Mile Stojić: ČETIRI PJESME

(''Prognane elegije'', Dani, Sarajevo 2004.)

Mile Stojić (Dragićina, 1955.)
Savremeni bh pjesnik, esejist, novinski pisac.
''Trajno odan izvornome melankolijskom osjećaju svijeta i molskom tonalitetu pjesme...''

GOLD COAST, 1


Gledao sam ljude koji u pedesetim
uče nepravilne njemačke glagole
U njihovu pogledu ja sam otkrivao omču
ali ne mržnju. Prije neku samilost
prema svijetu koji sve zna, a ništa ne razumije

Na njihovim izbrazdanim licima
na njihovim prijevremeno osijedjelim kosama
teško se zaustavljala raskoš njemačke sintakse
još teže razlog nekog valjanog povratka smislu

Za svaku svoju gestu oni su govorili "Oprostite"
čekajući gdje će ih rasporediti slijedeći policajac
slučaja. Svoje tijelo što traži šaku riže
oni su shvaćali kao krivicu

Svoja žedna usta oni će napajati novom nadom
Nevični ovoj zemlji, kao što je ona nevična njima
kradom u kavani tiho razmjenjuju sjećanja
sve dok ih ne prekine glasna muzika iz vrta
ili poslovni ton konobara
Hier, bitte, das letzte Glas!

GOLD COAST, 2



Na šalteru banke u Melbourneu
mijenjam nešto njemačkih maraka za
domaću valutu. Na lošem engleskom
objašnjavam da mi trebaju novčanice
u manjim apoenima
da mi se žuri

Službenica me gleda krupnim očima
punim genetske nomadske tuge. Morate malo
pričekati, kaže
i pita jesam li raspoložen za kavu. O hvala, kažem, meni se jako žuri

Odmah ćemo to srediti, kaže. Odlazi, pa se pojavljuje za koju minutu. Pružajući mi novac
moli da još jednom prebrojim. Ali ja to ne činim,već joj primajući novac, dotaknem gležnjeve ruke

Ona se pravi da to nije primijetila
ja se okrećem i izlazim

Aufwiedersehen, dovikuje mi ona.

GOLD COAST, 3



Ispred kuće s trijemom i ogradom
nalazi se spomen ploča nekom Talijanu
što je dva sata visio na helikopteru
držeći se zubima za uže. Jessica,
koja se nekada zvala Ajša, jedva
razumljivim hrvatskim objašnjava mi
da je ovu kuću gradio njen otac, koji je
tu došao prije tri desetljeća iz iseljeničkog
logora u Italiji. Moj rahmetli babo, naglašava
Umoran sam, kažem, i glava me boli
od svih tih emigrantskih priča
Hoćeš li da ti donesem Scotch sa sodom,
nudi ona i brižno pita:
Može li čovjek sto puta voljeti?
Naravno, odgovaram ja, ako mu vjetrovi neprestano
pušu u jedra i ako dobrovoljno pristaje
na umnožavanje užasa

RAZGLEDNICA IZ SYDNEYA



Sanjam kako plovim Neretvom
od Počitelja do Ušća
Cijela dolina je poplavljena
Nikako ne mogu da se sjetim
kako se zovu gradovi pod vodom

Stižući u Deltu
prisjećam se riječi "cvit", "nedilja"
zastave na kojoj leprša zgarište
(jedno dijete nikad neće naći oca),
spaljenih uvojaka, lozinke koja glasi
Never