Basta Doma JNA

Vrijedni hronicar stare Banjaluke, Rajko Pusic, postavio na svoj fb zid fotografiju Baste starog Doma JNA. Fotografije i komentari bude, kod nas pomalo uvenulog banjaluckog svijeta sjecanja, uglavnom lijepe i nostalgicne uspomene. To je ono sto Rajko i zeli. 

Kao i mnoge ranije objavljene, i ova fotografija me vratila nekih sedamdeset godina unazad, na banjalucko korzo. Premijestalo se to korzo nekoliko puta. Po cijoj zelji i kako se korzo premijestalo uvijek mi je ostalo nepoznato. Islo je ono glavnom Titovom ulicom - trotoarom od Doma kulture, ispod sata, pa do Palasa. Nekada i glavnom ulicom, po sredini - saobracaj zaustavljen, pa trotoarom prekoputa od Bosne do Palasa pored Poste, Gospodskom ulicom, uz Titanik ili trotoarom, sve do Palasa....

Tih dana, na koje me ova fotografija podsjeca, korzo je islo od Bosne, trotoarom pored Poste, uz park, do malog Sneka pa nazad... 

Skupilo se te veceri povece drustvo na samom izlazu iz parka preko puta Poste u blizini kioska za opravku, farbanje i ciscenje obuce.  Sjecam se bio je tu Cure, Ranko Curguz - zajedno smo trenirali kosarku, on kasnije radio u Posti, Zoka Boric, moja generacija iz Gimnazije, Sopen, Paric Angijad, Sejo Fazlic, Njaka, Cici, Pjer (hvala Sopen!), dvojica Sarajlija. .. Odkud oni, s kim su dosli nisam ni tada znao, ali veseli momci. Bilo je to povece i saroliko drustvo, nas desetak ili petnaestak.

Kad smo vec odgledali sve sto smo trebali to vece odgledati, ispricali se dovoljno, Cure predlozi da nas odvede na igranku u KAB ovoj organizaciji u staroj basti Doma JNA. Kaze, uvescu vas kroz moje dvoriste koje granici sa bastom. Ne brinite nista, tako ja uvijek upadam na igranke. I odmah se uputi prema pjesackom prelazu u pravcu svoje kuce u Mose Pijade ulici. Svi mi, bez pogovora za njim. Kad smo stigli u mrak dvorista iza kuce u kojoj je Cure stanovao, shvatili smo da su izmedju njegovog dvorista i baste u kojoj su igranke postavljene garaze a iza garaza jos i 2-3 metra visok zid. A iza zida red ogromnih tuja koje su stitile bastu od pogleda i sunca. Ali stitile su one od pogleda iz baste i one koji preskacu preko garaza. Elem, Cure se prvi spretno pope na krov garaze. Znao je on kako i gdje, vjezbao sigurno po danu kad se sve vidi. Mi ne znamo, mrak je - ne vidimo pa smo pomalo neodlucni, a i ne mozemo svi sada tim isitm putem. Ipak, vecina se spretno popne na krov garaza. Uspijemo to i Zoka i ja, ali nekako zadnji. Ostali su vec skocili sa visoko zida. Gledamo se, pomalo neodlucni, ali skacemo i mi u mrak iza tuja, pa sta bude - da bude. Ako se i polomimo manja je sramota od toga da odustanemo.

Umjesto da se docekam na zemlji, ja osjetim da prizemljujem na necija ledja. Bio je to policajac, koji se tada zvao milicioner, koji je ugledao grupu koja "upada" na igranku pa sa svojim kolegom iz smjene dotrcao da intervenise. Od udara koji sam izazvao, milicioner pada, sapka leti nekoliko metara, on brna zemlju posutu krupnim pjeskom ali se ne predaje. Dok kupi sapku vice:"Stoj!" i pominje majku... Zoka stane kao ukopan. On ga jos iz polulezeceg udara po ledjima pendrekom koji nije ispustao ni kad je pao na zemlju. Zoka i dalje ukopan. Ja se uspravim, potrcim u drugom pravcu ali tu me docekuje drugi milicioner iz smjene. Nema odstupnice. Ukopam se i ja, a onaj milicioner koji se pridigao se okrece prema meni i u okretu me raspali pendrekom posred desnog bubrega. Bijesan sto sam ga oborio, zamahne ponovo, ali me njegov kolega uhvati pod ruku, naglo privuce sebi i spasi od jos jednog udarca pendrekom. Tad sam, prvi i zadnji put naucio kako "pendrek" boli. Sta boli - pece! Izvuce nas taj milicioner obojicu iz mraka i zaklona od pogleda, jer da nas je ostavio u tom mraku sa onim razjarenim, koji je u medjuvremenu pokupio sapku i poravnao usukanu uniformu, ne bismo se uopste dobro proveli!

Drzeci nas za nadlaktice, vodi nas taj predstavnik narodne vlasti ka izlazu sa igranke. Prolazimo pored poznatih lica koja nas sa cudjenjem i zaljenjem gledaju. Mi, sagnuli glave. Blamaza. A ledja peku! Na srecu, naleti milicioner sa nama dvojicom na KAB ovca Ucu, koji je tu na igranci bio dezurni. Cim nas je ugledao, pridje i zamoli milicionera da nas preda njemu. Milicioner to jedva doceka, jer ga je bilo strah sta bi onaj razjareni jos mogao uciniti od nas do kapije, jer je i dalje isao za nama i kroz zube prijetio. 

Uco nas povede prema kapiji i cim se milicioneri izgubise iz vidokruga uz osmijeh rece:"Hajde ostanite, ali se sklonite od one dvojice da vas ne vide!" Cim nas Uco pusti, pridje nam Cure i ostatak drustva koje je on uveo na igranku da se raspitaju kako smo prosli, da pogledaju crvene fleke na nasim ledjima...

Sad kad smo bili svi na broju, mogli smo poruciti pivo da ublazimo posljedice nemilog dogadjaja.  Nakon treceg piva, uz dobru muziku 27. dimenzije, ni ledja vise nisu toliko pekla, niti je "upad" na igranku bio tema o kojoj smo pricali.

Istina, ja vise nikada, a vjerujem ni Zoka, nisam koristio Curetove garaze za "upad" na igranku u bastu bivseg Doma armije.