(…)“Ponašanje” (pjesnikinje) Šimborske nije se izmenilo ni sa dobijanjem Nobelove nagrade. Doživela ju je kao katastrofu, “oduzimanje privatnosti”, do koje joj je u životu najviše stalo. Mesec dana nakon objavljivanja da je ona “srećni dobitnik” nije se znalo gde je. Napustila je Dom pisaca u Zakopanu i nestala. Nekolicina njenih bliskih prijatelja sumnjala je da je izvršila samoubistvo. To se ponovilo i na dan uoči uručenja Nobelove nagrade kada se “zabarikadirala” u hotelskoj sobi, da su morali do nje da dođu spolja, vatrogasnim merdevinama i razbijanjem prozora, a tokom uručenja Nobelove nagrade i večere sa švedskim kraljem i pokušajima da bude vesela i duhovita. Novac koji dotle nikada nije imala u većim količinama predstavljao joj je neopisiv teret. Čim se vratila u zemlju, osnovala je fondaciju i razdelila ga “onima kojima je više potreban”.(…) (Biserka Rajčić)
****************
Vjerovatno je u govoru prva rečenica uvijek najteža. Nju sam, dakle, već izrekla. Ali osjećam da će I naredne rečenice biti teške, treća, šesta, deseta, sve doposljednje, zato što teba da govorim o poeziji. O toj temi rijetko se ispovijedam, gotovo nikada. I uvijek me pratilo uvjerenje da to ne činim najbolje. Zato moje izlaganje neće biti suviše dugo. Svako nesavršenstvo lakše se podnosi, ako se daje u malim dozama. Današnji pjesnik je skeptičan i podozriv čak - a možda prije svega - prema samome sebi. Nerado javno priznanje da je pjesnik - kao da se toga pomalo stidi. Ali u našoj bučnoj epohi mnogo lakše je priznati vlastite nedostatke, samo ako se predstave efektno, a mnogo teže vrline, jer su dublje skrivene i sam čovjek u njih ne vjeruje potpuno... U raznim anketama ili u razgovorima sa slučajnim ljudima, kada pjesnik konačno ipak mora da saopći svoje zanimanje, on uopšteno kaže "literat" ili nabraja dodatna zanimanja kojima se bavi. Saznanje da imaju posla sa pjesnikom urednici ili saputnici u autobusu primaju s nedoumicom I uznemirenjem. Pretpostavljam da i filozof pobuduje sličnu zabrinutost. On je ipak u boljem položaju, jer najčešće ima mogućnost ukrašavanja svoje profesije nekom naučnom titulom. Profesor filozofije - to već zvuči mnogo ozbiljnije. Ipak, nema profesora poezije. To bi, štaviše, značilo da je to posao koji zahtijeva specijalističke studije, regularno polaganje ispita, teoretske rasprave obogaćene bibliografijom i napomenama, te napokon i svečanosti dobijanja diploma. A to bi nadalje značilo da, ako se želi biti pjesnik, nisu dovoljni listovi papira makar ispisani najdivnijim stihovima - neophodan je, i to prije svega, nakakav papir sa pečatom. Sjetimo se da je upravo na takvoj osnovi osuđen na izgnanstvo ponos ruske poezije, kasniji Nobelovac Josif Brodski. Smatrali su ga "parazitom", zato što nije imao službenu potvrdu da mu je slobodno da bude pjesnik... Prije nekoliko godina imala sam čast i radost da ga lično upoznam. Primijetila sam da je on jedini među svim pjesnicima koje sam poznavala volio za sebe reći da je "pjesnik". Izgovarao je tu riječ bez unutrašnjih otpora, čak sa nekom izazivačkom slobodom. Mislim da je to zbog sjećanja na brutalna poniženja kakva je doživio u mladosti. U srećnim zemljama, gdje se ljudski ponos ne narušava tako lako, pjesnici doista žele da budu objavljivani, čitani i shvaćeni, ali ne čine ništa ili vrlo malo da se svakodnevno razlikuju od ostalih ljudi. A još nedavno, u prvim desetljećima našega vijeka, pjesnici su voljeli da šokiraju odabranom odjećom i ekscentričnim ponašanjem. Ipak je to uvijek bio prizor za javnu upotrebu. Dolazio je trenutak kada je pjesnik zatvarao vrata za sobom, skidao sa sebe sve te pelerine, nakite i druge poetične dodatke i ostajao u tišini, u očekivanju samoga sebe, nad još neispisanim listom papira. Jer, zaista samo to se računa. Karakteristična stvar. Neprekidno se proizvodi veoma mnogo biografskih filmova o velikim naučnicima I velikim umjetnicima. Zadatak ambicioznijih reditelja je da što vjernije predstave stvaralački proces, koji je u konačnom rezultatu dovodio do važnih naučnih otkrića ili nastajanja najslavnijih djela umjetnosti.
Moguće je s kakvim - takvim uspjehom pokazati rad nekih naučnika: laboratorije, različiti uređaji, mehanizmi u pokretu u stanju su za izvjesno vrijeme zadržati pažnju gledalaca. Uz to, veoma dramatični bivaju trenuci nesigurnosti ili eksperimenti, ponavljani hiljaditi put, samo s
malom modifikacijom, ipak uspijevaju. Mogu biti gledljivi filmovi o slikarima – mogu se otvoriti sve faze nastajanja slike, od početne crte do posljednjeg doticaja kista. Filmovi o kompozitorima ispunjeni su muzikom - od prvih taktova koje stvaralac čuje u sebi, sve do zrele forme djela raspisanog za instrumente. Sve je to i dalje naivno i ne govori ništao onom čudnom stanju duha, popularno zvanom nadahnuće, ali se bar ima šta gledati i ima šta čuti. Najgore je s pjesnicima. Njihov rad je beznadežno nefotogeničan. Čovjek sjedi za stolom ili leži na kauču, bulji nepokretnim pogledom u zid ili plafon, s vremena na vrijeme napiše sedam redaka, od kojih jedan precrta nakon petnaest minuta i opet prođe sat u kojem se ništa ne događa... Koji bi gledalac izdržao nešto slično?
No comments:
Post a Comment