Monday, October 31, 2011

(Ponovo) Nenad Čanak: "Proterati Konuzina!"

Moj rodjo! A ko bi drugi!?
Mozda predsjednik drzave koga ruski ambasador direktno proziva i ponizava?
Ne, nece on. 
Njegov prioritet je da cuva fotelju i vlast, jer on u toj fotelji, on i njegovi na vlasti su dugorocni interes naroda. Ova ponizenja su samo kratkorocna. Igrati na dvije karte je dugorocno. Malo zapad - malo Rusi! Malo te opale sa zapada - ti zateturas. Podignu te braca sa istoka. Malo te maze , pa ti i oni cusku opale. Ti onda, gordo i dostojanstveno zateturas sve do zapada. A oni te cekaju, pa te  podignu, pomaze. Dignes se opet gord, dostojansven . K'o stena.
I tako u krug...
I to jos nije najgore.
Jer ako ovi predsjednikovi odu, ako izgube svoje fotelje i vlast, sve ce biti bolje, jer doci ce gori od njih. Mnogo gori. 
"Cim - cim gore, tim- time bolje!"
Uh, tuga, brate...

I ako iko pomisli da likujem ili uzivam, vara se grdno.
Zbog moga "rodje", zbog mnogih kojima je dvadeset i vise godina otislo, nepovratno potroseno, zbog onih koji se jos uvijek bore i pokusavaju,  zbog onih koji su pokusavali da se bore, pa na kraju odustali, zbog mojih prijatelja koji zive u svemu tome, zbog novih generacija koje odrastaju u kosmaru, zao mi je, do neba mi je zao sto je tako kako jeste.

*************************************

Predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak zatražio je u subotu uveče da Srbija protera ambasadora Rusije u Beogradu Aleksandra Konuzina * Osuda je stigla i iz Socijaldemokratske unije.

Čanak je u pisanoj izjavi za javnost ocenio da je Konuzin svojim nastupom na današnjem skupu Srpske napredne stranke u Nišu definitivno pokazao da se Rusija meša u unutrašnje stvari Srbije “u nepodnošljivoj meri”.
“LSV traži od nadležnih organa da se ambasador Konuzin proglasi za personu non grata u Srbiji i po kratkom postupku protera”, zatražio je Čanak.

Prema njegovim rečima, ukoliko se to ne učini sada, može se očekivati direktno ucenjivanje demokratski izabranog rukovodstva Srbije isporukom energenata, a prva sledeća slika su “ruski tenkovi ispred Skupštine Srbije”.

“Zdrav razum i slobodarske tradicije nalažu da se to ne dozvoli i da se ponovi istorijsko ‘Ne’ ruskom hegemonizmu. Očigledno je prošlom ‘Ne’ istekao rok trajanja”, rekao je Čanak.

SDU je, istim povodom, u svom saopštenju navela da je nastup Ambasadora Rusije Aleksandra Konuzina na predizbornom skupu Srpske napredne stranke "još jedan je u nizi incidenata koji ovaj diplomata izaziva direktno se mešajući u unutrašnju politiku u Srbiji".

"Učešće stranog diplomate u izbornoj kampanji, i to u formi govora u kojem on direktno podržava jednu politički opciju, grubo je kršenje diplomatskih konvencija i predstavlja otvorenu zloupotrebu gostoprimstva. Takav naspup Ambasadora Konuzina ne samo da ponižava Srbiju već i šteti interesima Rusije koju time predstavlja kao zemlju koja niti poštuje suverenitet druge države niti opredeljenje njenih građana. Veoma zabrinjava i činjenica da naša diplomatija ignoriše i ovaj i sve predhodne diplomatske incidente Ambasadora Konuzina, čime se nameće pitanje da li je putinova diplomatija konačno uspela tamo gde su stali staljinovi tenkovi 1948.?", pitaju u saopštenju iz SDU.

(Preuzeto in e-Novina)

Saturday, October 29, 2011

Singapur: Sky Park

U Singapuru je u junu 2011 otvoren "Sky Park" na 200m visine. Koristi  tri nebodera ( 60spratova) kao potporne stubove. U Sky parku su smjesteni kasino, barovi, restorani, najveci vanjski bazen ( 150 m dug), Muzej moderne umjetnosti... Uostalom pogledajte slike.








Friday, October 28, 2011

Nenad Canak


Nikad do sada nisam pominjao svog "rodju" Nenada Canka. Zasluzio je on da ga pomenem  mnogo ranije zbog svog hrabrog i uvijek  jasno, ostro i duhovito  izrazenog otpora politici koja se u Srbiji, sa manjim prekidima, i uz manja ili veca odstupanjima, provodi vec preko dvadeset godina. Inace, moj, pomalo kontroverzni "rodja" je muzicar, ekonomista, politicar, TV i skupstinska zvijezda, ljubitelj motora ali ne bas najspretniji na vecim brzinama. U Srbiji slavljen i proglasavan izdajnikom u isto vrijeme. ( A kako bi drugacije i moglo ?!). Osim mog divljenja njegovoj  upornosti, brzoj misli, hrabrosti  i ostrom jeziku, zajednicko nam je i porijeklo - podno Karpata - malo juznije, kao i  sunce - na istom dupe grijali. Zajednicko nam je i to sto obojica pripadamo jednom od dva dijametralno suprotstavljena krila plemena koje se kiti prezimenom Canak. U ratu nas je zadesila slicna sudbina. Obojica smo mobilisani sto je u mnogome odredilo nase dalje sudbine; i sudbine nasih porodica. On je otisao u politiku da se na taj nacin bori za ono u sta vjeruje a protiv onih koji su tada mobilisali; Ja u Kanadu, da me nikada, niko i nigdje ne koristi kao topovsku hranu  za  svoje sulude ideje koje, bez moje saglasnosti, nazove patriotizmom ili bilo kako drugacije. 
I evo ga ponovo, kao da smo se dogovarali, i kao mnogo puta ranije, Nenad Canak na slican nacin  govori o temi o kojoj sam pisao prije neki dan ( sjecate se "..nece valjda.."). Naravno, njegove rijeci imaju daleko vecu specificnu tezinu zbog hiljade razoga. On je "tamo" i direktno prezivljava sve sto se desava, politicki  je angazovan, ima partiju i ljude koji ga podrzavaju, bori se iskreno da popravi u Srbiji sto se popraviti moze. Ja, ovdje u Kanadi, posmatrac, daleko od toga tamo. 
Ali ipak imam potrebu da izrazim svoje misljenje o mnogim temama, pa i najtezoj - Balkan, i da bar time podrzim sve one koji misle slicno pa tako i svoga "rodju".
Evo najnovije izjave Nenada Canka, koju su od Bete preuzele e-Novine:

Lider Lige socijаldemokrаtа Vojvodine Nenаd Čаnаk izjаvio je u utorak uveče dа je ukаzivаnje nа opаsnost od širenjа fаšističke ideologije u Srbiji jedаn od prioritetа njegove strаnke.

