta novoga od Nenada Pejica na Slobodnoj Evropi. I hvala mu na tome. Od ostalih srednjovalnih tumaca nase balkanske zbilje u to vrijeme pripravnickog izbjeglistva, dobijao sam iskrivljene slike stvarnosti koje bi, kada bi se usporedile, formirale facu monstruma Levijatana koji je bezglavo tumarao pjevajuci o svojoj ljepoti i svojim pobjedama. A sada, poslije toliko vremena, uz blagu teoriju distance od skoro dvadesetak godina, dobro znamo o kakvoj ljepoti i uspjesnosti doticnog monstruma je rijec.

Informaticki nisam nepismen. Valjda se tako naziva ovo nase svadjanje sa visokom tehnologijom, koju u sustini ne razumijemo. Bar zadnjih godina sam ponesto napredovao u druzenju sa kompjuterima.

I tako, korak po korak, poceo sam listati svekolike banjalucke internetske stranice, zastajao u ponekom iskrenom i pametnom komentaru, cesto preskakao opetovana kukumavcenja koja nikuda ne vode, gledao crno bijele fotose tudjih i svojih uspomena, pokusavao, u sitne sate , da smirim svoj ljutiti ego jednostrano se druzeci sa poznatima i nepoznatima, suosjecao sa odbjeglim sugradjanima koji su po sili borbe za opstanak panicno mijenjali profesije, vodili rat sa kineskim jezicima, dokazivali pred strancima da su ipak korak iznad mediokriteta.

Ne, nikada nista nisam napisao kao svoj prilog toj opcoj izgubljenosti, nikoga nisam savjetovao, elaborirao stanje tijela i duse, tumacio, dokazivao, molio… Danas bih nesto probao.

I sada i tada zbunjen, zatecen, glup da bilo sta shvatim. Sta se dogodilo ? Kako, zasto, od koga, kuda sve to vodi…? Koje li arogancije! Uzeti nekome njegovu zbilju i uspomene. Negdje su procurile skrivene kesice otrova koje kod ponekih, naizgled mirnih, spavaju i cekaju priliku svih prilika. Koje li naivnosti u neshvacanju svega toga….

Jedino sam se iskreno nadao da nisam usamljeni tukan koji nista ne razumije, ili je to ipak surova stvarnost po kojoj ce me pamtiti pokoljenja koja sve razumiju. Sto bi rekli potkovani mislioci: da bismo napravili sintezu analize moramo se prvo suociti sa analizom sinteze. Te i takve sinteze koju je izrodilo novo doba najnovije balkanske krvave gluposti.

U prilog toj i takvoj analizi vratise mi se dvije asocijacije koje se godinama nisu izbrisale.

Prva je vezana za razgovor sa Paulom Pasccolom, sinom Marije i Mirka Pasccolo, jedne davne godine kada sam mu bio gost u Becu. Na moje pitanje zasto je otisao iz Banjaluke poslije onog rata i jos cuvenijeg pitanja zasto se ne vraca kada je kod nas sve tako normalno, ispricao mi je pricu o partizanskoj “preraspodjeli” dobara jedne od najbogatijih banjaluckih porodica. Kada je pokradeno sve sto se pokrasti moze, dosao je na red ogroman tepih iz dnevnog boravka. Nastala je pometnja medju oslobodicima kako da ga oslobode i te kapitalisticke napasti. Onda se netko dosjetio, uzeo makaze i isjekao nepravilne kvadrate…za svakog ponesto. I obitelj Pasccolo je dobila svoj dio-vlastiti zivot. Sjecam se dobro i Paulovog komentara na sve to: “Nije mi toliko bilo krivo ni zbog kradje, jer sam je shvatio kao zalog za zivot, koliko sam bio u soku o kakvoj se to neartikuliranoj masi debila radi koji u svojoj primitivnoj pohlepi ne razmisljaju o vrijednosti necega sto je tipicno gradjansko. Da gradjansko….” Tako bi u onom ratu….

Drugi povratak u glavi vezan je za prve demostracije ugrozenih masa u nasem gradu. U rano proljece 1992. gotovo svakodnevno su se pocele slijevati kolone nezadovoljnih iz raznih pravaca ruralnih zaledja. Nekako to bi i logicno: cim je kolona koja se odnekud slijeva, to ne moze biti iz centra nego…tko ce ga znati odakle. Citava ta stihija se obicno zavrsavala na tadasnjem Trgu Edvarda Kardelja , gdje su pocinjali koncentrirani govori meni potpuno nepoznatih oratora. Stanovao sam blizu i na putu za Caire cesto prolazio pored te zapjenjene, ugrozene mase.

Sadrzaj govora nisam ni slusao ni raspoznavao, ali pamtim zastrasujuce tonove ciji eho i danas odzvanja. Ipak, ono sto najjasnije pamtim je dominacija izrazito krivih grabovih motki na kojima su se poruke mrznje kacile. Bezbroj tek ubranih, kvrgavih motki koje su slale mnogo vise poruka od teksta koje su nosile. Nigdje poznatih lica, nigdje predznaka gradjanskog, kontroliranog bunta. A mislio sam da poznam svakoga u svome gradu. Da, jos dvije slike: zavezana krava na ulazu u Bosku i dvije dame u dugim Deumicevim bundama ispod kojih su virile blatnjave kaljace…

Netko je nesmotreno u susret svim ratovima i zemljotresima ostavljao rampu na Malti otvorenom i bez kontrole, pa nije ni cudo da su nam se izdogadjali traktoristi koji su navirali utorkom a odlazili nikada, vodeci uz sebe za rukicu male iskompleksirane gebelse sa dva lijeva opanka, karikaturalnih ponasanja i izgovora, cudne kreature kojima smo se potiho smijuljili bez zle namjere, ali koji sa godinama pocese diskreditirati sopstvenu naciju za koju su si samozvano dali pravo da je zastupaju. I nitko da bar malo digne glas. A ti digni glas sada kada je kasno . I to ide tako od rata do rata, od zemljotresa do zemljotresa. Ne bih vise o detaljima. Pametnom dosta ….

