"Zlocini nad nevinim cetnickim antifasistima!"

Neprestano mi se vracaju dogadjaji i scene koje sam dozivio pocetkom devedesetih proslog stoljeca. 

Tada su se odjednom u mojoj okolini, u slobodarskoj i antifasistickoj Banjaluci, pojavili ljudi, koji su se poceli hvaliti junastvima svojih striceva, djedova istaknuitih cetnika u Drugom svjetskom ratu, a proganjani u partizanskom, komunistickom rezimom. Bili su to isti oni ljudi koji su godinama na partijskim sastancima sjedili u prvim redovima i koji su na svakom od tih satanaka imali nesto znacajno da kazu, da podrze sekretara i Komitet, da se pohvale svojim antifasizmom, da kritikuju, optuzuju, ... Isli su oni dotle da su kao partiski kadrovi radili u upravama sprotskih klubova i da su tamo uvodili red za one koji skrecu sa linije... Neki su cak, zamislite, prijetili dugokosim igracima da ce biti izbaceni iz klubova ako se ne osisaju na pristojan nacin! Ovo poslednje sam dozivio na svojoj vlastitoj kosi! Ti isti "partijski drugovi" su ranih devedesetih veoma brzo naucili da, umjesto u Komitet, po svoje misljenje treba ici u crkvu, slavu slaviti, krstiti se sto upadljivije - dajuci znacaj svakom pokretu ruke... Odjednom su svi oni izvukli svoje stare krstenice...  I ni po muke u tome! Sta je lose u tome da se dijete krsti?!  Ali zasto se taj obicaj i krstenje krilo, jer crkva nije bila zabranjena? Jedino je partijskim clanovima bilo zabranjeno da sjede na dvije stolice, partijskoj i crkvenoj. I ta zabrana je, po mom misljenju, bila jedna od gresaka te partije. Ali necemo sada o tome. Pa zasto se onda krilo? Zato sto ti isti nisu vjerovali ni crkvi ni partiji i znali su samo za svoj interes - da izvuku korist iz tog socijalistickog komunizma... 

Isto kao sto su devedesetih ti isti osjetili da je doslo novo vrijeme i da sada korist treba izvlaciti uz pomoc  crkve i nacionalizma. 

I dokle smo za protekle tri deccenije dosli? 

Pocetkom devedesetih su se u zlocini cetnika (i ustasa, naravno)  umanjivali, cetnici su se prikazivali kao zrtve partizana i komunista, pa se nesto kasnije njihova uloga u Drugom svjetskom ratu  izjednacavala sa ulogom partizana. Pa se onda o partizanima pocelo govoriti samo u negatinom kontekstu, a o cetnicima  u pozitivnom. 

I evo, docekasmo da nam 9.maja. 2021, na obiljezavanju Dana pobjede nad fasizmom u slobodarskom Beogradu "nas" Mile kaze da su u Drugom svjetskom ratu djelovale dvije antifasisticke srpske vojske. Prva Titova, i ona druga, gledaj sada"naseg" Mile,  Drazina vojska - cetnicka; Da se na toj proslavi recituju stihovi Dimitrija Ljotica  "Mrtvi niste", "Svi za jednoga", "Mi znamo borbu sto nas ceka"... Da provjereni i dokazani fasista Ljotic postaje "hokus - pokus" - antifasista. I da sve to s odusevljenjem posmatra i u tome ucestvuje "dijete ispod Kozare", Mile iz Mrcajevaca, kod Aleksandrovca, pokraj Laktasa! Isti onaj koji je rat devedesetih docekao visoko pozicioniran zahvaljujuci onoj antifasitickoj partiji koju je tada sluzio i iz koje je tada izvukao svu korist koju je mogao.  

A o onom drugom bolesniku, onom koji vodi Srbiju, a Milu voda k'o cuku sa slave na slavu, necu ni da trosim rijeci. S njim bi se trebali baviti neki drugi strucnjaci. 

A Mili, tom "nasem" iz Mrcajevaca, kod Aleksandrovca, pokraj Laktasa, ne moze se odbiti da je veliki stucnjak u bar jednoj stvari.  On, praktican kakav jeste, zna veoma dobro kako sa tim narodom, kako ga povuci za sobom, kako ga manipulisati. 

Zato je danas, na zalost u Banjaluci pored Mrcajevaca, sve vise onih koji vjeruju da su u Dugom svjetskom ratu Titovi komunisti cinili zlocine nad nevinim srpskim antifasistima u cetnickim uniformama!