"To je posebno bitno u sredinаmа gde se fаšizаm veštаčki proizvodi. U poslednje vreme, to je divljаnje tаkozvаnih pаtriotskih grupаcijа. To nisu sаmo ulične bаnde već i pripаdnici terorističkih grupаcijа", rekаo je Čаnаk nаkon skupа sа člаnovimа strаnke u Subotici.

Aludirаjući nа pretnje protivnikа održаvаnjа gej pаrаde u Srbiji, on je ocenio dа se onаj ko nаjаvljuje dа će ugroziti ustаvni poredаk rušenjem grаdovа i otimаnjem аutobusа ne rаzlikuje od Al kаide.

Čаnаk je upozorio i dа Srbiji preti opаsnost od "rusifikаcije" i dа je nedopustivo dа аmbаsаdor Rusije deli lekcije iz pаtriotizmа držаvnim funkcionerimа Srbije.

"Nekа mi neko objаsni izgrаdnju ruske bаze kod Nišа. Ako neko tvrdi dа to nije bаzа, nekа mi to dokаže. To je direktаn dokаz o uticаju ruskih službi u Srbiji", rekаo je lider LSV govoreći o otvаrаnju centrа zа vаnredne situаcije u Nišu u kome učestvuje Rusijа.

Thursday, October 27, 2011

Nataša: O pravom prijateljstvu

Za razmisliti!
Možda nekoga inspiriraju ove riječi i napiše nešto o svom pravom prijatelju. Mene su inspirirale da ih pročitavši, podijelim s prijateljem i s vama.

Druženje s prijateljima i njegovanje bliskih i kvalitetnih odnosa nije samo ugoda, zabava i zadovoljstvo, već i nužan faktor za zdrav i dug život.

Tko pronađe prijatelja, pronašao je eliksir zdravlja i sreće - prirodan, učinkovit i jedinstven. Nije riječ o pretjerivanju: prijateljstvo je zaista jedno od najmoćnijih oružja protiv bolesti, vrhunski pomagač za brži oporavak, najbolje sredstvo protiv depresije, usporava proces starenja i produljuje život.

Utjecaj prijateljskih odnosa na zdravlje već je dugo predmetom opsežnih i temeljitih znanstvenih studija i potvrđuju gore rečeno.

Čvrsti prijateljski odnosi mogu znatno poboljšati i očuvati intelektualne sposobnosti u starijoj dobi.


Formula sreće


Sreća se ne pronalazi u ljepoti, aktivnom životu, zdravlju ni religiji.
S filozofskog stajališta kamen temeljac sreće upravo je prijateljstvo. Svi znamo da su stres i tjeskoba neprijatelji zdravlja i psihičke ravnoteže.
Znamo i da emotivni problemi, ako se guraju pod tepih, s vremenom mogu imati ozbiljne posljedice na zdravlje. Stoga nije čudno da se u cijelom svijetu svakodnevno troše gomile novca na različite metode pokušavanja rješavanja problema psihičke i emotivne prirode te pronalaženja unutrašnjeg mira: od tečajeva joge, autogenih treninga, masaža, odlazaka u wellness centre do biljnih pripravaka i brojnih alternativnih pristupa.
No prava je istina da za oslobađanje od stresa postoji puno jednostavnije, učinkovitije i potpuno besplatno rješenje, a to je razgovor s prijateljem.

Prijateljstvo pomaže u oslobađanju od stresa na više razina.

Pomoć kad je najpotrebnija
U teškim situacijama osjećamo veći pritisak i stres ako ih doživljavamo kao beznadne i ne vidimo izlaz iz njih. No kad imamo prijatelja za kojeg znamo da je spreman učiniti sve za nas, situacija se čini manje crna i lakše podnošljiva jer smo svjesni da će, ma što se dogodilo, netko uvijek biti uz nas.

Podrška

Stres je uvijek manji ako se naučimo suočavati s teškoćama uz vjeru da će se sve riješiti na najbolji način. Upravo su prijatelji oni na čiju podršku uvijek možemo računati kad smo u krizi: hrabre nas i pomažu nam da stvari gledamo iz druge, vedrije perspektive. Osim toga, mogu nam pomoći i u traženju rješenja.

Smijeh

Zdrav i iskren smijeh dokazano popravlja raspoloženje, ublažava napetost, smanjuje strest i otvara put pozitivnijem pristupu životu. Društvo prijatelja pomaže nam da se smijemo i kad smo pritisnuti brigama.

Uho za slušanje
Ponekad jednostavno imamo potrebu glasno izreći svoje frustracije i izbaciti ih iz sebe kako bismo se osjećali bolje. Nije nam čak potreban nikakav feedback, već trebamo samo da nas netko bez osuđivanja i predbacivanja sasluša dok gunđamo ili kukamo.

Kao i u svemu tako i u prijateljtvu ima prevelikih očekivanja i na žalost razočarenja. Znamo li biti pravim prijateljem?

Tako i u ovim izrekama možemo vidjeti s čime su se ljudi susretali.

http://www.mathos.hr/~zstevic/Izreke%20o%20prijateljstvu.htm

"Samo u jednom trenutku je bitno da se probudimo. Taj trenutak je sada."
( S.G.Budha)

Monday, October 24, 2011

NATAŠA: POVRATAK

Već ulazim u četvrti tjedan kako sam se vratila u Zagreb. Nije trebalo puno da bih se uklopila u zagrebačku civilizaciju. Život je krenuo svojim uobičajenim tokom, iako bih isto mogla reći i za onih pet mjeseci provedenih na moru.

Zeleno je zamijenilo plavo, koje svakim danom prelazi u crveno, smeđe i žuto, dok sve ne postane sivo. Volim boje, ali ove bude i tugu, ne možeš ne vidjeti u njima umiranje.

Traje to izvjesno vrijeme, a onda se čovjek prilagodi, kao što se cijeli život nečemu ili nekomu prilagođava, pa na kraju i zavoli. Ili samo sebe zavarava? I ovo zavaravanje nije loše, jedan od načina kako si i nesvjesno pomažemo.

Kad već ne mogu na «moj» otok, mogu u Maksimir i na Medvednicu, pa unatoč velikim obavezama, koje nas nikad ne mimoiđu nakon dugotrajnog izbivanja, posjetila sam ih nekoliko puta.

Lijepo je, umiruje šuštanje lišća pod nogama.
Pečeni kesteni mirišu po gradu.

Medvednica - Grafičar


Medvednica - rudnik Zrinskih

Imala sam interesantne planove, ali ovo promjenjivo vrijeme, nagle izmjene toplih, i hladnih i vlažnih dana, zrak prepun virusa, učiniše svoje, ali srećom prehlada, viroza prolazi, pa ih bez razočarenja ostavljam za novembar.

Zagreb, lijep, još uvijek se život odvija na ulicama i trgovima, koristi se svaki sunčan dan i slobodan trenutak da se bude izvan zatvorenih prostora.

Cvijeće u parkovima, žardinjerama i u korpama na kandelaberima buja i cvjeta, oporavilo se poslije onih užarenih ljetnih dana.

