Friday, November 20, 2015

EMIR IMAMOVIĆ: Jedan minut u Irskoj za godine naše sramote

Najzapaženiji igrač fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na Stadionu Aviva u Dublinu bio je onaj čuveni dvanaesti. I trebala mu je cijela jedna minuta da se iskaže.
Minuta šutnje za žrtve vezanih terorističkih napada u Parizu petka trinaestog, kada su vojnici takozvane Islamske države na privremenom ubijanju u Evropi, likvidirali i ranili nekoliko stotina Francuza. Treba stvarno malo truda i još manje pameti – glupani su, inače, prirodno nadareni za činjenjenje štete – za ono što su BH Fanaticosi izveli u Irskoj.
Sve što se od njih tražilo bilo je da stoje mirno i šute cijelih šezdeset sekundi i nisu uspjeli: prvo su neartikulirano urlali – k'o da ima artikulirano urlanje... – da bi zatim počeli skandirati Palestini. Istoj onoj Palestini u čije su ime, kao, marširali po zastavi Izraela na zeničkim ulicama u junu ove godine.
Objašnjavati sada kako je razlika između jedva punoljetnog Francuza, ubijenog na koncertu i jedva punoljetnog Palestinca, ubijenog dok je tražio gdje će napuniti akumulator – na palestinskim područjima nema dovoljno struje, pa su redukcije česte i duge – ćorav je posao. Ne može se, naime, činjenica da su Francuz s pivom u rukama, raznesen eksplozivom u kafani i Palestinac sa akumulatorom u rukama, rasnezesn granatom na ulici - isto, ne razumjeti. Ona se samo može htjeti ne razumjeti.
Nema, inače, ništa sporno u suosjećanju – ma koliko ono bilo beskorisno – sa Palestincima. Sporno je suosjećati sa njima, a ne i sa Francuzima, pa onda sa obiteljima Rusa ubijenih dok su se avionom vraćali sa odmora, zatim sa onima što im krv pušta Boko Haram u Nigeriji, sa žiteljima Libana koji – što zvuči poznato, nekako sarajevski – odlaskom na pijacu riskiraju koliko i šetnjom kroz minsko polje, sa Sirijcima koje ista ta Islamska državi handri godinama, sa ljudima koji su otišli na posao u World Trade Center, a završili u njegovim ruševinama... Ko god od Bošnjaka, jer oni dominiraju među Fanaticosima, misli kako neke žrtve zaslužuju pijetet, a neke ne, jedanaestog jula naredne godine treba otići u Srebrenicu, no ne i u Potočare, već na neku od manifestacija kojima tamošnji Srbi slave ili dan grada ili dan oslobođenja ili već nešto. Sve uz pjesmu, roštilj i turnire u malom fudbalu. Tanka je, ukoliko uopće postoji - ma ne postoji, što da se lažemo - granica između razumijevanja za ubijanje Francuza na koncertu i nerazumijevanja za ubijanje Srebreničana na za to brižljivo odabranim lokacijama. Baš kao što je nepostojeća granica između razumijevanja bombardovanja bolnica po Iraku, Afganistanu, Libiji, Siriji i nerazumijevanja samoubilačkih napada u Francuskoj.
Da su, dakle, htjeli nešto postići, a ne ispasti budale prvog reda, mogli su oni navijači u Dublinu odšutiti minutu, pa onda razviti transparente sa imenima mjesta na kojima je krvava pariška noć ustvari jedan beskrajan dan ili se na njima desilo zlo sa još većim brojem mrtvih. Bio bi ti čin vrijedan i pažnje i divljenja, akt kojim bi se pokazalo kako navijačke skupine nisu i ne moraju biti tek krda, odgovor na svu ovu patetiku i licemjerje sa promjenama profilnih fotografija na Facebooku, glasno slušanje Marseljeze i ostale oblike trendovskog onanisanja nad mrtvima i sa, uglavnom, sigurne udaljenosti.
Svaka priča o ubijenim dok su išli po vodu, napuniti akumulator ili slušati neki američki band i njihovim ubicama, jednostavna je, crno-bijela bez nijansi sive. Ne mogu, jednostavno ne mogu, pobijeni građani Francuske, civlili, medicinske sestre i autolimari, IT inžinjeri i ekspertice za makroekonomiju, biti saučesnici u vlastitoj smrti. Nije, međutim, puno složenija, ako je ikako, ona o svijetu u kojem naturalizirani Norvežanin ne može iznajmiti stan u boljem kvartu, jer je, bez obzira na potvrdu o prijemu u državljanstvo – stranac.
On, taj Norvežanin, a stranac, zove se Bekim Sejranović i pokušao se preseliti još dok je bio u braku sa Norvežankom, sa kojom ima kćer. Našao je lijep stan na finom mjestu, cijena prihvatljiva, sve pogodio i onda morao raspakovati kutije. Vlasnica stana mu se javila i rekla kako u zgradi već živi jedna useljenička familija, pa je kućnom savjetu puno da im se po haustoru šeće još i neki Norvežanin, a Bekim. Ne, nije sporno bilo to što se zove Bekim, isto bi bilo da se zove Marko ili Ivica, da je, umjesto iz Brčkog, iz Posušja ili Trebinja, Gospića ili Čačka.
Bekim se, međutim, nije opasao eksplozivom i u najbližem McDonald'su raznio i ljude i enterijer i hamburgere i pomfrit i gdje šta ima, već je postao pisac kojem je nedavno izašla i prva knjiga na norveškom: „Tvoj sin, Huckleberry Finn“. Primjer nije dobar? Naravno da nije, odličan je: hiljade, na stotine hiljada bekima po Evropi je osjetilo isti što i Sejranović, pa rade kao automehaničari, sudski tumači, zidari, programeri... Jedino čime se ne bave je ubijanje.
Zato se ne može imati razumijevanja za ubice, niti se u pravdoljubivom zanosu može, smije i treba skandirati Palestini, umjesto da se šuti za Francuze. Skandirati kada se odšuti, e to je već nešto drugo. Kako za Palestince, tako i za Ruse ubijene dok su se avionom vraćali sa odmora, zatim za one što im krv pušta Boko Haram u Nigeriji, za žitelje Libana koji odlaskom na pijacu riskiraju koliko i šetnjom kroz minsko polje, za Sirijce koje Islamska državi handri godinama, za ljude koji su otišli na posao u World Trade Center, a završili u njegovim ruševinama...za Srebrenicu, Vukovar...
Nema razlike među žrtvama, dok su one među dželatima uvijek sitne, zanemarive.
Znaju to, bolje nego fudbalski navijači sa adresama po evropskim gradovima, zatočenici Gaze. Oni su dan nakon napada na Pariz poruke podrške slali u Francusku, ne u Raku, gdje je sjedište onim monstrumima što, kao i svi drugi psihijatrijski slučajevi, ne vjeruju da su bolesni. I nije im, Palestincima i muslimanima, bilo važno to što se na Stede de Franceu nikada nije šutilo zbog njihovih ubijenih sunarodnjaka... A trebalo je i trebalo bi.

No comments:

Post a comment