Odjednom mi se nametnulo (mo’s mislit odjednom poslije dvadeset godina) novo-staro pitanje: kojoj grupi, da ne kazem kojem organu tog obezglavljenog tijela bivse nam domovine u novom, neartikuliranom odijelu, pripadamo mi koji smo u naletu razuma zgrabili djecu za jednu , a albume sa slikama u drugu ruku, dvaput zakljucali vrata za sobom (!?) i …pobjegli put…nikuda? Gradjansko smo valjda dokazali nacinom zivota svih onih godina, razum je bio koliko - toliko u funkciji. Ali sta je onda zakazalo?

Hiljade i hiljade su tako reagirale impulsivno, u dogovoru sa svojom savjescu, moralom, pa mozda i kucnim odgojem, ne razmisljajuci o posljedicama cina koji se mogao izbjeci (mada ne uvijek) odlukom o pripadnosti jednoj od barikada. U dogovoru sa strahom ? Da , toga je bilo najvise. Hiljadama i hiljadama sa istim takvim nazorima ni privilegija izbjeglistva , kao zalog za puko prezivljavanje, nije posla za rukom. U svakom slucaju , prostor kidanju necijih tepiha i mlataranju krivim grabovim motkama je jos jednom u istoriji bio otvoren.

Bosnu je tih godina napustio ne samo onaj tko je morao, nego i onaj tko je htio, jer su mu drugi nametnuli moranje. Tim drugima su , pored predznaka izbjeglica, prikacenii epiteti kukavica i izdajnika. I o jednima i o drugima se malo toga zna. I o jednima i o drugima se, ustvari , nista ne zna. Ni o jednima ni o drugima nikada nece biti napisana nikakva istorija. Ni o jednima ni o drugima se nece baviti velikani svjetske literature. I jedni i drugi su se, nekako, docekali na noge, manje ili vise prezivjeli, snasli se razasuti po nedodjijama ove male planete. Djeca i jednih i drugih zaboravljaju jezike svojih djedova i srame se izgovora svojih oceva koji sa fakultetskim diplomama odradjuju nocne smjene. A tu je i vrijeme koje curi i polako brise neizbrisano.

Pa onda, namece se novo pitanje svih pitanja:

Znaci li to da , ako su tu nasu jadnu Bosnu napustili bas svi koji su morali i htjeli, da bi joj u nekom novom, izmisljenom filmu mozda bas oni mogli pomoci? One stotine hiljada koje nisu tako gadno nadojene primitivizmom, koje bi je odrzale onakvom kakvu je poznaju da nisu morali i htjeli poci. Ili bi ta zbunjena grupacija mogla biti neka nova nacija nadnacionalnog kada bi im jos prisla ona nebolesna manjina koja je ostala boreci se sa vjetrenjacama?

Posto masta radi svasta, pretpostavimo da svi mi koji smo morali ili htjeli poci, oni zivi, zdravi i nepuknuti, uzmemo svoju djecu -sada i njihovu djecu- za jednu ruku, albume sa slikama i kljuceve od stana u drugu, pa krenemo u dugim kolonama put Bosne , prorocki vracajuci ono sto je nestalo prije dvadeset godina . Da nam se otvori more i propusti umorne pobjegulje svojim kucama. Da se odjednom oznojeni probudimo iz ovog dugog , ruznog sna bez zelje da ga ikome prepricamo , jer nam nitko ionako nece povjerovati…..

Da li bi onda ta nasa Bosna, stoljecima sludjena prebrojavanjem mrtvih i tuznih, opet progledala, izbrisala sve ruzno, da li bi se bar malo nasmijala i poradovala svojoj djeci koja su za trenutak nestala a onda- niotkuda pristigla… ? Da li bi sa onog svijeta dosli zajedno sa nama Pimpek i Slobodan Kovacevic da nam jos jednom vrate predratnu sliku sarajevske stanice od vremena bezuspjesnog ponavljanja divne pjesme “Ti s i mi bila u svemu naj naj naj”….Bojim se i pomisliti da su bas svi koji su je slusali, bas svi… otisli….

Ili bi nas, nevidljive, ta nasa Bosna pustila da se nadamo nicemu i opet , poslije jos jedne duge, neprospavane noci osvanemo na ovim stranama nekih drugih svjetova…cak i bez privilegije onog cuvenog: “Imam jedan san”?
-------------------------------

Prije devetnaest godina , 13. maja 1992. pisac ovih redova napustio je svoj rodni grad istog dana kada je kninski policajac-pozornik Milan Martic sa cinom generala trijumfalno, na tenku paradirao na celu sjedinjenih kolona krivih , grabovih motki. Nadam se da nitko pametan u ovom tekstu nece naci tragove mrznje. Sve ove rijeci, jos jedan prilog u nizu zapisanog i zaboravljenog, su samo trenutni grc i skriveni jauk nemoci razumijevanja stotina hiljada razasutih sudbina…