Jesen u Maksimiru

Ono što se u Gradu i državi događa u istim je bojama, crveno, žuto, sivo ali crne previše ima. Sve vam je poznato, internet je brz, o vama ovisi što i koliko želite saznati, i kako će te sebi protumačiti.

Kako nemam ništa posebno zanimljivog, rekoh da s ovim kratkim prilogom dam bar minimalan doprinos Oktobarskim ( Nije gramatička pogreška, s namjerom je.) danima u Parkiću. Kao što već rekoh i koračić s dobrom namjerom, vrijedi.

Nije lako kad nas napusti inspiracija, ali srećom do sada me nije duži period iznevjerila, pa neće ni sada, vjerujem u nju. Optimist! Naravno, alternativu nikad neću izabrati. Pažljivi čitatelj, možda otkrije koliko sam u pravu.

Završavam s najljepšim dodatkom:

18. Oktobra moja jedina nećakinja, Ivana donijela je na svijet dječaka, malog Tomislava, svima u obitelji sreću i radost. Ja postala tetka-baka.

Novi život se rodio.

*******************

vjeko: Tomislavu medo a tetka-bakici cvijet



Sunday, October 23, 2011

Angel: Iznenadjenje u zracnoj luci

Zracna luka "Zagreb", 26.9.2011. oko 5 sati ujutro...
Cekajuci let iz Zagreba za Pariz i otvaranje saltera za cekiranje bio
sam prisutan dogadjaju, slucaju, koji me bas nije impresionirao,naprotiv.
Posebno sam bio razocaran jer se to dogodilo u
meni uvijek lijepom i dragom Zagrebu.
Naime, negdje prije 5 sati ujutro ko zna odakle u zgradi gdje su
putnici, nesmetano su usetala 4 psa lutalice i "spartali" izmedju
putnika oko 15-20 min.!
Bezupjesni su bili moji pokusaji ublazavanja tog dogadjaja nekim
strancima-putnicima (oni su to i kamerama snimili), jer sam to osjetio
kada su mi samo klimnuli glavnom...Sva sreca da su to bili miroljubivi
psi...
Pozdrav vasim porodicama, pozdrav vama. Angel

Saturday, October 22, 2011

Rusija formira evroazijsku uniju


Vijest: "Premijeri Rusije, Ukrajine i još šest bivših sovjetskih republika (Bjelorusija, Kazahstan, Jermenija, Kirgizija, Moldavija i Tadžikistan) potpisali su u utorak sporazum o osnivanju zone slobodne trgovine, koji bi mogao da stupi na snagu od januara 2012, ukoliko ga ratifikuju parlamenti zemalja potpisnica."
Apsolutni vodja Rusije, Putin, objavljuje da Rusija i zemlje bivseg SSSR-a intenzivno rade na formiranju Evroazijske unije koja bi trebalo da bude formirana do 2015. godine.

Moja prva reakcija na ovu vijest bila je: "Nece valjda!"
Koliko god bi takva unija  bila dobar balans u svijetu u kome danas vlada samo jedna sila, USA, jer Evropska unija, nije taj potrebni balans, i jer je pod suvise velikim uticajem  bas USA.
Moja se reakcija odnosi na uticaj takve unije na dogadjaje na Balkanu.  Ocigledno je da i u Srbiji i u Bosni postoje jake snage koje bi rado odvukli i Srbiju i Republiku Srpsku u zagrljaj majcice Rusije. Ocigledno je da se ambasador Rusije u Srbiji vec sada ponasa u toj suverenoj Srbiji kao prema Ruskoj guberniji, nekaznjeno dijeleci lekcije svima, cak i predsjedniku te nezavisne drzave, koja ponovo leluja izmedju istoka i zapada, izmedju totalitarne demokratije i demokratskog totalitazma, ma sta i jedno i drugo znacilo.
Nece valjda snage koje vuku prema zagrljaju majcice Rusije, ovim vijestima dobiti novu snagu, i time dovesti ne samo Srbiju, vec i cijeli Balkan u situaciju da bude linija razgranicenja, uticaja i borbe za prevlast velikih; zona gdje ce se zveckati oruzjem, izazivati politicke i vojne carke, mjeriti snaga...
Nece valjda totalitarna demokratija vlasti jedne partije i jednog covjeka postati model i na dijelu Balkana.
Nece valjda...

Friday, October 21, 2011

Mladen Z.: KAKO DOCI SEBI?

Dobro je to Josip (Pejakovic) rekao. Sto posto. Onako narodski. Jasno. Skroz naskroz sam iza njega i sa njim. I nije u pravu da se njegova ne slusa. Slusa se slusa Josipe , ali se ne cuje kad se cuti ne zeli. Ali, reci mi Josipe, na koga nas dva (i ostali koji tako misle) pucamo? Na bukve, hrastove i omorike bosanske, ili na narod, ljude u ljudskoj kozi? Na koga smo mi to ljuti sto nije bolje, sto se mrzimo? Pa zar nismo sami sebi skuhali kasu pa sad lajemo jedni na druge? Pitam te Josipe kako bi prosao sa svojim “A on meni nema Bosne” u mom rodnom gradu? Gadno Josipe. Tesko da bi i prosao.

Svugdje me je bilo prve 43 godine zivota. Svasta se dogadjalo, ali, niti sam bio gladan, niti zedan, niti mi je ko uzeo pravo da sretno odrastam u tom ostracanom, totalitarnom sistemu. Moj totalitarizam je poceo onog dana kada je rodjena “pravda” za stada razbacana po bosanskim brdima. Ta pravda je oteta od drugih po dobro oprobanom receptu: puska je zakon…

Nikada mi nitko u to vrijeme nije ,niti izmedju redova, zamjerio pripadnost manjini niti psovao po mojim pjesmama. Od trinaest prvih razreda moje generacie banjalucke Realke nitko nikada (bar ja ne znam da jeste) nije brojao tudja krvna zrnca. Sa dzamijom je bio u vezi samo hodzin sin, a sa crkvom nasa draga prijateljica V.K. ( nedam puno ime jer nemam pravo na to).

A vidi nas sada Josipe. Ne bi li se dodvorili SVOME BOGU, trazeci oprost za pobijene i protjerane duse, ne izbivamo iz bogomolja. Zene zabradjene – i Muhamed bi se sokirao kada bi ih ugledao, muskarcine sa krizevima i krstovima preko znojavih, cupavih prsa do pola pupka, djeca na prisilnim satima vjeronauke….i sve to nebi li se jos vise podijelili i zamrzjeli.Treba li tebi i meni Josipe takva Bosna?

Mahaci zastavama vjeruju samo onima koji velicaju njihovo stado, istorija se pise (a sto je jos gore djeca uce) samo po onim datumima koji su iscupani po volji lopovskih lidera (cobana). Sve je pocelo sa NAMA, Pravda smo MI, a svi drugi su gamad koju treba zatrti.

