Goran Trkulja: Petar Handke

 

Peter Handke je, u tome se, manje-više slažu i oni koji ga hvale kao i oni koji ga kude, veliki pisac njemačkog jezika. Uzimam to kao aksiom iako sam od Handkea pročitao samo ‘Golmanov strah od penala’, a i to vrlo davno, početkom osamdesetih. Kako nisam ostvario nikakav emotivni odnos prema piscu Handkeu nikad me posebno nije zanimalo zašto je od početka raspada Jugoslavije stao na stranu srpskog nacionalizma. Kao što me se nije ticalo ni to što su, recimo, Alain Finkielkraut ili Bernard Henri Levy stali na stranu hrvatskih odnosno bošnjačkih nacionalista. Da bi čovjeka nešto privatno dirnulo potrebno je, valjda, da prema tom nečemu ima emotivni stav. Umjetničko samouništenje i moralni sunovrat Emira Kusturice su me svojevremeno zaboljeli zato što sam prema njegovom umjetničkom djelu imao emotivni odnos. Ali, to je druga priča, ovdje je riječ o Peteru Handkeu.

Kako, dakle, nemam nikakav emotivni odnos prema piscu Handkeu nisam se pitao ni da li i u kakvoj moralnoj dilemi se nalazio dok je u Srbiji i u Republici Srpskoj primao priznanja i ordenje niti sam o tome donosio bilo kakav vrednosni sud. Kako moje uvjerenje da je Peter Handke veliki pisac nije spojivo s onim što sam u medijima svih vrsta o njegovom boravku u ‘srskim zemljama’ pročitao pitam se kako je književnik Peter Handke doživio panegirik Aleksandra Vučića posvećen njemu, Handkeu? Šta je mislio i kako se osjećao pisac Handke dok je gledao i slušao do bljutavosti patetičan izljev ljubavi srbijanskog predsjednika i padanje na koljena pred veličinom njegove, Handkeove, borbe za Srbiju i srpsku stvar?

Pitam se i šta je mislio veliki pisac Peter Handke dok je prolazio glavnom ulicom Kusturičinog Andrićgrada i gledao u monumentalni mozaik sa kojeg mu se smješkaju Milorad Dodik i Emir Kusturica za vrijeme viteške borbe natezanja konopca, tradicionalnog srpskog sporta u narodu poznatog i pod imenom ‘natezanje na žilu’? Da li je osjećao makar malo gađenje ili barem nelagodu dok je stajao na trgu ispred Lazareve crkve čekajući da primi veliku (ima li mala?) nagradu s imenom ‘kolege po Nobelu’? Ne pitam se da li mu je bilo mučno pri pomisli na zločine počinjene nad Bošnjacima u Višegradu o čemu u Andrićgradu kao ni u Višegradu nema pomena. Za takvo pitanje morao bih imati emotivni odnos pema piscu, ali zato što vjerujem da je Handke veliki pisac ne mogu da ne vjerujem da mu nije ‘pripalo zlo’ pred monumentalnošću kiča na riječnom poluostrvcu izgrađenom na mjestu gdje se Rzav ulijeva u Drinu. Pa, ako jeste, da li će se iz te mučnine roditi išta više od visokoparne fraze o ljudskom bijesu i književnosti u kojoj nema mjesta mržnji?