Banjalučani su voljeli Milkana Gojića, jednog od mladih bogataša Banjaluke u godinama prije Drugog svjetskog rata. Milkan je živio s narodom, pa su u njegovom društvu bili i oni koji nisu pripadali soju bogatih, a rado je pomagao i siromašne, osobito učenike. Zahvaljujući tome Milkan je iako "buržuj", poslije 1945., godinama u Jajcu i Banjaluci vršio direktorske funkcije u ugostiteljstvu.
Milkan je tridesetih godina nastupao i kao boksač, po čemu ga mnogi i pamte. Bio je i tenisač. I ne samo to. Iako nije bio ekshibicionist razmišljao je kako će skrenuti pozornost na sebe. Za Milkana se vežu mnoge vesele zgode. Treba sačuvati od zaborava njegove odlaske u serenade, pošto je poslije fajronta u Hotelu Palace, cijeli orkestar "posadio" na zakupljena široka kola sa konjskom zapregom da bi se čula najneobičnija i, dakako, najčuvenija serenada pod prozorom voljene.
Krajem tridesetih Milkan je uzjahao konja. Ništa novo za atletski građenog Banjalučanina, k tomu imućnog. Jahao je Milkan gradom i stigao pred zgradu ondašnje Hipotekarne banke (kasnije zgrada SDK - Službe društvenog knjigovodstva), ispred koje je stražario policajac. Upravio gospon Milkan konja na stepenište, između dvaju golemih brončanih kipova, ali mu se ispriječio policajac.
-Ne mož’ gore gosn’ Milkane. Nije to za konje.
-Ma pusti, bolan, nije to jedini konj koji je ovim stepeništem dosad prošao (i kojim će proći).
Ovu Milkanovu dosjetku narod je danima prepričavao.
Aleksandar Aco Ravlić
No comments:
Post a Comment