Nikome ne pada na pamet da se priupita: Hej bolan, pa ovdje su nekada zivjeli neki drugi narodi, neki Iliri, Dalmati, Rimljani, Grci…A onda smo dosli mi pravedni sa Avarima, dotukli starosjedioce, Avari otisli,a mi ostali… da dalje zarimo i palimo nepopaljeno. Kada nema bivsih, zadovoljicemo se sami sobom…

Ima li lijeka za rak ranu?!

Nije, Josipe, dilema da li ima ili nema Bosne? Pravo pitanje je : zasto Bosne nebi bilo? Skojim pravom je proglasavaju personom non grata oni koje je othranila i kojima je, dok nije pukla tikva, bila i jutro i podne i vece. I kakva je to, ustvari, glupa teza najlosijih djaka koji su preko noci postali istoricari par excellence?

Dodji sebi dok jos imas kome. Rece netko, nekad ,negdje. Dobro rece. Trazeci sebe, naime, ljudi se gube u fantazijama tudjih utjecaja i kreacijama neplanirane sadasnjosti tudjom voljom pa zaboravljaju da imaju i sebe. Valjda misle da njihovo malo ja nije nista u poredjenju sa onim velikim JA koje kopiraju od bogomdanih autoriteta svojih zivota. Kako naime doci do SVOGA misljenja i otrgnuti se od okoline koja ti svakodnevno pere mozak definicijom pripadnosti grupi, skupini?

Ono sto se zbilo u nasoj tuznoj Bosni je neshvatljivo samo onima koji nisu svjesni nekontroliranog utjecaja toj pripadnosti, grupi, skupini, naciji, religiji u vrijeme kada rat pokuca na vrata. U strahu od jos gorega ljudi se kao stada skupljaju u jednobojne torove, nacionalizam krste patriotizmom, pa cekaju da se voljom nekih drugih sve vrati na staro. E, to nece proci. Rat je (valjda) gotov .Na staro se nikada nista ne vraca, a torovi i dalje funkcioniraju, sada kao cilj sami sebi.

Kada si dugo u toj vjestackoj grupi, kojoj si manje vise dobrovoljno pristupio, muka te natjerala , pocnes se izrazavati i misliti jezikom grupe dok na kraju svoje ponizno misljenje ne izjednacih sa tezama mentalnog okruzenja koje , po svaku cijenu , treba braniti. I sve manje se pitas: gdje sam tu ja, ima li me uopste (uopce), postajem li samo glasnogovornik skupine u kojoj popuju svestenik, svecenik, hodza, rabin i lider-galamdzjija ,okacen o vjeru kao najpouzdanije pomagalo na putu ka sreci.…Ne’s ti srece…

Dva su tu pola o koje se spoticemo: prvi kod onih “tamo”, indoktriniranih novom sredinom zivljenja. Kada toj grupi dodas i (ruralne) dodjose , onda je jednoumna situacija bezizlazna. Druga grupa smo mi, po bijelo-sivom svijetu razbacani, pobjegli, jos sa gorcinom bijesa prema onima od kojih smo bjezali, dakle opet sa uniformiranim misljenjem (cast i cest izuzecima) : mi ovakvi o oni onakvi podijeljeni nevidljivim granicama vlastite gluposti….

Kako spojiti tu jednacinu sa dvije nepoznate ( Batane pomozi, bio si dobar matematicar)? Mozda pokusati stvari relativizirati, pojednostaviti do one tacke (tocke) kada se pomalo razumijemo (spustiti loptu), mozda izbaciti gorcinu iz glave sa kojom se budimo i idemo na pocinak, mozda poslati cestitku za rodjendam nekome koga 19 godina nisi htio vidjeti ni cuti, mozda prastati makar ne zaboravljati….ne znam. Pamet i logika me izdaju.

Stoljeca nisu rijesila balkansku enigmu mrznje pa necu ni ja. Ali, jedno znam: maknimo se od unikatnog misljenja gomile i mislimo svojom glavom. Bar ovo godina sto je ostalo - da se ne bismo sramili sami sebe.

I svakako…dodjimo sto prije sebi … dok jos imamo kome…!!

Pozdrav Mladen

ŠTA JE TO BOSNA


Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet nasljeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz stoljeća nakupilo u tim ljudima!

Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja, i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvom viđenju i po spoljašnjim utiscima.

Selimovićevo poimanje Bosne

*****************

“Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela,a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo.I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri različita načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju…”
“Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme i ko će imati snage za to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide.Naprotiv.”

Andrić, Pismo iz 1920.

Thursday, October 20, 2011

In memoriam: Iztok Puc


Danas je u 46. godini zivota umro Iztok Puc-Zoga, rukometas koji se proslavio u banjaluckom Borcu, gdje je igrao krajem osamdesetih , jedan od najboljih rukometasa koji su igrali u ovom klubu, rukometas koji je proslavio jugoslovensku, kasnije hrvatsku i slovenacku rukomentu reprezentacije, jedan od najboljih lijevih bekova u Evropi.
Iako nije rodjeni banjalucanin, njegovo ime se uvijek vezalo za Borac i Banjaluku, jer je u tom klubu stekao rukometnu afirmaciju a u gradu naucio kako se druzi, zivi, voli...
Otisao je prerano, samo dva dana uoči utakmice Zagreba i Barcelone s koje je cjelokupni prihod treba ići u svrhu njegovog liječenja...

Samir Sestan: A, ja sranja na Wall Streetu

Protesti podrške američkim demonstrantima, u borbi „protiv korporativne pohlepe i uticaja kapitala na politiku”, po sjebanim ex jugoslovenskim metrovukojebinama, podsjećaju na onu čuvenu scenu iz „Ničije zemlje“, s replikom: „A, ja sranja u Ruandi.“


WOODOO BLUES: Mada je svaki aktivizam, u zemljama davno ubijenih ljudi, koji bauljaju naokolo poput zombija, pod kontrolom plemenskih voodoo vračeva, suhog zlata vrijedan, on je istovremeno i beznadan, a aktuelni i tragikomičan u svojoj grotesknoj ambicioznosti i pogrešnoj usmjerenosti.

„Mi smo 99%“, tvrdi šačica demonstranata u Sarajevu, Banjaluci i Zenici, brojnosti nabrzinu organizovanog nacionalističkog mitinga u manjoj mjesnoj zajednici. No, mada je slogan koji koriste, izvorno, snažno ukazivanje na nepravednu raspodjelu društvenog bogatstva i sve veći jaz između siromašnih i bogatih, on u ovoj situaciji, mijenja smisao i dobija komičan prizvuk. Ne, vi(!), koji protestvujete i nešto pokušavate, ne da niste 99%, nego ste duboko ispod promila. Tačno 0,006%! Ili: tek svaki osamnaesthiljaditi stanovnik države. Ispod nivoa statističke greške, dakle.

