Thursday, March 24, 2022

Zoran Đukanović: O zamkama diskursa

U posljednjee vrijeme sam ponovo "procistio" moj fejzbuk. Mnogi oni koji sa odusevljenjem pisu ili, postavljajuci tudje tekstove, namecu teme i misljenja koji mi izazivaju mucninu u stomaku su pomjereni dovoljno daleko da ih vise ne primijecujem. I vjerujte mi, bez njih i njihovih uvjerenja, i ideja se osjecam  mnogo bolje. Ne kazu bez razloga, da na kraju svog puta covjek ostaje sam! Ali, da se to meni ne bi dogodilo ja u zamjenu za one koji izazivaju mucninu pronadjem neke druge od kojih mogu cuti i nauciti nesto pametno, cije novo javljanje ocekujem s nestrpljenjem... Jedan od njih je Zoran Djukanovic, nas covjek na "privremenom radu" u Holandiji. 

Vrijedi ga citati. Danas vam nudim temu o kojoj je pisao prije dvadesetak godina. Tema, o kojoj i sam cesto razmisljam i preispitujem se, i njegovo razmisljnje su i danas aktuelni. 

Prociatajte!

*************************** 

Postoje tri diskursa koji kontaminiraju većinu naših rasprava i sužavaju prostor za racionalniju razmenu između onih koji ne misle isto. Nabrojaću ih:

1) diskurs nacionalizma (u rasponu od ratno-huškačkog do umereno-legalističkog),

2) diskurs odbrane "građanskog" od "ruralnog" (rat ruralnosti protiv urbanosti – seljaci su nam došli glave),

3) diskurs suprotstavljanja"spolja" protiv "unutra" (ko je otišao i ostavio nas nema prava da sudi o ovome ovde i nama koji smo ostali).

Na prvom od pomenutih diskursa ne bih se zadržavao ovoga puta. Drugi i treći su zanimljiviji jer su varljiviji i upotrebljavaju ih ljudi vrlo različitih uverenja.

U jednom delu spektra diskursa odbrane "građanskog" od "ruralnog" može se nazreti privlačna i veoma opasna ideja emancipacije "nas građana" od odgovornosti, jer uostalom, sve su pokvarili "seljaci-varvari". Svi izmenjeni gradovi (Sarajevo, Beograd, Zagreb, Priština…) suočeni su sa izazovom da svoju ugroženost životom kakav je sada pripišu "najezdi sa planina", i to često čine. Koliko je slaba razlika između diskursa nacionalizma i diskursa odbrane "građanskog" od "ruralnog", pokazuje i činjenica da, ako se (za promenu) zaviri u komšiluk, samo "dve zemlje dalje", u Hrvatsku, na listi prioriteta omraženosti od strane dela zagrebačkog građanstva primitivci Hercegovci već su poodavno zamenili mrske Srbe, o čemu je dosta pisao Boris Buden.

Sva tri diskursa su, po definiciji, diskursi proizvođenja "drugoga", svaki od njih doprinosi konstruisanju dihotomije "mi" i "oni". Ne mali broj disputa o odgovornosti i uzajamnih optuživanja iscrpljuju se u tome da obe strane ostanu unutar dosta oskudnog horizonta tri diskursa. Ovo "sveto trojstvo" (i pored sve konfliktnosti unutar neželjene, a ipak nekako zajedničke matrice), zamagljuje suočenje sa složenošću problema odgovornosti; vodi osporavaju legitimnosti i kvaliteta uvida onog koji misli na drugačiji način. Postulat samog srca problema razmišljanja o Srbiji je hipertrofija podele na "mi" i "oni".

Ako u delovima izjava Bogdana Bogdanovića mogu, nažalost, povremeno prepoznati tragove diskursa odbrane "građanskog" od "ruralnog", u delovima odgovora Velimira Ćurgusa Kazimira isto tako može se prepoznati diskurs suprotstavljanja "spolja" protiv "unutra". I to ni u kom slučaju samo zbog rečenica tipa "Kritika, koja dolazi od spolja…". Po standardnim rečničkim definicijama insajder je osoba koja ima neku posebnu prednost, znanje ili uticaj, on je uključen u situaciju i zna više. Autsajder je, naravno, osoba koja sve to nema. Polarizacija na insajdere i autsajdere, ma koliko u proseku imala osnova, jedan je od potencijalno opasnih mitova koji po trivijalnosti mehanizma dosta podseća na svog jasnije zlog brata – nacionalizam. Kod nacionalizma suprotstavljaju se narod-protiv-naroda, bolji-protiv-gorih, zli-protiv-dobrih, a kod "insajderizma" reč je o suprotstavljanju iznutra-protiv-spolja, ali u oba slučaja reč je o mistifikovanoj (moralnoj, intelektualnoj ili kakvoj drugoj) superiornosti, mistifikovanom pravu koje je neupitno. Ko god da nešto tumači, jedino što je važno je kvalitet uvida ili argumentacije, a ne koliko smo fizički daleko ili blizu predmetu o kome govorimo. Ne postoji monopol niti nasleđena ili stečena privilegija insajdera. Neke stvari se ponekad (ne uvek) mogu jasnije videti iz "periferije" nego iz "centra" stvari.

Ćurgus sjajno portretiše "Gospodara Slučaja koji je odlučivao da li će neko otići ili ostati". Najvažnije pitanje, međutim, ipak nije da li su se oni snašli (mnogi nikada nisu, ali se ni mnogi od tih neće vratiti) nego da li prihvatam da njihov glas ravnopravno čujem, bez obzira na to što će se on nužno razlikovati od moga. Ili možda upravo zato? Ono što je Bogdanović rekao "prema unutra" boli. Mora da boli. Treba da boli. A takođe i ono što Ćurguz izgovara "prema spolja". Jedna Ćurgusova rečenica to objedinjava: "Uzajamna razočaranja često su pojava u mračnim vremenima." Bojim se da su ipak neophodna oba ova viđenja, i Bogdanovićevo (zamrznuta, traumatizovana sadašnjost) i Ćurguzovo (napravimo od sadašnjosti budućnost). Oba ne samo da su "nesavršena" i selektivna nego oba nose taloge pomenutih diskursa.

Postoje situacije koje su toliko natpolitizovane, ideološki i emocionalno kontaminirane, da je The only winning move is not to play the game. Ne igrati nijednu od tako prisutnih "diskursnih" igara je zaista teško, pogotovo kad smo iritirani drugačijim mišljenjem, ali je vredno truda.


(Nedeljnik Vreme, 2001)

https://www.vreme.com/posta/o-zamkama-diskursa/?fbclid=IwAR0EXs2LovWd9DZBz1dJmt2IS5vLbEcBPgFvWzf8atPts33pV1nMjQipNpE#

No comments:

Post a Comment