In memoriam
Poslije Nove godine putujemo u Beograd. Već mjesecima planirana porodična svečanost, pakujemo odgovarajuću odjeću i poklone. Uvijek se namjeravamo susresti i s prijateljima iako znamo da se događaji često drukčije poslože. Ovaj put ćemo pozvati Nadu, od Seke dobio broj njenog mobilnog. Ljilja će sa mnom, poznaju se, sjeća se razgovora s njom, dva puta su putovale u istom autobusu. Pričam joj o Nadi. Nedovoljno mi je reći samo da je bila stručnjak, želim pojasniti kako je njen autoritet izvirao iz njenih stavova, koji su bili njena konstanta, kako je autoritet nenametljivo gradila i održavala. U organizaciji i vođenju poslova nije se štedila i svoju energiju i entuzijazam je umjela prenijeti na cijeli tim (pritom se Ljilja sjeti izleta na rijeku Krušnicu kada je Nadu takvom upoznala). Na neki način istovremeno je bila i otmjena i jednostavna osoba. Meni lično pomogla je više puta, naučio sam neke bitne stvari, ukazala bi mi na pogrešku bez da mi povrijedi taštinu, ali bi me, sjećam se, znala i podržati...
U dijalogu s Ljiljom primjećujem da se ona sva davala Mikroelektronici (i šire), ali za Banjaluku kao da nije imala dovoljno vremena, ... kao da joj je ugovoreno vrijeme proticalo u radu, a da pritom nije uspjela „raspakovati ni sve svoje kofere“. Ne, nikako, nije ona jednosmjerna osoba, pričali smo i o slikarima (poznavala je djelo zaista čarobnog Ljube Popovića), putovanjima, knjigama... Pred jedan godišnji odmor tražila mi je neku knjigu, ja u dilemama: što joj ponuditi? Procijenim da bi mogla bila zanimljiva “Racionalni materijalizam“ Gastona Bašlara (knjiga interesantnija nego što bi se naslovom moglo naslutiti). Mislio sam, to je njen “fah“, uživaće uz primjere iz prirodnih nauka. I tom prilikom kažem da je naučnik i filozof pod kasne dane počeo pisati i poetske tekstove. “Pa, zašto mi i to niste doneli? “ Kasnije je pročitala i bila puna hvale za “Plamen voštanice“ u kojoj je Bašlar pomalo mistični pjesnik.
Poznato da je Nada znala uživati, bila je po definiciji hedonista s principom: Malo, ali dobro! Sjećam se službenog puta kada nas je vozio Nihad K. i kada smo prilično pomjerili vrijeme ručka samo da bi došli u jedan istarski restoran na poseban menu koji su mi njih dvoje uz more komplimenata unaprijed opisivali ... Moj izbor vina je također dobio pohvalu.
Žalim što sam je poslije rata samo par puta posjetio u 27. marta. Novo vrijeme, teško vrijeme, priče se nadovezuju, nismo pominjali ni 8. sjednicu, ni Kongres, tek malo rat iako se ta tema nametala, htio sam zadržati kuknjavu u svojoj intimi. Pričali smo o starim vremenima kao dva poznanika i prijatelja koji se ne stide prošlih vremena i Jugoslavije.
I da se vratim, u ponedjeljak 10. januara, dan poslije svečanosti na kojoj smo bili uvaženi gosti nisam pozvao Nadu. Ljiljina familija nam je “oduzela pravo“ na slobodno vrijeme. Srećom nisam pozvao Nadu, za gorku činjenicu saznali smo u autobusu pri povratku.
Sjećamo se naše Nade, svako na svoj način! U kolekciji memorisanih slika ima ih puno. Ustvari, svjesni smo, mi mikroelektroničari, da nam je biti njen kolega baš bila privilegija!
Zbogom, draga Nado!
Mario
***
Nada Gošović je došavši iz Beograda u Rudi Čajavec radila deset godina u Mikroelektronici.
Dala je nemjerljiv doprinos tom preduzeću. Preminula je početkom januara ove godine.
No comments:
Post a Comment