99% su (hajde da i ja simplificiram i pretjerujem) oni po kafanskim baštama, trgovačkim centrima i iza zavjesa na prozorima svojih stanova ili budžetskih sinekura, koji vas, dok prolazite sa transparentima, uzvikujući parole protiv kapitalizma i banaka, gledaju s mješavinom nelagode, prezira i straha. Ta inertna, konzumeristička, konformistička, propagandom, beznađem i korupcijom ubijena masa, sa zombi filozofijom usenaseipodase, srogatimsenijebost & nekkomšijicrknekrava. Gomila sa stoljećima izgrađivanim duhom podanika, koja u zemlji pretvorenoj u septičku jamu, poput Bosne i Hercegovine, za dvadeset posljednjih godina nije našla za shodno da organizuje ozbiljan protest ni protiv čega, da pročisti odvode i pusti vodu.

SAMO MIRNO. I DOSTOJANSTVENO.: Pozivanje na činjenicu da su i američki protesti počeli od stotinjak ljudi pa narasli do neslućenih razmjera je besmisleno (jer ovdje narasti neće!). Kao što je besmisleno kopirati zahtjeve nezadovoljnih građana visokorazvijenih zemalja ili ih čak pretvarati u sveti rat protiv kapitalizma (nije dovoljno što nam je pola stanovništva na ivici gladi, broj nezaposlenih skoro identičan broju zaposlenih i što godinu dana nemamo vlast, jer nam se zadrigla i napljačkana politička kasta zajebava sa životima, dok se po EU institucijama pričaju vicevi o našem „napretku“, nego nam trebaju američki razlozi za proteste?).

Okupacija Banjaluka 15. oktobra
Mada, iskreno, cijenim ljude koji se bore za bilo šta (tačnije „bilo šta“ što mogu, makar nazor, podvest pod pozitivno), ozbiljno me nervira tretiranje društvenih protesta kao mode („Baš smo cool i u trendu, demonstriramo protiv kapitalizma“). Ili neshvatanje proturječnosti simbolike koja se upotrebljava (mahanje zastavom sa likom Che Guevare, koji je, uz korištenje punk standarda u reklamama, „živi dokaz” da korporacijski kapitalizam sve guta, na svemu zarađuje i sve pretvara u svoj proizvod ili reklamu - nek vas ne čudi, ako, koliko sutra, u prodavnicama „markirane” robe, hit budu „Anti Wall Street” majice i najke „za demonstracije”, a tv reklamni slogani budu pozivali „Svi na proteste!“). Ironizirajući čitavu situaciju Aleksandar Stanković je, ovih dana, napisao: „...ja se nakratko ispričavam jer baš nešto žurim. U 6,00 imam rušenje kapitalizam na Trgu Bana Jelačića, a u 8,00 mi je Supertalent.”

Osim toga, možda sam staromodan, ali zazirem od protesta koji liče na pokretni party na otvorenom (odnosno, da budem precizan – zabavni su mi, ali ih ne tretiram ozbiljnim). Sanjam one koje predvode ljudi ozbiljnih, smknutih lica, kojima je dosta zajebavanja sa njihovim životima i koji zahtjevaju ili promjenu smjesta(!) ili da neko plati za uništene im živote. Sanjam (Yes, I Have a Dream, Too), pobunu istinski potlačenih, čiji će izraz lica sam po sebi biti dovoljna prijetnja i bez upotrebe sile. I koji neće morati ni da galame, ni da zvižde, ni da udaraju u bubnjeve, nego će samo kroz stisnute zube procijediti svoje zahtjeve. Prije nego „mirno i dostojanstveno“ demoliraju simbole nasilja nad njima, na užas malograđanske svjetine i korporacijskih medija (kako smo to vidjeli u jedinim ozbiljnijim demonstracijama na ovom prostoru, onim u kojim je „demolirana“ zgrada kantonalne vlade u Sarajevu).

Okupacija Sarajeva 15. oktobra
SVOJA SEPTIČKA JAMICA, SVOJA SLOBODICA: Antikapitalistički slogani, u suštini, iz ovdašnje pozicije, identični su palamuđenju o tome kako u EU ne cvjetaju ruže i kako tu ima raznih sranja, problema i negativnosti. Ma, nemojte mi reći? Pa je bolje da ostanemo u svojoj plemenskoj septičkoj jami, sa svojim vračevima i poglavicama, koji nam se prazne po glavama, dok mi u mazohističkom sladostrašću svršavamo, kidišući jedni na druge, ćutke se utapajući, jedući govna ili ustajući u borbu protiv kapitalizma, globalizma i EU kao nove tamnice naroda?


Mi smo... na dnu! Intravenozno priključeni na tuđe novčanike, bez kojih bi sutra završili u komi. Zahtijevati propast kapitalizma, iz naše pozicije, identično je glupo kao svojevremeni stampedo „socijalističke” marve iz „komunističke” diktature, u kapitalistički „demokratski raj”. Demokratski socijalizam, koji se čuje kao zahtjev, je propušten kao istorijska šansa, jer je gomila holivudsku reklamu shvatila kao stvarnost i potrčala u Kapitalizam, s uvjerenjem da će svi biti milioneri, da bi se, u sljedećem koraku, probudili goli i bosi. I bez mogućnosti povratka! (Znamo, jer su neki pokušali).

U Bosni i Hercegovini (a nema ozbiljnije razlike ni u drugim exjugoslovenskim državama), pritom, zahtjev za borbu protiv kapitalizma je posebno komičan. Naprosto zato što na identičan način na koji je ovo tek formalno država sa tek formalnom demokratijom i kapitalistički poredak je tek formalan. U stvarnosti, mi smo u predpolitičkom društvu, fašisoidnih plemenskih zajednica, u kome je na snazi sofisticirani feudalni sistem, zakon jačeg i najprimitivnija pljačka i ljudi i prirodnih dobara (koja se doživljava kao prirodno pravo, identično pravu feudalaca na prvu bračnu noć). Od kapitalizma protiv koga se bune po Americi i Evropi, mi smo udaljeni svjetlosnim godinama, onoliko koliko smo nekad bili daleko od komunizma.

Stoga su i zahtjevi za uvođenjem „direktne demokratije“ i narodnih plenuma, da zanemarimo njihovu krajnju neprovedivost iz praktičnih razloga, u zemlji sa ovolikim brojem nepismenih u bukvalnom smislu, a još mnogo većim brojem u političkom, čiji se nivo znanja, inteligencije i svijesti pokazuje na svakim izborima, prije očajničko lupetanje i hvatanje za slamku, nego, izlaz i rješenje problema.


PROCENTI SU RELATIVNA STVAR: S tim u vezi, i tupo sječivo ovdašnjih protesta je potpuno pogrešno usmjereno. Pa čak i predstavlja svojevrsni konformistički bijeg od stvarnih sveprisutnih problema ka sigurnosti uopštene borbe protiv apstraktne kapitalističke nemani.


Mogu se opravdati jedino kao još jedan očajnički pokušaj nalaženja najmanjeg zajedničkog imenioca između kleronacionalističkom politikom duboko podijeljenih svjetova. Pa, „eto, budale smo, kojim' plemenski vračevi i poglavice manipulišu i međusobno nas suprotstavljaju kako i kad im padne na pamet, al', složićemo se u borbi protiv apstraktnog kapitalizma i apstraktne pljačke apstraktnih 1% nad apstraktnih 99%“.

