Partizansko groblje u Banjaluci

O ovom groblju, o odnosu danasnje banjalucke vlasti prema njemu, pa i partizanima sam vec pisao. Procitajte ovdje.

Prije par dana sam se uvjerio kako to groblje sada izgleda. Zapusteno, jadno, sablasno. Za bilo kakvu obnovu potrebna su ogromna sredstva i strucnjaci koji bi to vodili. Bilo kakva akcija entuzijasta, o kojoj sam pisao i koju sam prizeljkivao, svela bi se na orezivanje zbunova i sisanje trave, sto su entuzijasti vec ucinili prosle godine. Ali asfaltne staze koje su vrijeme i nemar skoro potpuno unistili, unistene klupe od kojih su ostali samo ostaci, spomen ploce na kojima imena jedva da se mogu procitati, neke izvadjene ploce... Sve to dopunjava sliku potpune zapustenosti. Bilo kakva ozbiljna sanacija trebala bi poceti od pocetka: idejnog rjesenja, projekta, dozvola, investitora...

Vlast Banjaluke ce pronaci sredstva za spomenik ucesnicima poslednjeg rata u centru grada. I to je dobro, jer svaki okoncani zivot svaka zrtva zasluzuje trajni spomenik. Ali, kako izgleda, za partizane i njihove zrtve vise nema spomenika. Za Partizansko groblje nema ni zelje ni volje da se odrzava, obnovi...
Zasto?
Do odgovora je lako doci. Partizani su u poslednjem ratu porazeni. I to ne samo na jednoj strani u sukobu. Oni su porazeni na svim stranama koje su ratovale jedna protiv druge. To je jedan od apsurda rata iz devedesetih proslog vijeka. Nacionalisti i fasisti svih boja imali su jedan jedini zajednicki cilj:  poraziti i protjerati partizane, umanjiti i obezvrijediti njihov doprinos pobjedi nad fasizmom bilo koje nacionalne boje u II Svjetskom ratu. Isticanjem zlocina patizana (ne zavaravajmo se i njih je bilo) pripremiti teren za "zasluzenu" osvetu...

I zato sto je zajednicki cilj rata iz devedesetih ostvaren, Partizanska groblja i u Banjaluci, i u Mostaru i vecini ostalih mjesta bivse nam domovine danas izgledaju jednako - zapusteno, jadno i sablasno.