Ispravite me ako grijesim, pjesma " Ne moze nam niko nista, jaci smo od sudbine" nastala je negdje krajem osamdesetih, prije naseg zadnjeg rata devedesetih.
Ljubavna je to pjesma koja na veoma sofisticiran nacin pjeva o ljubavi dvoje (nece valjda troje?!) mladih (nece valjda starih - gdje ce ljubav i starost?!).
Pa kaze... " Zakuni se, moja zvezdo srece.
Da nas niko rastaviti nece.
Rastaviti nece itd..."
Mitar Miric! To je onaj sjajni muzicar, koji je i prije tog nevaznog rata devedesetih u rokerskoj Banjaluci punio sve sale ili stadione na koje je dosao da pjeva. Najvise je punio svoje dzepove, ali to sada nije tema.
Tema je ljubavna pjesma: Ne moze nam niko nista...""
Tokom tog nevaznog agresivno - bratoljubilackog rata devedesetih ova Mitrova pjesma prestade biti ljubavna i postade rodoljubiva. Na svim radio stanicama pa i ,tada vec ne - mojoj, Radio Banjaluci, vrtila se k'o da je zrvanj, k'o da brasno proizvodi. Narod jeste bio gladan, navlacio se kraj s krajem. Ali umjesto brasna ovaj zrvanj je proizvodio rodoljublje. Taj lijepi izraz je tih dana i godina hranio bolje od brasna. Rodoljubljem se tada stomak punio! Sta se desavalo s mozgom, necemo jer ni to nije danasnja tema.
Kasnije su neki promaseni pjevaci i jos promaseniji politicari na tu distonicno otpjevanu pjesmu, jer oni drugacije ne mogu, pod satrama palili svoje glasacke mase, podsjecajuci ih onako zagrljene, pijane i zamascene, sta im je od sutra, kad akordi utihnu, jesti: rodoljublje a ne prasice, volove, jagnjad cega su se danas pod satrom najeli...
Ne znam zasto, ali svaki put kad sam tih tuznih devedesetih cuo tu Mitrovu pjesmu u meni je odzvanjao stih:
" Ne moze nam niko nista - jaci smo od istine!"
No comments:
Post a Comment