Prije
dvadesetak godina oko toga su se vodile ideološke rasprave. Naš je narod bio
podijeljen, nepomirljivije nego Sjeverna i Južna Koreja ili istočni i zapadni
Berlin, na one koji navijaju za Djeda Mraza i one što briju na svetog Nikolu.
Na
zabavu je onda upao i nekakav Djed Božićnjak, ali on se nije dulje zadržao.
Zatim je došla, sve pipajući zidove i sudarajući se s pokućstvom, i ćorava
sveta Lucija. I naposljetku, naravno, mali Isus. Čak se petero javilo na
natječaj za koncesiju na spuštanje dimnjakom i punjenje čarapica igračkama i
bombonima.
Bila
je to nepodnošljiva situacija, kao među zagrebačkim taksistima, mala bara,
mnogo krokodila, i mogla se okončati samo na jedan način, nesmiljenim okršajem
za dječju naklonost, prljavim obračunom u kojemu se nisu birala sredstva,
odvratnim klevetama i podmetanjima.
U
tučnjavi je najgore, čini se, prošao Djed Mraz, kojeg su optužili da je
komunist, da je ubijao na Bleiburgu i zatvarao na Golom otoku. Za Djeda Mraza
ispotiha se čak pričalo kako je bio honorarni suradnik Službe državne
bezbednosti s kodnim imenom Sova.
Ili
je to možda bio netko drugi…? Ne pamtim više… Kako bilo, unatoč ovim
neodgojenim nasrtajima, usprkos besprimjernom blaćenju konkurencije, pobjednika
ovoga natječaja još nismo dobili i do dana današnjeg djecu u prosincu dariva
tko god stigne. Djevojčicama i dječacima to, jasno, ne smeta.
Lego
kockica i barbika, Bogu hvala, nikad nije previše. Dajte, dajte još, viču
mališani gramzivo. Znate kako je njih lako kupiti. Neka je i kršten i pričešćen
i redovit na župnom vjeronauku, mali će zahvalno primiti zamotuljak s mašnicom
da mu ga i sam Josif Visarionovič Džugašvili Staljin nasmijano pruži.
No,
odraslima nije svejedno. Odrasli drže kako je ta stvar nedopustiva. Ljudi već u
ozbiljnim godinama, koji su odavno trebali prestati vjerovati u fantazije poput
Djeda Mraza, Uskršnjeg zeke ili Zubić vile, koji bi morali shvaćati kako sveti
Nikola ne postoji na drugačiji način nego što postoji Pajo Patak, jednorog,
kentaur, pošteni hadezeovac ili neko drugo izmišljeno biće, inzistiraju na tome
da se to jednom zauvijek raščisti.
Nevolja
je, međutim, da pravo da o blagdanima djeci donosi darove ne pripada nikome.
Nema nikakvog razloga da izaberemo Djeda Mraza, a odbacimo svetog Nikolu i
obrnuto. Tradicija doista ne daje prednost nikome, kako je prije nekoliko dana
u Jutarnjem listu objasnio Inoslav Bešker, učeno i akribično kako u našoj
štampi samo on umije.
Jer,
svi oni imaginarni likovi, i sveti Nikola, i sveta Luca i mali Isus, koji se
čine drevni, kao da nam dolaze iz velikih, biblijskih dubina vremena, ustvari
su fenomeni mlađeg datuma, barem ovdje, na našem tlu i među našim narodom.
Kad
se netko od Hrvata okomi protiv Santa Clausa, nazove ga tuđincem u našoj
kulturi, podrugljivo upozoravajući kako je debeljka s jelenskom zapregom i
bijelom bradom, u crvenoj kapi i dolami, u prvoj polovini dvadesetog stoljeća
izmislio globalno poznat proizvođač karamelizirane soda-vode, valja se upitati,
pa dobro, majku mu, a tko je onda autentičan?
Koga
smo mi u to vrijeme, prije stotinjak godina, u austrougarskoj carevini i
kraljevini, imali da djeci donosi darove?
Sa
znatnom pouzdanošću mogu vam reći kako u nas u Donjem Prološcu mom pradjedu
Mati, zvanom Matozan, kad je bio mali, nitko o Božiću nije donio čokoladu s
lješnjacima i veliku kutiju Star Wars legića, ili moju babu Maru obradovao
bebom koja otvara i zatvara oči i govori mama, a nemojte misliti da su vaši
preci bili bolji.
Tvrdite
li drugačije, vi jednostavno ne poznajete povijest svoga naroda. Prije stotinu
godina većina je Hrvata odrpana, ozebla i gladna sirotinja iz jadnih potleušica
ispunjenih dimom, s komadom prljave suknene ponjave umjesto stakala na
prozorima.
Već
i krevet i štednjak na drva njima je bio nepojmljiv luksuz. Raspravljati o tome
tko je u takvim prilikama donosio djeci igračke i bombonijere može zaista samo
maloumna osoba. Mališanima ne da nitko nije ništa ostavljao u čarapama nego oni
počesto nisu ni imali čarapa.
Na
Božić bi ih, više od ičega, rasveselilo ako bi našli komad užegle slanine u
varivu od kupusa. Sjetite se toga ovih blagdana i budite ponizni i zahvalni što
živite bolje od njih, umjesto da se prepirete oko budalaština.
Ante Tomić
No comments:
Post a Comment