Sretan vam Prvi maj!

*******************

Vesna Nikolić: PRVI MAJ – nekada borbeni dan solidarnosti proletarijata i radnih ljudi cijelog svijeta

Proslava Prvog maja historijski je vezana uz veliki štrajkaški pokret koji se razvio u SAD osamdesetih godina  XIX stoljeća i koji dostigao najveći razmah 1. maja 1886, kad je u Chicagu stupilo u štrajk 40 000 radnika. Na mitingu, na kojem su radničke vođe istakle  zahtjeve simbolizirane u tri osmice (osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja), došlo je do oružanog napada na štrajkače i policija je ubila šest a ranila oko pedeset radnika. Velik broj demonstranata bio je uhapšen, a rukovodioci štrajka izvedeni su pred sud, čime je počela “najmonstruoznija karikatura pravde koja se ikad mogla vidjeti pred nekim američkim sudom” (Moris,Hillquit, History of Socialism in the United States). Na smrt je osuđeno pet radničkih vođa, a trojca na dugogodišnju robiju.

Na prvom kongresu Druge Internacionale 1889. odlučeno je da se svake godine, u spomen na čikaško krvoproliće, održe toga damna masovne radničke demonstracije. “Potrebno je – kaže se u tom manifestu – “da se u određen dan organizira velika međunarodna demonstracija, i to tako da toga dana istodobno u svim zemljama i svim gradovima radnici upute državnim vlastima zahtjeve da se uvede osmosatni radni dan.” Ali već 1890. Prvi maj se ne slavi samo u znaku borbe za osmosatni radni dan, već proslave u mnogim zemljama pripremaju karakter opće manifestacije klasne solidarnosti radničke klase.

U Parizu je te godine prisustvovalo demonstracijama gotovo 100 000 radnika, u Marseilleu 50 000. Bečki proletarijat održao je 60 skupova kojima je prisustvovalo 40 000 radnika, a 50 000 radnika nosilo je crvene zastave u Budimpešti. Demonstracije su održane i u Pragu, Brnu, Bukureštu i Zurichu. U Engleskoj Prvi maj proslavljaju više od 200 000 radnika i Engels piše u povodu tih manifestacija : “To je naša prva pobjeda u Londonu, koja pokazuje da sada mase idu za nama.” Godine 1891. proslave u Italiji, Belgiji, Ugarskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Engleskoj poprimaju i karakter politički organizirane borbe radničke klase. Pale se policijske kasarne i dolazi do masovnih oružanih sukoba.

Godine 1891. na kongresu Druge internacionale vodila se borba između oportunističkog i revolucionarnog krila o karakteru i danu održavanja prvomajskih proslava. Delegati iz Njemačke i Engleske inzistirali su da se radnički dan slavi prve nedjelje u mjesecu maju, što je zapravo značilo odbacivanje štrajkova i samim tim slabljenje klasne borbe proletarijata. Na kraju kongresa prihvaćena je rezolucija koja se donekle zasnivala na Bebelovu kompromisnom prijedlogu: “Da se taj praznik mora provoditi kao dan odmora, ukoliko uvjeti u dotičnoj zemlji omogućuju takve proslave”. Bez obzira na taj ustupak u Bruxellesu, koji je kritizirao i Engels, proslave prvog maja u svijetu sve više povezuju ekonomske i političke zahtjeve radničke klase, te se uz osmosatno radno vrijeme i povećanje nadnica ističu u prvi plan i zahtjevi za općim pravom glasa i garantiranjem osnovnih političkih sloboda. Daljnje proširenje i revolucioniranje sadržaja proslave Prvog maja vezano je za 1883. godine kad su na kongresu u Zurichu ponovo pokrenute opširne diskusije o cilju i karakteru tih manifestacija. Bez obzira na stavove austrijskih predstavnika (koji su smatrali da Prvom maju ne treba dati politički karakter) i Bebela (da prilikom proslave Prvog maja ne treba obutaviti rad), donesena je rezolucija da prolava Prvog maja, kao dana borbe za osmosatni radni dan, treba ujedno da bude i manifestacija “čvrste volje radničke klase da socijalnom revolucijom uklone klasnu razliku i tako pođe putem koji vodi do mira unutar svakog naroda i do međunarodnog mira”. I amsterdamski kongres Druge internacionale (1904.) ističe, uz poziv na “zakonsko uvođenje osmosatnog radnog dana”, i potrebu demonstriranja “za klasne zahtjeve proletarijata i za svijestski mir “. Iz godine u godinu, prvomajske proslave izrastaju u snažne proteste protiv kapitalističke eksploatacije. Poslije pobijede Oktobra u zemlji Sovjeta prvomajske proslave dobivaju karakter općenarodnog praznika rada.

