Thursday, May 03, 2018

Nakon pauze (Vojvodina ravna)

Za vas koji ste se zabrinuli: Nije mi nista!
Dobar sam.
Samo sam malo skitao i uzivao zivot.

Bio sam u Vojvodini, lijepoj i toploj ravnici, obisao ravni Banat, kiceni Srem, padine i vrhove Fruske Gore, posjetio galerie naivaca u Slovacima naseljenoj Kovacici, obisao rodnu kucu i Muzej Mihajla Pupina u Idvoru, prosetao novosadskom promenadom, Zmaj Jovinom ulicom, Petrovaradinskom tvrdjavom, Sremskim Karlovcima, uz Dunav kusao smudja na Ribarskom ostrvu u Novom Sadu, vidio i fotografisao Titov salon u hotelu Park u Novom Sadu ...

 Petrovaradinska tvrdjava

 Mihajlo Pupin, portret u prirodnoj velicini

 Pupinov kalem, revolucionarni patent, koji je omogucio telefoniranje na daljinu

Iz kuce u kojoj je Pupin rodjen

Patrijarsijski dvor u Sremskim Karlovcima



                                                              Muzej naivaca Kovacice


Joze nije protjeran iz Vojvodine. Njegov salon u hotelu u kom smo odsjeli u Novom Sadu

Ali od svega toga najvrijednije, najljepse  i najvaznije bilo je druzenje sa prijateljima jos iz studenstskih dana u Banjaluci: Boskom Hercegovcem i njegovom Zoricom, Amirom Sijercicem i njegovom Sonjom i Goranom Mandicem. Sa nekima od njih nisam se vidio skoro trideset godina...
Covjek koji je organizovao nas susret i ugostio nas u Tomasevcu kraj Zrenjanina je Bosko Hercegovac i njegova Zorica. Bosko je, uz Mikca iz Ljubljane, bio moj jedini prijatelj koji je u ona smutna ratna vremena, mene i moju porodicu iskreno i nesebicno pozvao da, ako, kad i koliko treba, dodjemo kod njega u Beograd. Imati dva takva prijatelja nije malo. Bogatstvo je to neprocjenjivo.  Od njega i od Mikcevih roditelja sa Novog Beograda smo tada moja porodica i ja krenuli iz pakla rata u neizvjesnost. Svi mi koji smo se ovih dana sastali kod njega u kuci njegovih pokojnih roditelja u Tomasevcu, smo u ona ratna vremena, sa svojom djecom, u svijet posli iz njihovog stana u Beogradu.




Vojvodjanska ravnica je nepregledna, ali Vojvodina nije velika pa je ovo bila i prilika da se sretnem i sa Branislavom Kljajicem, Kljajom, koji je dosao u Novi Sad da provedemo lijepo vece uz sjecanja i smijeh, u pitomom restoranu u neposrednoj blizini novosadske promenade, Zmaj Jovine ulice. Kljaja i dalje ima energiju dvadeset godisnjaka i uz njega se sati pretvaraju u minute. Uz njega covjek ne moze a da se ne osjeca desetljecima mladjim.


U Debeljaci, juzno od Tomasevca, smo bili kod Barbare i Brane. Sa Barbarom sam nekada radio na Radiju, a posto smo zivjeli u neposrednom komsiluku, s njima smo se u ona ratna vremena bez struje i grijanja cesto sastajali i hrabrili jedni druge naivno vjerujuci da rata, koji je vec gorio svuda oko nas, nece biti.



Utisci su jos uvijek veoma svjezi i nisam siguran da ce vam ovo spontano nabacivanje na "papir" docarati bar dio emocija koje su se nagomilale ovih dana.

Mozda ce slike, nasumice izabrane, bolje nego rijeci docarati dio toga sto sam za prvomajske praznike dozivio u Vojvodini...

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...