IZ SJEĆANJA MAJE DIZDARA

Zbog svojih stihova jedrih od snage, zrelih od misli, pjevnih od muzike, svježih od jezika, Makovo djelo nije više njegovo nego naše, a on - umrije a mrtav nije. Postao je jedna od nezaboravnih vrijednosti ove zemlje – nako smrti Maka Dizdara zapisao je Meša Selimović.
Makov najmlađi sin Majo u svojim sjećanjima izvukao je iz sjene neke detalje vezane za život velikog pjesnika I njegovu porodicu.
Vjenčanje
Iskoristivši ratnu pometnju, mladi ljubavnici su odlučili da ona bude 'ukradena’, kako se to nekada radilo kada bi roditelji bili protiv braka. Vjenčao ih je kadija. Jedan kum bio je Adil-beg Zulfikarpašić, Makov i Senin prijatelj, a drugog su, u žurbi, pokupili na ulici, pa je ostalo nezabilježeno o kome se radi. A kako je tada bio običaj da kadija pita mladu koliko novca traži ukoliko je ‘ćo'jek pušća’, to jest ako se rastave, mama je pitala koliki je najmanji ‘mehr’ (vjenčani dar). Kadija je rekao da je najmanji ‘mehr’ pet dinara (koliko je tada koštalo nekoliko jaja) i moja je majka tako odredila vlastitu ‘otpusnu vrijednost’, duboko ubijeđena da se Mak i ona neće nikada rastati. Bila je potpuno u pravu...
Nakon vjenčanja, zaljubljeni mladenci unajmili su sobu kod neke Mađarice, opet u Ferhadiji. Tu je mama počela učiti i mađarsku kuhinju; već je znala skuhati sva bosanska jela, a kasnije je savladala i dalmatinsku kuhinju.
U ratu, 1942. godine, rodio se moj najstariji brat Faruk, koji je u kućnim i prijateljskim krugovima uvijek bio Murkel. Tajna ovoga imena leži u knjizi nekog njemačkog pisca, kojeg je mama čitala tokom trudnoće. U tim ratnim danima živjeli su sasvim oskudno od tatine činovničke poštanske plaće, a u knjizi koju je mama čitala dešavala se slična situacija: mladi bračni par dobiva sina i daje mu ime Murkel. Ganuta sudbinom likova iz knjige, ona je tada rekla: Ako bude sin, dobit ćemo i mi našeg Murkela. Tako je i bilo, ali samo u krugu porodice i prijatelja. Jer, mamino ime za prvog sina nije prošlo kod kadije, kod kojeg se tada registriralo rođenje, pa je Murkel zvanično u knjige upisan kao Faruk.
I moj drugi brat Enver rođen je u u ratu, tačnije 1944. godine. Rađati djecu usred ratne neizvjesnosti prilična je hrabrost, ali takav čin govori o entuzijazmu mladog bračnog para, koji je usprkos svemu vjerovao u budućnost. Moguće je da rođenje drugog sina bračnog para Dizdar kazuje još nešto o mojoj majci. Možda je pristanak na rođenje drugog djeteta na izvjestan način kapitulacija njenog krajiškog buntovničkog duha. Jer, mama se po rođenju Murkela pokazuje kao revolucionarni anarhista, i odjednom otkriva svoju pravu prirodu, skrivenu ispod naoko mirnog i nasmijanog lica. Puca od bijesa zbog Makove indolencije i straha, nezadovoljna je što se njen muž ne uključuje u rat, javno mu u lice kaže da je kukavica, nemajući pojma ko je i šta je čovjek s kojim dijeli sudbinu, brak i djecu... Držeći jednogodišnju bebu Murkela u rukama, mama 1942. godine zahtijeva da ide u partizane, traži da bude mitraljezac, ali je na adresi na koju se
javlja sa osmijehom odbijaju... Šokirana je kad kasnije čuje koliko je puta spavala na bombama koje je Mak skrivao pod njihovim bračnim krevetom...
Majo Dizdar