Uvidjevši sve jaču snagu i značenje prvomajskih manifestacija, mnoge kapitalističke, pa čak i fašističke zemlje i vlade, ne mogavši se suprostaviti sveopćoj težnji radnika da na taj dan izraze svoju borbenu spremnost, same proglašavaju Prvi maj službenim praznikom, u nadi da će na taj demagoški način zaslijepiti radničku klasu, paralizirati i kanalizirati njene zahtjeve i proteste. Međutim, fraze o “brizi za radnike”, uz najbeskrupolozniji teror nad radnicima i progresivnim snagama čitavog društva, nisu mogle ostaviti dubljeg odijeka u revolucionarnoj svijesti svjetskog proletarijata. Zahtjevi radničke klase, koji su isticani na mnogobrojnim proslavama Prvog maja od 1890., bogatili su se, mijenjali i proširivali u ostvarenju jednog jedinstvenog, bitnog cilja: oslobođenja radničke klase od svih oblika kapitalističke eksploatacije. Zahvaljujući osamdesetogodišnjoj borbi, proletarijat je postigao ne samo ozakonjenje mnogih tekovina radničkog zakonodavstva i političkih prava već je u nizu zemalja izvojevao svoju vlast i ozakonio Prvi maj kao državni praznik.

Na prostoru bivše Jugoslavije Prvi maj proslavljen već 1890., neposredno poslije kongresa Druge internacionale. Slavili su ga prvenstveno hrvatski i slovenski radnici, koji su kao osnovne zahtjeve također iskazali tzv. 888. U Srbiji se Prvi maj slavi od 1893., u Bosni od 1906., a u Makedoniji od 1909. Proslave Prvog maja u svim djelovima naše bivše Jugoslavije postepeno su prerastale u “mobilizaciju i demonstraciju svjetskog proletarijata”, koja je vezana ne za njegove posebne zahtjeve već za društveni cilj : “- socijalistički ideal” (Dimitrije Tucović). U Srbiji je 1911. u 40 mjesta na prvomajskoj proslavi sudjelovalo 14 000 ljudi, u Bosni (1912.) 10 000 ljudi, a u Sloveniji (1913.) na taj su dan održane demonstracije u 19 mjesta. Od 1918. uza sav teror, žandarske kundake, streljanja i batinjanja, pucanja u demonstrantske kolone i proleterske zastave, uza sve to što je taj dan značio često i odlazak u tamnice i na robiju, Prvi se maj proslavljao u znaku odlučnih zahtjeva radničke klase i njezine Komunističke partije. Od prvih dana ustanka do konačne pobjede revolucije upravo se na taj simbolički dan snažno manifestirala čvrsta povezanost naroda i radničke klase u borbi protiv fašizma.

U socijalističkoj Jugoslaviji Prvi maj je proglašen državnim dvodnevnim praznikom.

U kapitalističkoj Hrvatskoj nakon pobijede kontrarevolucije Prvi maj je preimenovan odlukom Sabora u travnju 1996., službeni naziv ovoga praznika bio je Blagdan rada.Tako je ostalo do 2. studenoga 2001. godine, kada je izmjenama i dopunama spomenutoga zakona službeni naziv postao Praznik rada. U  medijima se koristi naziv Prvi svibanj.

Zbog neugušenog osjećaja internacionalizma radničke klase Hrvatske taj praznik se u narodu naziva – Prvi maj.

(radio gornji grad)