Ali... naši problemi i naši pljačkaši su vrlo konkretni. Samo što se, naših 1% „vrlo nezgodno“, poklapa sa nacionalnim i vjerskim vođama nam, koji su nam neupitni i amnestirani od svake odgovornosti. Jer, jebu majku onim drugima, u 100%-tnom kapacitetu, a u tijesnoj saradnji sa njihovih 1%, koji jebu majku nama.

Mada jedan od inače vrlo inteligentnih mladih lidera pokreta koji stoji iza sarajevskih protesta, koji je trenutno marginalan, ali bi, u situaciji evidentne izdaje ljevičarskih ideja od strane ovdašnje „tradicionalne stranke ljevice“ i njenog utapanja u sveopšti politički smrad, mogao odigrati značajnu ulogu u maglovitoj budućnosti (ako ne završi kao još jedan inkubator pomenute stranke), tvrdi da nije nacionalizam nego ekonomija naš glavni problem, sve (ali baš sve), od Ante Markovića do Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije, ga demantuje.

"Veliko pitanje je kako raspoređujemo bogatstvo koje 99% ljudi stvara, jer trenutno to bogatstvo završava u džepovima jednog postotka ljudi". Možda se upravo u „grešci“ sakrivenoj u ovoj rečenici krije i dio odgovora na pitanje o malobrojnosti protestanata. Broj zaposlenih u BiH, zemlji od 4,5 miliona stanovnika, je svega oko 695.000 (tek nešto veći od broja nezaposlenih ili od broja penzionera). Pokušamo li doći do cifre onih koji su zaposleni u proizvodnji ili „realnom sektoru“ (nemam podataka za BiH, ali Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata tvrdi da je takvih u Srbiji tek svaki 24. zaposleni) dođemo do poražavajućih podataka o tome ko zapravo stvara a ko i kako raspoređuje društveno bogatstvo i zašto imamo na djelu Nijemo društvo. Odnosno dođemo do činjenice da politička oligarhija na ovaj ili onaj način (tolerisanjem sive ekonomije, držanjem u rukama skoro kompletnog sistema zapošljavanja ili socijalnim davanjima u cilju svog održanja na vlasti) korumpira i ucjenjuje čitave slojeve stanovništva, vežući ih za sebe i pacificirajući. Pretvarajući ih u saučesnike u sveopštoj pljački. Ili kupujući, mrvicama plijena, njihovu šutnju nad pljačkom prirodnih bogatstava i bišeg društvenog vlasništva.


POKRET OTPORA: No, koliko god, eventualno, ironisali, omalovažavali i za loš izbor razloga protesta optuživali, organizatore i učesnike demonstracija održanih ovih dana u 3 bosanska grada, stoji činjenica da su oni nešto uradili (ili pokušali uraditi), dok smo mi ostali, svako iz svojih razloga, pokazali ravnodušnost, ljenost i (u konačnici se svodi na to) - glupost. Ne ravnodušnost prema američkim demonstrantima (ko ih jebe, uostalom – nije kapitalizam juče postao čudovište iz ormara - bune se sad, kad je njima kriza došla do guše, a desetljećima mirno ignorišu umiranje miliona ljudi i djece od gladi, i neokolonijalističko siledžijsko i zločinačko ponašanje svoje vlasti i kompanija), nego ravnodušnost prema vlastitim životima i njihovom urnisanju od strane prije svega naše (i tek usputno „međunarodne“) političke i birokratske bagre.


Stéphane Hessel, bivši borac Pokreta otpora i jedan od učesnika u kreiranju Opšte deklaracije o pravima čovjeka, u svojoj brošurici Pobunite se!, koja je prethodila talasu svjetskih demonstracija i bila inspiracija njihovim pokretačima, kaže: „Najgori stav je ravnodušnost, kazati „Ja tu ništa ne mogu, snalazim se“. Takvim ponašanjem gubite jedan od bitnih sastojaka koji vas čini čovjekom. Jedan od neophodnih sastojaka: sposobnost da se pobunite i angažman koji iz toga proizilazi.“... „Odgovorni ste kao pojedinci! – to je bila libertarijanska poruka. Odgovornost čovjeka koji se ne može pouzdati ni u vlast niti u boga. Naprotiv, treba se angažirati u ime svoje odgovornosti, kao ljudskog bića.“ Dodajući: „Svima vam želim, svakome među vama, da nađete svoj vlastiti motiv za pobunu! On je dragocjen.“

Pa ga čuvajte „kao zjenicu oka svoga“. A ja, ipak, neću završiti sa Hesselom, iako je starčić sjajan (pročitajte tu knjižicu, ko još nije!) nego sa nekim mnogo mlađim. Već neko vrijeme mi se vrti po glavi - a ovo mi se čini prigodnim mjestom da ga „trehnem“ - Marčelov fajterski stih: „Ako spadnem na prosjački štap – uzeću njime da bijem!“

E, to je nivo „aktivizma“ koji bi probudio interesovanje onih „1%“.

(Preuzeto iz e-Novina)

Tuesday, October 18, 2011

Josip Pejaković: Bosna je odvratna predivna zemlja!

Zasto ponovo ista tema: Bosna?
Zasto se vracati nazad?
Zasto ponovo Josip Pejakovic?
Zasto ponovo o mrznji, koju neki, koji i sada zive u Bosni, ne vide ili ne zele da vide?

Jer je Bosna u meni, a i ja u njoj i kad sam hiljadama kilometara daleko od nje.
Nazad se treba vracati sve dok istorija ne prestane biti smetnja u izgradnji zdrave buducnosti.
Jer Josip Pejakovic je covjek koji o Bosni, juce, danas i sutra ima vise prava, i moze mnogo bolje od mene da govori. On govori iz dna svoje postene i iskrene, bosanske duse. Zato ga treba cuti i poslusati.
Jer mrznja o kojoj Josip govori razara Bosnu. Naravno da mrznja postoji svugdje u svijetu, ali nigdje na svijetu, kao u Bosni, ona se ne moze vidjeti u tolikoj kolicini, na fasadama, iza fasada, na TV, u novinama, u vicu, u nacinu kako se vic prica, kako se na vic smije, u zuci kojom se prepricava svaki dogadjaj, u pogledu koji osjetis na sebi a nakon sto kazes svoje ime na salteru, kod doktora, u odijevanju, pjesmi, u svakoj politickoj odluci, ali i u odluci da se mrznja ne vidi, negira, da se zatvaraju oci... U odluci da je nema i da se ne bori protiv nje, jer boze moj, zasto se boriti protiv necega cega nema!

