Nataša Gaon Grujić: Dan jedne žene

Svim citateljkama Parkica, mamama, suprugama, sestrama, 

bakama, tetkama, ujnama, strinama, kolegicama, prijateljicama, 

drugaricama, gospodjama, gospodjicama... 

zelim sretan Osmi mart, medjunarodni dan zena!

*******************

Jučer sam pročitala odličan članak - Superžena, najveća patrijarhalna prevera: “Kako sam lijepo umorna. Dok sam čitala, muzička podloga mi je bila pjesma grupe Skroz ‘Ti si super žena’, a u glavi su se vrtjeli
dijelovi knjige Nenada Veličkovića ‘Viva Sexico’. Sjećam se koliko sam se smijala dok sam je čitala, naročito dijelovima u kojim pisac opisuje sadržaje magazina za žene, kao “12 stvari koje nipošto, 13 poza koje obavezno, 18 pravila za, 34 razloga protiv, 10 zapovijedi, 14 odluka“... Zahvalne su čitateljke kojima su ovi magazini spasili kosu, nokte, brak, seksualni život, ma život žene je sada mnogo ljepši.
Daleko od toga da se ja mogu svrstati u kategoriju uspješnih žena, ali mogu u kategoriju žena, majka, malo manje kraljica, na nasreću zaposlena. Postoji ogromna razlika između jutra jednog muškarca i jutra jedne žene, naravno, u svim životnim situacijama postoje i iznimke. Naime, ujutro imamo iste potrebe, tijelo mora izbaciti sve što mu ne treba. Kod muškaraca to izbacivanje traje, proces je dug, zahtijeva najmanje 15 do 20 minuta, jer oni nakon učinka izbacivanja uživaju u osjećaju olakšanosti. U mom slučaju, dok radim - ono, jednom rukom sam dohvatila korpu s prljavim vešom i razvrstavam bijeli od tamnog. Zavisno od veličine hrpice, nakon onog, upalit ću i mašinu za veš. U međuvremenu, neko od djece mora ući u kupatilo, pa ja više ne znam da li sam pošla ili došla, prekidam ono i ulazim u tuš kabinu.
Ako se on tuširao prije mene, ja se tuširam hladnom vodom, jer nikako da zovnemo majstora da nam očisti kamenac iz bojlera. I dok hladna voda klizi niz moje tijelo, a ja pravim grimase, sjetim se članka iz jednog ženskog magazina, kako obavezno, naročito žene u godinama od 40+, grudi moraju svako jutro masirati hladnom vodom. Nakon ovog „tretmana“ vratit ćemo grudima izgubljenu čvrstoću. Da vam kažem, ništa se ne vrati, samo vam se vrati želja da stari bojler zamijenite novim.
Pogledam u umivaonik, u tragove pranja zuba, tačnije skorene tragove paste za zube. Otvaram, dok sam ogrnuta peškirom, ormarić ispod umivaonika i vadim Domestos. Nemam vremena za rukavice, ribam umivaonik. Umivaonik je čist, a moje ruke čitav dan imaju miris Domestosa, ali nema veze uništila sam 99.8 posto poznatih bakterija, ove
nepoznate nisam. Dok to radim, on ulazi u kupatilo, uz komentar: “Mora li to baš sada?“. „Ne mora“, odgovaram.
„Mama, gdje mi je ona potvrda“, pita kćerka Ja: “Koja?“ Kćerka: “Ona za prevoz, čuj koja!“ Ja: “U prvoj ladici.“ Kćerka: „A imaš li neku moju fotografiju?“ Ja: “Imam, isto u prvoj ladici“ Kćerka: „Cool“
On: “ Znaš li gdje su mi japanke?“ Šta će mu japanke u februaru, pomislih. Ja: “Znam, ovdje u plakaru na vrhu, a šta će ti?“ On: “U hotelu imaju bazen, pa ako stignem“ Ja: “Cool“ Telefon zvoni, zove moj brat. Ja: “Molim, braco“ Brat: “Ti mene nikada ne zoveš!“ Ja: “Izvini, ali znaš, ja ništa ne stižem, ali zvat ću te, volim te, braco, ne ljuti se.“
Izlazim nenašminkana, do posla imam dovoljno semafora i stajanja, našminkat ću se... Semafor, lagano kreon. Semafor, lagano maskara. Semafor, rumenilo, vidi me k'o nova. Vraćam torbicu sa šminkom u tašnu i borim se s „gutom“ računa, uh moram ovo danas platiti.
Ulazim na posao, kasnim, zvoni telefon, na displayu piše Kuća.
„Mama, nema više mlijeka, jogurta, pa samo kupi kada se budeš vraćala s posla“ Ja: “Ok, hoću.“ Ja ljudi moji ljepote kada uđem u kancelariju, pišem šta sve moram uraditi, stižu mailovi, treba napraviti analize, planove, samo polako, sve ću stići... Udahni, izdahni.
Svi smo kod kuće. Ručamo zajedno. On: “Super ti je ručak.“
Ja: “Hvala ti“ On: “Je l' ovo recept s 24 kitchen?“ Ja: “Jeste.“ On: “Dobar je recept.“ Kćerka: „A šta si sve stavila?“
I svaki put „padnem“ na isti fol i počinjem s nabrajanjem, a oni se počnu smijati.
Kćerka: “Voli mama da nabraja“ Smijem se i ja. Mlađa kćerka izdaje uputstva starijoj: “Tvoj je red da staviš suđe u mašinu“ Starija kćerka: “Mama, je l' čisto suđe u mašini“ Ja: „Ne znam, pogledaj.“ Starija kćerka: „Uvijek ja moram!“
Ipak ja ih mnogo volim, ne stižem sve i umorna sam, jako sam umorna... Ne znam se organizirati i ne znam kako da sve stignem. Znam ipak da na kraju dana kada se svi „podžidžamo“ u istoj sobi, kada moram urlati jer su joj uvijek slušalice u ušima, a ja i ne znam zašto ih drži, kada muziku onu cnnc – cncn, da pojasnim techno, sasvim jasno čujem; kada se konačno dogovorimo na kojem će kanalu daljinski biti odložen, ja pomislim da je, ipak, dobro biti žena, mada sam umorna i ništa ne stižem.
(radiosarajevo.ba)