Poslije ovih demokratskih promjena kod nas se događa jedna neobična pojava. Uočava se pojačana aktivnost pisanja. I demokratizirala se. Pišu se i objavljuju različite knjige. Donedavni anonimusi pišu priručnike, ostarjeli dječaci i djevojčice svoja sjećanja, penzionisani političari pjesme... uglavnom, mnogi imaju potrebu da nešto kažu, pišu memoare ratne i prijeratne, pišu oni koji to znaju kao i oni drugi... vrlo često su to knjižice koje se zaboravljaju netom po objavljivanju... Ali, pojave se i manje pretenciozne knjige onih autora koji imaju šta reći. Takva je sigurno i knjiga Nikole Brace Pavlišina, jedna lijepa potrebna knjiga. Koji se Banjalučanin, pa i ne bio fanatični navijač, ne sjeća vremena kada je Grad bio jedna od jugoslovenskih prijestonica sporta. Taj Braco, svestrani sportista i entuzijast, jedan je od neposrednih stvaralaca slike Grada rukometa. Kao igrač, a također u nastavku sportske karijere kao trener. Dobro je da su ga uspjeli nagovoriti da određena sjećanja kondenzuje u formu knjige. Sazrelo iskustvo poslije pedeset godina rukometa i četrdeset godina rada u školi.
Piše Braco o svom sportskom razvoju, piše o svojoj porodici, o klubovima za koje je igrao... Pored igračke karijere velike zasluge ima za razvoj sporta kao nastavnik u školi, pokretač škola rukometa, trener juniorki i juniora... Dao je Braco doprinos u stvaranju evropskog 'Borca', ali je i otkrivao talente, odgajao ih i kao na tacni 'isporučivao' mnogim klubovima i reprezentacijama (Aleksandar Knežević, Goran Stupar, Nebojša Golić, Božidar Jović, Mirza Šarić, Andrej Golić, Almir Kahriman, Dejan Malinović, Velimir Vranješ, i mnoge djevojke). Ljubav prema rukometu je uspješno prenio i na svoje kćerku i sina.
U knjizi simpatičnog naziva 'Igrali smo se rukometa' Braco Pavlišin nije zaboravio pomenuti ni svog prvog trenera (od koga je mnogo naučio) – Barola Rodina, ni svog prethodnika u školi najvećih uspjeha ('Braća Pavlić' / 'Ivo Andrić') – Ishaka Salamu, kao ni pojedinačna imena nastavnika koji su vodili školske ekipe na Opštinskim takmičenjima i MOI.
Knjigu su recenzirali Abaz Arslanagić (''...Braco je pedagog koji je potpuno posvećen rukometu, imao je pozitivan pristup radu sa jasno naglašenom sportskom harizmom. On je čovjek radoznale prirode, takav je bio kao igrač, dobre samokontrole i sposobnosti da se nosi sa nastalim problemima i stresovima. ...'') i Miro Bjelić (''...Zato je ova knjiga 'Igrali smo se rukometa' jedno veliko osvježenje za sport u gradu Banja Luka. A za mene je to i više od rukometa. Zato ovu knijgu toplo preporučujem, ne samo ljubiteljima rukometa, nego i svima onima koji žele da upoznaju Banju Luku i život u njoj iz jednog malo neobičnog ugla. ...'').
Knjiga je bogata slikama, a odazvali su se i mnogi prijatelji i rukometni zaljubljenici svojim komentarima:
Boro Golić: ''Drago mi je da zahvalim Braci na dugogodišnjoj nezaboravnoj saradnji i velikom doprinosu u razvoju i ličnoj afirmaciji velikog broja mladića. Mladića, sportaša, sa pedigreom
i ljudskim vrijednostima koja su krasila našu generaciju, a koju su oni znali da prenesu u neke druge nove sredine, širom Evrope.''
Božidar Jović: ''Bio je moj prvi i najbolji trener. Usadio je u mene ljubav prema rukometu. Naučio me prvim rukometnim koracima. Sve što sam postigao u rukometu mogu da zahvalim Nikoli Pavlišinu... bio sam reprezentativac Jugoslavije, a bio sam i reprezentativac Hrvatske...''
Maja Hamešević Đukić: ''Hvala mu što je insistirao da budemo kao jedna velika porodica. Što se trudio da se između nas djevojaka razvije pravo prijateljstvo, prijateljstvo koje i dan danas traje. Dvadesetak mojih cura s kojima dijelim te lijepe uspomene.''
Andrej Golić: ''Nama je bilo važno samo da nam daju loptu i dvoranu. Znali smo imati i po tri treninga dnevno, pa onda igrati košarku! Nama je Braco Pavlišin svima podario ljubav i želju prema sportu. Nažalost, danas nema takvih ljudi.''
Saša Vidimlić: ''Hvala ti, jer nas nikad nisi pitao ko nam je otac a ko nam je majka, što nisi bio skupljač članarina, što nisi popravljao auto kod naših očeva, ili dizao kredite kod naših majki. Hvala ti jer si nas tjerao u svlačionicu kad prigovorimo sudiji, kad vučemo za dres protivničkog igrača, kad se nesportski ponašamo. Hvala ti što nisi dozvoljavao da treniramo ako smo popustili u nastavi, što si nam pričao da rukometaši ne mogu biti "tukci". Veliki si, veći si na svom biciklu, nego cijela banjalučka svita u audijima i mercedesima.''
Knjiga bi mogla inspirisati i neke druge banjalučke sportiste. Banjaluci su potrebne ovakve knjige.
(mm)
No comments:
Post a Comment