Proljece mirise - malo ljubavne poezije

Rajko Glibo

LISTIĆI SREĆE

Srce kuc-kuc opominje
Ni ljubavi nema
Iskrala se pobjegla je
Od daljina dalje
Violina sreće
Umuknula je
A cvilila je
Sad nježno sad tužno
Cvilila je ljubav
I daleko se čula
Daleko dalje od daljina
Kao nekad djedova frula
Sada s vrhova planina
Kotrljaju se suze
Smilje još miriše
S visina pogubljenih
Nosnice još nose
Miris pokošenog sijena
S livada djetinjstva
Nema zelenih polja
Sunce me mimoilazi
Toplinu i ljubav žudim
S visina kojih nemam
Sanjam veseli svibanj
Živim nakratko
Bezvoljni prosinac
Oči mi rastu
S razrogačenim očima
Nježnim očima jorgovana
Naše nam oči govore
Iz tišine zvijezda
Naša bivša obitavališta
Ruiniraju se u – Ništa
A smilje, jorgovan i ja
Među listićima sreće
Živimo naš život
Zagrljen suncem


Zlatko Pangarić

LJUBAVNA

Grlimo se do bola
kao Lav i Lavica

Plačeš kao trave
Peglaš zgužvano vreme
To nebo koje je vazduh
Ringišpil savršena sreća
Suncokreti uvenuli bez ptica
Drveće žvrljotina
Želim još uvek
tajnu cveta!
Ruke zmije obavijaš
zelene oči imaš
Motaš kosu oko prsta
bacaš preko ramena
Gusenica leptirica
ko zna kojeg sveta
Uhvatiće te sada!
Nedostižno je sutra!
U senku skloni se
kao mačka pruži se
Tek iz sigurnog juče
ima smisla (volim te)


Jagoda Nikačević

PLJUS

na zemlju se prosula
okata zrnevlja
nabubrele žile se izule
ivicom golog granja
(a prema unutra)
zavirile
u mokra gnezdašca
(zaostala trpna stanja
umirovljenog srdašca)
vetreći sitne praznine
slinava šaka modrine
zanjihala
pokidane mreže
paučine
uz tapšanja i stresanja
krila i nožica
pokislih poljskih kukaca
na žicama strujnim zaseli
perjanih odjeka glagoli:
biti sedeti
ćutati odleteti
a vi?
mi skupljali kapi kišnice
za akvarijum
i dve ribice

Željko Perović
DODIR
jutrom si nadjeneš
već predane oči,
otvaraš ih naokolo
i u sebe,
polako omirisavaš
klizeći u svijet, zatim ti
u kaskadama po epitelu
rosi s Eolovih harfi, tu-
daleko
glazba svih tvojih
jezika, nijemo zanjihanih
na sedefastim čašama
vremenskim (sad
s rubova dodir – topi
u grudima, dok te nose
vrtložne ptice, gore ledene
usne,obzornice
u tvojim kapilarima)


Ljiljana Crnić

LAŽLJIVA PJESMA

Zgužvan karakter
kurve, ne
priznaje
da sam bila lažna.
Pokrivam se zvijezdama
misleći
kako ću otpuhnuti
beskrajni ritam
ludila bolnog.
Šta ćeš reći,
mene, kada nema
u tršavim snovima tvojim
Kažu,
Nebo je granica, gdje je ljubav,
vječna.
Može se voljeti dugo,
znam,
samo strast, kratko traje.
Sklopi oči ako želiš
da me vidiš.-
Kupujem vrijeme
šutnjom, praštam
tvoje promašaje
i molim sreću
da me ne pušta.


Anto Zirdum
REFLEKSIJA RAVNOTEŽE NA NAJVIŠOJ RAZINI

uravnoteženost naših težnji
usaglašenost naših suglasnosti
udivljenost divovske divote
uobzirenost naše obzirnosti
nije puka statistika prosjeka
niti matematika predznaka
ne ide putenim stranputicama
ne vjeruje u nepovjerenje
ona je stvarna kao kazaljke na satu
što se svakodnevno i svakonoćno
privlače i poklapaju između
11 59 59 i 12 00 01 te 23 59 59 i 00 00 01
ona je mudrotvorna homogenizacija
na najvišoj razini uzvišenosti
gdje se vidimo onakvima kakvi jesmo
i doživljavamo kako uistinu osjećamo


Berislav Blagojević

PROLJETNO JUTRO

Prekrasno proljetno jutro,
Potupuno neumrljano prljavim prozorima
Pozdravlja me čednim njihanjem vrba.
U daljini, u blizini – sve postaje jasno:
I obrisi, i kretnje, i misli,
I zadivljeni osmijesi početaka,
I spuštena čela završetaka.
Slušam kako spava,
Gledam kako uzbuđeno diše,
Kao one noći…
Odlazim tiho, na prstima,
Jer ako otvori oči vidjeću
Da me u njima više nema.
Odlazim tiho, na prstima,
Da bi ona mogla sanjati
Nekog drugog mene.


Danja Đokić

Ljubavna

Kad progovori srce
Razum zanijemi,
I tišina zavlada svijetom.
Tada u kući snova
Ljubav počinje da žmiri.
Bajkovito, čeznutljivo,
Kao kad stidljiva visibaba,
Iz snijega, glavicom proviri….
Onda se sve stiša, umiri.
A u stvarnosti bujaju osjećaji,
Dodirujući se, upijajući i kipteći,
U odlučnosti strasnih sudaranja,
Naše putenosti i vječnih nemira.

* * *
Mi smo snaga početka,
Ponos stvaranja galaksije.
Od nas se sjeme otelo
Da oplodi beživotne travke,
Na kamenjaru odrastanja.
Ni vjetar, ni voda, ni valovi,
Ne ispiru mudrost trajanja.
Možda će ti se samo učiniti
Kako je korak zastao na tren,
Dok pjevaju dani razuzdani
Duginim bojama buđenja.
Slijepi su prozori na kućama
Onih što ne vjeruju u budućnost.
Oni su i zvijezde zatvorili u kavez,
Da mjesecu, putniku, napakoste.
A ja imam tebe i otvoren prozor,
Slušam tajanstveni žubor srca,
I tvoj pogled zamjenjuje zvijezde,
A mjesec nam u grudima kuca.
Kad me dodirneš, saznat ćeš,
Tu, u nama, sazrijeva proljeće.
Mi smo jedini početak i vječnost
I oko nas se cijeli Svemir okreće.


Suzana Lovrić

ipak se pretvaram

u strpljivog vojnika na straži
imam dobre molitve dobrih ljudi
svoje vlastito pobožno ogledalo
i pospane djevojke koje pjevaju sputanim glasnicama
after - party rane mise
osim što imamo i nedjeljno jutro
teško
kao sirova slanina na tek probuđenu glad
priđi ratniče
pusti prste da nađu hranu svojim tajnama
počasti ih zemljom ovog smjelog tijela
zamijeni nemir za nemir
nelagoda neka bude samo moja
ako mi i ti ne ostaneš