(izbor iz rukopisa u nastajanju)
Galeta su razmijenili 1996. nekih godinu dana od pogibije.
Bili su plitko pokopani, njih petorica, oko 40 cantimetara.
Stari, pokojni Dule ga prepoznao.
Cona je tvrdio, da je Gale to jutro otvorio kutiju cigareta PORT.
I da su po jednu zapalili.
Onda je sve počelo. Cona je jedini čučao, pa ga nisu vidjeli. Jedini se i spasio od njih šest.
“Ako je, čika Dule, još kutija Porta u džepu, onda su ih sve odmah pobili, uzeli bi cigare”, rekao je Cona čika Duletu pred prepoznavanje.
I jesu. Bile mu cigarete u džepu.
Port bez dvije.
Otada ni Cona ne puši.
***
Narodni heroj Josip Mažar – Šoša, komandant partizanske jedinice koja je Prijedor oslobodila 1942.g. rodom je iz Dervente i potiče od čuvene banjalučke obitelji Mažar, koja je dala tri narodna heroja – Ivicu, Dragu i Josipa temeljima Jugoslavije.
I danas, svakog 16. maja na dan oslobođenja grada, delegacije polože cvijeće ili pod spomenik Mladenu Stojanoviću ili pod Krst Otadžbine, ali pod Šošinu bistu ni cvijet. Nikad.
“U ovom ratu” bistu mu raznijeli minom. Pa je poslije salijevali iznova “ko stravu”.
Jer je Šoša Hrvat.
Koji je poginuo kod Travnika 1944. u borbama s ustašama.
Odmah za njim poginuo je i heroj Petar Mećava, Srbin, pa su zajedno bili privremeno sahranjeni u Jajcu.
U Travniku mu bistu raznijeli mudžahedini ručnim bacačem – “zoljom”, isto “u ovom ratu.” Jer je Šoša Hrvat.
Ničiji Šoša. Ničiji Josip. Ničija bronca.
U Sarajevu, Trg Šoše Mažara sada je Trg zlatnih ljiljana.
Jer je Šoša Hrvat.
Ničiji Petar, ničija Mećava. Svačiji ugažen snijeg.
***
Svaki dan viđa onoga koji ga je mlatio nekoliko puta u obližnjem logoru. Šetaju predvečer, obojicu žene vode ispod ruke.
Onaj što je tukao, imao je moždani udar, žena ga vodi usporenog i krivoustog. Ona jedina i razumije, kad nešto hoće, kad nešto priupitava.
On, ovaj što je mlaćen, imao je dva srčana. Nosi tri bajpasa, tablete u džepu košulje i ne smije se uzbuđivati.
Žene stanu, znaju se od prije rata.
Oni stoje nepomični. Tučeni i tučitelj šute, gledaju se i čekaju svoje supruge. One zapisuju i govore.
Ne znaju one.
Da oni isto razmjenjuju recepte, o pravljenju sokova.
***
Darko Cvijetić je rodjen u Ljubiji Rudniku (1968.). Sada živi i uspješno stvara u Prijedoru. Pjesme, eseje i kratke priče objavljuje u knjigama i časopisima širom bivše Jugoslavije. U prijedorskom teatru Darko Cvijetić je dramaturg, tu režira, glumi, stvara... Uspjesi njegovog kreativnog autorstva ovjereni su strukovnim nagradama. Njegovo djelovanje na bosanskohercegovačkoj kulturnoj pozornici je dragocjeno. Darko Cvijetić koristi jezik kao svoj originalni instrument da bi uočio neuočeno. On otkriva, ne zaobilazi, on ne zaboravlja, kopa po sjećanjima, po emocijama, on je hrabar, on budi savjest… Darko Cvijetić je jako dobar pjesnik! On je baš dobar pjesnik, raduje me što sam ga takvog upoznao.
U svojoj biografiji Darko ističe da je vrtlarstvo učio kod Majstora Ivana Obrenova. Na radost čitalaca svoj vrt će obrađivati još dugi niz godina…
(mm)
No comments:
Post a Comment