*********************



Vidio sam da mladi i stari u publici plaču dok s pozornice govorite u svojoj monodrami "On meni nema Bosne": "Kako bolan nema Bosne, a Neretva huči, kako bolan nema Bosne, a Miljacka teče, kako bolan nema Bosne, a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva. Svi oni i one idu, a ti đe ćeš? Nemaš kud. Ide bolan Ugar, u njega utiče Lonska, tu riba ima. Tu si ti trebo ribe fatat, a ne moju kuću rušit. Ti si trebo otić na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati 'Ah meraka u večeri rane', a ne se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo!"


- Plaču ljudi jer znaju kako im je nekad bilo, a kako im je sad. Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu - jugonostalgijom! Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeća radosti, sreće, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno većoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da ću umrijeti u zlu koje još nije viđeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgičar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo - infarkt!

Unosni nacionalizam

.. Iz Vaših tekstova može se iščitati da se ne možete pomiriti s raspadom bivše Jugoslavije...

- Bio bih budala da se ne mogu pomiriti s raspadom države u kojoj sam rođen. Pomirio sam se s tim da više nema moga dobrog oca Ante i moje mile majke Danice. Njih sam sigurno neusporedivo volio više nego Jugoslaviju. Navikao sam se da ih nema, pa kako se onda neću naviknuti da nema Jugoslavije. Ali nitko mi neće oduzeti pravo da prostor bivše Jugoslavije doživljavam puno ljudskijim od ovoga u kojem danas živim...

.. Žestoki ste kritičar skoro svega u Bosni i Hercegovini...

- Bosna i Hercegovina je tragična država. U njoj ne postoje liječnici, inženjeri, profesori, pekari, učitelji, zidari... Ne. BiH je čudo zato što u njoj egzistiraju samo tri zanimanja: Bošnjaci, Hrvati i Srbi! To je pošast od koje u cijelome svijetu boluje samo moja Bosna i Hercegovina...
.. Vi ste Hrvat...
- Da, ja sam Hrvat, kršten, pričešćen, krizman. Sve sam kao katolik uradio kad je to bilo vrijeme. A ne početkom devedesetih godina prošloga stoljeća kao mnogi, mnogi "veliki Hrvati". I time što sam kazao da sam Hrvat, tu je kraj priče. Nema više. Ne želim više o tome. Veliki glumac Ljuba Tadić je kazao na početku ovoga groznog rata: "Ja sam Srbin po nacionalnosti, a ne po zanimanju!" Gotovo, kraj priče, time je sve rečeno. Sve ostalo je nacionalističko prokletstvo koje je stvorilo Hrvatine, Srbende, Muslimančine. To je za njih vrlo profitabilno, oni su taj svoj ekstranacionalizam debelo unovčili svojim kriminalnim radnjama...

Daleko iza Albanije

... Zbog tih Vaših stavova zamjerali su vam Hrvati u Bosni. I u Hrvatskoj!

- U Hrvatskoj sam bio nepodoban, u Srbiji sam bio ustaša, u BiH su me se bojali jer, čujte ovo, imam veliki utjecaj... A ja sam uvijek bio i ostao isti. Čovjek! I ništa drugo. Iščitao sam i izučio sve najbitnije što pišu sve svete knjige svijeta. Izabrao sam ono što piše u Kuranu, a tamo piše baš ovo: Samo ono što daš drugome je tvoje! I ja ne činim ništa osim toga. I zbog toga sam najbogatiji čovjek na svijetu. Ali, to što radim nikome ne odgovara. Ja sam i danas gladnoj, dobro ste čuli, gladnoj djeci negdje u bosanskoj vukojebini odnio nekoliko paketa hrane. Da imaju što jesti. Ajmo, gospodo političari, sa sve tri strane, dajte svatko od vas pakete gladnim ljudima u Bosni i Hercegovini. Pa će ovo biti zemlja sreće, a vi dobri ljudi. Ali vi to ne želite, vi želite producirati sirotinju...

... Zar se u BiH zaista gladuje?

- Da, gladuje se. Ima ljudi koji doslovno nemaju što jesti. I umiru od tuge što im i djeca gladuju. A oni koji ovu državu vode u propast nisu svjesni da su državu doveli daleko iza jedne Albanije. I BiH nema šanse da ikad stigne Albaniju. Albanija je sad uredna i uređena zemlja, a moja Bosna i Hercegovina!? A gdje je nekad bila Albanija, a gdje mi...

Mržnja i zlo

.. Zar Europa i Amerika ne spašavaju Bosnu i Hercegovinu!?

- Bosne ima. I bit će je. Bosne o kojoj su pisali Ivo Andrić, Branko Ćopić, Skender Kulenović... O kojoj piše Abdulah Sidran. Ništa se u Bosni nije promijenilo, Bosnu nitko promijeniti ne može. Ali Bosance treba promijeniti, Bosanci se mijenjaju... To je cilj Europe i svijeta. I to je najveći genocid koji se čini danas u svijetu. Kako od Bosanca možeš učiniti Slovenca? Nikako! A to se međunarodnim terorom ovdje pokušava. I taj teror svijeta nad BiH treba, po njima, trajati. Znaju oni i zašto treba trajati... Ima ovdje mjesečnih plaća i od 50, 60 hiljada eura... Pa tko bi bio glup završiti taj posao koji je tako unosan... I onda u tome mom bijesu na cijeli svijet, zbog toga što mi uništavaju BiH, čujem jednog Amerikanca kako kaže: Bosna je odvratna predivna zemlja! Čujte to što kaže glupi Amerikanac... To je aspolutna istina o mojoj državi...

.. Nekad se govorilo da su mladi snaga društva, da na njima sve ostaje...

- A što to na mladima ostaje!? Mržnja i zlo! Čekaju te fukare sa sve tri strane u BiH da mi stariji, koji pamtimo da je ne tako davno bilo bolje od ovoga, pokrepamo. Pa da mladi, ne znajući da je bilo puno bolje, prihvate ovo zlo kao najbolje rješenje. Nas vrijeme gazi, na pozornicu dolazi mladež tih fukara koja je puno opasnija od njih samih. Ta mladež ne zna istinu, nitko joj je ne govori. Ta djeca su zatrovana permanentnom laži. Ne znaju što je antifašizam, za njih je Tito najveći zlikovac kojega je svijet ikad vidio. On je za njih tvorac svakog zla u svim državama koje su nastale raspadom države koja je u svijetu bila netko i nešto. Danas su na sceni oni koji slijede ideje poraženih iz Drugoga svjetskog rata. Njihova istina se nameće kao prava istina...

.. Često se obrušavate na vjere...

- Ne! Nikad na vjere. Samo na crkve i džamije. Na one poruke pune mržnje i zla, koje su dolazile i dolaze iz džamija i crkava. Ogromno je petljanje crkve i džamije u sve i svašta. Napravili su ogroman poligon za klerikalni fašizam koji je prisutan svugdje. To je bolest koja je započeta baš u crkvama i džamijama. Tamo je započeta radikalizacija jednog, drugog i trećeg prostora, tamo je rođena podjela na one koji nose križ, krst ili polumjesec sa zvijezdom. Tamo upiru u mene i meni slične i govore kako smo antikristi. Ja antikrist!? Zato što mislim da crkva i džamija ne moraju biti jedino mjesto za molitvu. I da mi polupismeni pop ili hodža treba biti posrednik s Bogom. I da me maltretira kako je crkveni ili džamijski prostor Božji prostor. A tamo ništa lijepoga i ljudskoga ne mogu čuti. To je najveća povreda vjere. Odavno je veliki Henry Miller rekao: "Vjerujem u Boga, ali bez posrednika!".

