Thursday, June 09, 2011

Mario: Naši jezici = Naš jezik


Rodiš se u porodici Austrijanaca, postaješ naravno Austrijanac i progovoriš - njemačkim jezikom. U Americi ne govoriš američki nego najčešće engleski, logično. Međutim ako si progledao na Balkanu, u Bosni (& Hercegovini) posebno, Bosanac možeš biti samo intimno, a maternji jezik ti je bosanski tek ako te rodila Bošnjakinja. Reklo bi se još jedan od bosanskih paradoksa… Prije rata stanovništvo se službeno koristilo sh/hs jezikom koji se često kraće onako kolokvijalno nazivao samo ‘srpski’ ili eventualno ‘hrvatski’. Za ‘bosanski’ nisam čuo… Sada su na snazi sva tri jezika. To je nama naša demokratija dala. Izgleda kao da svaki narod hoće svoj jezik mada to više želi aktuelna politika svakog naroda. Uz to se slika prenosi i iz susjedstva.

Prije dvjestotinjak godina, u vrijeme duhovnih integracija, a u cilju prevazilaženja komunikoloških problema, filolozi na širem prostoru su odlučili da se štokavski govor postavi kao nadregionalni. I taj jezik se sve češće nazivao srpskohrvatski / hrvatskosrpski... Tako je štokavski postajao standardni jezik u odnosu na regionalne dijalekte i prije nego što su se južni Slaveni ujedinili u jednu državu (zanimljivo je da su na štokavskom najviše insistirali zagrebački filolozi, dakle kajkavci). Taj naš jezik se dalje razvijao do rasturanja zajedničke države kao policentrični jezik (prema definiciji: nekoliko standardnih nacionalnih varijanti među kojima postoje razlike ali ne tolike da bi se govorilo o različitim jezicima).

Znamo šta se u međuvremenu dogodilo? Da li bi trebalo da rat nešto promijeni u prirodi jezika? Da li majke svojim bebama sada šapću uspavanke na nekim novim jezicima? Jasno je da se politika oslanja na određene neprirodne procese i jezik se cijepa prema projektovanom zadatku: Ako nije uočljiva razlika između srpskog i hrvatskog, treba je napraviti! Paradoksalno je što se podjelom na manje države i homogeniziranjem nacija pokušavaju napraviti novi jezici. Jezik je zajednički! Tako kaže hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić u novoj knjizi ’Jezik i nacionalizam’ (Duriex, 2010, Zagreb). Ona je precizno i stručno napisala kako se kroz jezik fašizira stvarnost.
Svjedoci smo čitavog niza kurioziteta kojima se čovjek može samo smijati. Tako se u poslijeratno vrijeme pokušala uvesti ekavica kao standardna u osnovnim školama Republike Srpske. Kao posljedica te inicijative, tog jezičkog silovanja, koja je srećom trajala kratko, ostaju nepismene generacije. Ili pokušaj ’prevođenja’ (titlovanja) srpskog filma za distribuciju u hrvatskim kinima. Razgovor aktera filma: ’Dobar dan’, ’Kako ste?’ se titluje (za nepovjerovati !) sa: ’Dobar dan’, ’Kako ste?’. Tako to rade istinski puristi. A zanimljive su i primjedbe predvodnika bosanskog da kroatizmi i srbizmi prljaju jezik. Cinik se pita šta će ostati od tog jezika ako se ne koriste turcizmi? Danas se državni zakoni i drugi službeni dokumenti u Službenom listu BiH moraju objaviti na sva tri jezika tako da ‘prevodioci’ očigledno profitiraju.

Ovim skečevima treba dodati i onaj tipično bosanski vic: U javnosti se postavilo pitanje zašto je prekinuta praksa da vijesti na BHTV sinhrono, u uglu ekrana, neki čovjek pomoću onih znakova prenosi za gluhonijeme. Zvaničan odgovor: Da bi se ispoštovala ravnopravnost sva tri jezika moramo zaposliti još dva prevodioca.

Mario

3 comments:

  1. Izvanredan prilog, želim to javno reći.

    ReplyDelete
  2. Valjda zato da i drugima dam sansu da kazu sta misle, ja precutim i ne komentarisem mnoge od priloga koje mi se svide. Neopravdano. Ovaj Mariev prilog sam citao sa interesovanjem jer ovo je tema koja nas sviju interesuje i na kojoj se misljenja razilaze. Potvrdilo se, sto mi je drago, da se Marievo i moje misljenje o nasem jeziku slaze "u bobu". On je to, za razliku od mene, slozio tako precizno i koncizno, da se tome nema sta ni dodati ni oduzeti...

    ReplyDelete
  3. Naravno, cije je, od Maria je.
    Malo je reci da je prilog odlican, svidja mi se.

    ReplyDelete