Monday, December 23, 2019

HENI ERCEG: Prosperitet zločina

Foto: Slavica Miletić
Kada je postavila vijenac od raznobojnih ruža, onako naporno sagnuta, njemačka je kancelarka još namjestila trake oko vijenca, u bojama njemačke zastave, upravo kako to radi pažljiva žena kada dekorira nešto što joj je važno. Potom je govorila o svom sramu zbog strašnih zločina njenih zemljaka, srčano preuzela odgovornost za sve zlo što su ga Nijemci nanijeli svijetu i civilizaciji, ništa ne izostavljajući nabrojila je sve, od plinskih komora, prisilnog rada, gladi, hladnoće, umiranja… a potom zaključila kako je Auschwitz bio samo njihov, njemački zločin. „Oswiecim se nalazi u Poljskoj, ali već 1939. Auschwitz je bio dio njemačkog Reicha, njemački istrebljivački logor kojim su upravljali Nijemci. Važno mi je naglasiti tu činjenicu. Važno je jasno identificirati počinitelje. Mi Nijemci dugujemo to žrtvama i sebi.“
Eto, kratko, jasno i bez petljanja, bez traženja alibija za zločin ili njegovo umanjivanje. Ili još gore negiranje da se Auschwitz i u njemu smrt više od milijun i 100 tisuća ljudi uopće dogodio. Nije Angela Merkel iskoristila priliku da jedan zločin relativizira drugim, pa spominjala one hiljade civila stradalih u savezničkom bombardiranju njemačkih gradova i nije se dosjetila reći kako jednako „osuđuje sve totalitarne režime“. Tu najdražu mantru hrvatskih političara, kao prokušan recept kojim se Hrvate amnestira svake odgovornosti za nekadašnju ustašku državu ili pak za zločine iz zadnjeg rata, sve tako milo osjetljivom nacionalističkom uhu. Nije se Merkel dosjetila kazati, a mogla je, slavnu rečenicu još slavnijeg hrvatskog generala, svojedobno suđenog u Haagu: „Ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti!“, čime ustvari pragmatično poručuje: „Zaboravimo zločine koje smo počinili, nevažni su, okrenimo se, kao ja, profitabilnom uzgoju tune.“
Ne, Angela Merkel učinila je jednostavnu, od svake revizije očišćenu gestu, onako kako u središtu Berlina, tik uz otmjene dućane, stoji, u spomen na Židove koji su s obližnjeg kolodvora otpremani u smrt, popis svih logora smrti, od Auschwitza i Treblinke do Dachaua i Bergen-Belsena. Sve suprotno od Hrvatske u kojoj nigdje, a najmanje u njenom glavnom gradu, nema spomena na ustaške logore smrti, nema spomena ni na Aleksandru Zec, srpsku djevojčicu ubijenu 1991. i bačenu na smetlište zagrebačke periferije. Zato jer Hrvati vole svoje zločince, a njihovo veličanje provjerena je agenda baraba u osvajanju vlasti, pa ništa manje odvratno nije ni sada, pred ove predsjedničke izbore. I dok je Angela Merkel u Poljskoj decentno i bez fige u džepu preuzimala krivnju Nijemaca za zločine nacizma, hrvatska je predsjednica, kao dio svoje redikulozne, psihodelične kampanje, na svom Facebook profilu obilježila godišnjicu smrti ratnog zločinca Slobodana Praljka, osuđenog u Haagu na dugu robiju zbog ubijanja, mučenja i deportacija bošnjačkih civila u ratu u Bosni. Učinila je to vulgarno, bezdušno prema žrtvama i njihovim obiteljima, objavom slike nacionalnog heroja, okićenom hrvatskom zastavom i križem. I potom svojoj glasačkoj bagri, doma i u Bosni, poručila kako je to „in memoriam generalu koji se borio za prava hrvatskog naroda“, te kako je njegova sudbina „veliki propust haškog suda“.
Samo dvije godine ranije, dok se čekala haška presuda tom „heroju“ i drugovima mu zbog zločina u Bosni, predsjednica je imala samo riječi hvale za ljude osuđene potom za teške ratne zločine i „udruženi zločinački pothvat radi stvaranja etnički čiste Republike Herceg-Bosne“. A njen ozbiljan protukandidat na ovim izborima, lažni ljevičar i tadašnji premijer, nije ničim zaostajao u krvavoj, nacionalističkoj retorici kazavši tada kako „nikakav zločinački pothvat, ni porobljavanje Bosne, nije postojalo“. I tako se na valu revizionizma i rudimentarnog nacionalizma bore ovih dana za naklonost birača dvoje desničara i jedan kvaziljevičar, znojeći se do boli u natjecanju koji će iskazati više obožavanja prema nacionalnom uzoru, zlotvoru i začetniku politike negiranja „naših“ zločina, etničkom čistaču Franji Tuđmanu. Ali to stalno slavljenje ratnih zlodjela i zločinaca ne služi na ovim prostorima samo jednokratno, tek u predizborne svrhe, nego je to dugoročni politički stav, plansko držanje nacije u stanju stalne borbene gotovosti, omiljena glazba za nacionaliste i nastojanje da se ideološka matrica koja isključuje svaku drukčijost, a koja je i dovela do ratova devedesetih, svakako ostavi na životu.
Jedan je ugledni haški tužilac primijetio ovih dana kako balkanski političari ne traže glasove obećavajući pomirenje, nego „pokušavaju izbore dobiti negiranjem zločina, revizijom historije i komemoriranjem ratnih zločinaca“. Problem je međutim što oni ne pokušavaju, nego doista i osvajaju vlast upravo slavljenjem zločina, pa iako su svih troje pretendenata za šefa Hrvatske takozvani domovinski rat pratili iz duboke inozemne pozadine, upravo je ratna retorika važan izborni đoker u njihovoj općoj ispraznosti. Da, davno, davno, veliki je proturatni pisac Karl Krauss upozoravao da „operetni likovi igraju tragediju čovječanstva“. Uzalud! Takvi „igraju“ i danas. I ne samo u Hrvatskoj.
Mladina, 20.12.2019.
Peščanik.net, 21.12.2019.

No comments:

Post a comment