.. Je li Vam zbog svih Vaših stavova glava bila u torbi?

- Ne mislim ja o tome. S tim da znam kako bi mnogi, mnogi rado bili na mojoj sahrani. Još bi mi i govor držali. E, ali ja sam ih zajebo. Napisao sam i snimio sam sebi posmrtni govor. Počinje rečenicom: "Ko vam je dozvolio da dođete na moju sahranu!?".

.. Jedno vrijeme govorili ste da ste alternativni visoki predstavnik za BiH, poslije ste bili narodni visoki predstavnik za BiH...

- To je bio moj, ajmo tako reći, civilizacijski trik koji ovi glupani nisu shvatili...

.. Imam jedan prijedlog: kako sam visok 204 centimetra, budući da sam prošao cijelu BiH i da imam prijatelja u BiH među Bošnjacima, Muslimanima, Srbima, bi li bilo dobro da mene predložite za visokog predstavnika u BiH?

- E, to bi za moju Bosnu i Hercegovinu bio spas!

Veliki Kusturica

.. Emir Kusturica je bio filmski redatelj desetljeća, veliko je ime svjetskog filma. On je odavno priznati i poznati građanin svijeta, a po njemu pljuju i udaraju oni koji se ne snalaze ni u sarajevskoj ulici u kojoj žive. Oni nikad neće biti ni građani Sarajeva u koje su se doselili tko zna odakle, a kamoli da će postići ono što je uspio veliki redatelj Emir Kusturica.

Zijah je čudo

.. Zijah Sokolović je čarobnjak koji na ex jugoslavenskim prostorima, po meni, najbolje vlada zanatom. On je toliko uradio na sebi koliko nije na desetke glumaca zajedno. Njegove predstave su veličanstvene, on neprekidno glumi, on se stalnim treninzima toliko usavršio da je to fantastično. On je čudo!

Volim Šerbedžiju

.. Mnogi su mi zamjerili, čak i neki članovi moje obitelji, kad sam 1992. godine zagrlio Radu Šerbedžiju, kad smo zapjevali: Neću da pucam u druga svog! Volim Šerbedžiju, najvećeg hrvatskoga glumca. Pred kim da krijem da ga volim i da ga silno cijenim. Pred bijedom i jadom koji mu je osporavao da je najbolji. Samo zato jer je Srbin. Ne dam na Radu, znam ga u dušu, znam koliko je velik čovjek. A da je veliki glumac, to znaju i oni koji mu to ne priznaju... I koji meni zamjeraju što kao Hrvat iz BiH kažem uopšte umjesto uopće. I njima je veća uvreda kad me čuju da kažem uopšte nego da im kažem: Gonite se u pet pičaka materinih! Bijedno, jadno...

Bratić Zlatko

.. Moj bratić Zlatko Pejaković počeo je kao glumac u Osijeku. A ja kao solist u sastavu Veziri. Srećom, po mene i njega, da smo zamijenili uloge. Da sam ja otišao u glumce, a on u pjevače. Zlatko mi je ko brat rođeni. Volim ga, velik je. Ne samo kao pjevač...

****************
( Na zalost dobio sam ovaj tekst bez podataka o imenu njegovog autora i gdje je objavljen originalno. Cim dodjem do tih podataka , dodacu ih)
Uz pomoc J. doznali smo: Europamagazine

Sunday, October 16, 2011

Angel:" Harrison Classic"


Boise, 9.October 2011.
"Harrison Classic" (jedna milja), za djecu ispod 12 god.
Barbarain sin, Jack (nesato preko 3 god.) u kategoriji ispod 4 g.
Kakva je to bila izvanredna organizacija, koja je to bila radost za
djecu, a jos vise za roditelje, porodice...
I prekrasno vrijeme u uvijek atraktivnom Bulevaru "Harrison".
To je stvarno bio dozivljaj.
Pozdrav vasim porodicama, pozdrav vama. Angel
PS. Jack-ovo vrijeme nesto preko 27 min., doduse, malo uz pomoc Dan-a (otac)




Saturday, October 15, 2011

"Ja sam 99%"


Okupljanje demonstranata i okupiranje ulica na kojima su smjestene berze, banke i sve one institucije koje danas simboliziraju krupni kapital i multinacionalne kompanije je, uz pomoc novih i starih sredstava informisanja, zakazano u svim vecim gradovima svijeta za danas, 15. oktobar, 2011.
Ova okupljanja treba da demonstriraju zajednistvo 99% stanovnika svijeta i zelju da se nesto mijenja.
Kako ce to sve izgledati?
Hoce li proteci mirno ili ne?
Da li ce ovaj dan biti zapamcen u istoriji svijeta?
Hoce li biti zaboravljen kao i mnogi protesti do sada?
Ko su ljudi koji ucestvuju u ovim demostracijama?
Imaju li demostranti svoje vodje?
Ko organizuje demostracije,ko ih podrzava, pa i materijalno?
Gdje smo mi tu?
Gdje su tu nasa djeca? Djeca nase djece?
Vjerujemo li u snagu ovog sto jos uvijek nije postalo ni pokret?
U vecini gradova gdje mi zivimo, desice se demonstracije ili se sada desavaju.
Da li ce iko od nas ucestvovati u ovome?
Vjerujemo li mi u mogucnost promjena?
Sta je ostalo od naseg zanosa i vjerovanja pokazanog 1968.?
.
.
( Postavite i sami pitanja. Imate li odgovor?)

**************
Natasa:
Zagreb je odgovorio na poziv:
15 – ujedinjeni za globalne promjene.
Učestvovalo je oko 3000 građana, srednjoškolaca, studenata, zaposlenika, umirovljenika, bilo je tu i glumaca, cijenjenih novinara, zapazila sam i nekoliko poznatih intelektualaca, sindikalnih vođa, nekih stranačkih čelnika. Razglas je bio zabranjen, slabo se moglo čuti što se govori, djelovalo je neorganizirano. Nikakvog nasilja nije bilo, ali je policija bila pripravna.
Svaki početak je težak, ali je važno iskazati nezadovoljstvo i jedinstvo sa svima koji proživljavaju slično.

Vidjet ćemo na skorašnjim izborima koliko će nezadovoljstvo postojećim stanjem u Hrvatskoj, poduprto i istovjetnim nezadovoljstvom u zemljama zapadne civilizacije, utjecati na birače da izaberu promjene.

Ovako je to izgledalo u Zagrebu:


***********************
A ovako je bilo u:
Toronto

Frankfurt

Vankuver



Madrid


Hong Kong


Rim

Seul

Sarajevo

Split

Sydney