Mario M.:Draga Dagara

Dagara u startu

Uživanje u prirodi kod nas se ne odvaja od gurmanluka. Na otvorenom se bolje jede, a pogotovo u društvu, većem ili manjem. Može biti sunčano i toplo, može biti prohladno ili kišovito ali ljeto i jesen uvijek imaju svoje čari. Jedna od tih može biti i dagara. Otvoreno kažem, ne mogu biti objektivan jer volim dagaru!
Ona je ono izuzetno ukusno jelo u kome se uživa i kada se priprema i kada se konzumira. Obavezna preporuka svim kulinarima, posebno onima koji to tek namjeravaju postati. Jer, ona se priprema lako, s veseljem… Povrće raznoliko u proizvoljnim količinima plus meso raznoliko u količinama s kojim raspolažemo, dakle sve odokativno, nije potrebna vaga. Nikako ne zaboraviti začine! Mnogo je važno sve to očistiti, narezati te slojevito puniti posudu. Koju posudu? Pa dagaru. Da, tako je u Bosni, dagara se priprema u dagari! A ona može biti od pečene gline, može biti od kovanog željeza, mogu i drukčiji sudovi… Važno je poklopiti poklopcem ili folijom, a za jednoliku temperaturu pored kvalitetne posude potrebna je i vatrica (nešto nježnija vatra)… I samo lagano, po bosanski ‘bez srkleta’…
Kod Koba na Halilovcu koristimo dagaru od švedskog željeza (‘’kallinge’’) i time se ćeif internacionalizira. I ne samo pod pergolom kraj Vrbasa, jer i naša ‘dijaspora’ dagari sada tepa: my dear slow food.
Da bi nam dagara baš lagano kvrckala u vatru povremeno dodamo koju grančicu. Raspoloženje društva dolazi samo od sebe, ne treba ga održavati mezom i rakijicom… Ali može, može, kako da ne! Jer društvo fleksibilnim čini ugodni ambijent u kome se širi jedinstvena aroma...
E, sada se očekuje da ja pišem o okusu naše dagare... Ali neću, držim da bi to bilo suviše sebično. Nepristojno je hvalisati se pretjerano. O drugim stvarima sam namjeravao... Htio sam skrenuti pažnju na naš(e) jezik(e), jer poznato je da se on(i) ne može svrstati u velike. Govorimo i pišemo sa skromnim brojem riječi, a poznato je i da smo siromašniji sa sinonimima... Čak i kada nam se pruži prilika. Ovaj tekst nas podsjeća da ne samo što i jelo i posudu nazivamo istim imenom (pored dagare tu je i lonac, toprak, tagarica, đuveč, ...) nego ni mirisima različitih jela nismo smislili posebne nazive...
Dobih ideju da (u smislu obogaćivanja našeg jezičnog fonda) uz jedinstvenu, teško opisivu aromu koja se širi tokom kuhanja dagare predložim pridjev: 'dagerast'.
Meraklijama će sve biti jasno: dagerast miris!

Mario M.