Izabrala Natasa: NASA STVARNOST

Piše: Branimir Pofuk


Objavljeno: 28.05.2010

Vrhovni sud RH i Mladićev dnevnik

Dok čita izvatke iz dnevnika Ratka Mladića, čovjeku koji u sebi ima i zeru čestitosti i osjećaja za pravdu jednostavno dođe muka. Prema tim zapisima, notorni ratni zločinac bio je tijekom rata u Bosni i Hercegovini poslovni partner, saveznik i plaćenik hrvatske strane.

Zbog žaljenja koje je zbog takve politike u Sarajevu nedavno izrekao hrvatski predsjednik, na njega se podigla silna vika i hajka. Predvodi je HDZ i pri tom uporno i proračunato tu Josipovićevu gestu naziva isprikom. Koliko će tek silovito HDZ sada krenuti na Haaški sud zbog izvođenja dokaza iz dnevnika zloglasnog đenerala? A trebao bi. Jer ako je i deseti dio onoga što tamo piše istina, onda je Josipovićevo žaljenje ne samo na mjestu, nego je čak i preslabi nadomjestak za pravu i duboku ispriku.

S druge strane, zašto bi itko vjerovao i jednom Mladićevu slovu? Zašto uopće uzimati u obzir tintu onoga tko je za sobom ostavio krvavi trag koji se još puši i peče? I zašto bi itko vjerovao toliko često bjelodano ispolitiziranom haaškom Tužiteljstvu kao jamcu autentičnosti Mladićeva dnevnika? Ti su zapisi, po logici stvari, ionako morali proći kroz sve moguće obavještajne kuhinje i radionice.

Ja osobno prvi sumnjam u tu vrstu dokumenata. Ali, isto tako upravo ja osobno nemam nijedan valjan razlog a priori vjerovati u političku i ratničku čast svih onih koje Mladić u famoznom dnevniku navodi kao svoje jatake. Nažalost, sve da je i čista krivotvorina, Mladićev dnevnik savršeno se uklapa u sve ono što sam tih godina, kao izvjestitelj strane agencije, osobno gledao na terenu.

Primjerice, u to doba, a riječ je poglavito o 1993. i 1994. godini, u Kiseljaku je bila ne javna tajna, nego bez ikakve tajnovitosti potpuno javna stvar i općeprihvaćena činjenica da HVO od Mladićeva topništva naručuje granatiranja “balijskih” linija. Trebalo je samo isporučiti koordinate i platiti po cjeniku za odgovarajući kalibar i vrstu projektila. Nije neumjesno pretpostaviti da se na veće narudžbe dobivao i primjereni popust. A preko punkta koji je na cesti od Kiseljaka prema Sarajevu držala Mladićeva vojska tih je dana nesmetano mogao prolaziti ama baš svatko. Osim ljudi s prepoznatljivo muslimanskim imenima i prezimenima.

HDZ je u to doba držao sve konce toga savezništva s Karadžićem i Mladićem, kako političke i vojne, tako i financijske. Iz te će se stranke možda i naći netko tko će sve ovo nazvati izopačenom izmišljotinom i podlim obavještajnim podmetanjem Hrvatskoj.

Ali, prije nego što išta drugo kaže taj bi trebao i morao jasno odgovoriti na jedno potpuno jednostavno pitanje: kako to da krvavi trag Ratka Mladića u svijesti većine ljudi počinje tek na bosanskim obalama Une i Save? Tko je to, za koliku proviziju od krvave trgovine i zbog čijih interesa uspio iz pamćenja međunarodne, a u velikoj mjeri i hrvatske javnosti isprati krv koju je na čelu vojske, tada još zvane JNA, Mladić najprije prolio u Hrvatskoj? Tko je to Mladićevu haaškom računu “zaboravio” pripisati i Škabrnju? Tko mu je s duše skinuo Knin, Kijevo, Drniš, Zadar, Miljevce i čitave Ravne kotare i još tolika druga mjesta kojima je bio krvnik, istrebljivač rušitelj?

E, to je kontekst, povijesni i moralni, u kojem ja čitam i presudu Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena zatvorska kazna od četiri mjeseca, uvjetno na dvije godine, piscu Predragu Matvejeviću. Kriv je zato što je talibanom nazvao Milu Pešordu, pisca koji je barem jednim svojim novinskim člankom pridonio toj hrvatskoj sramoti u odnosu na Bosnu ranih 1990-ih. Nismo smjeli odšutjeti ni nedavnu odluku toga istoga suda protiv već pokojnog Stipe Šuvara, a ne smijemo ni ovu novu uvredu koju je pravo zadalo pravednosti.

Nakon što su to već učinili Neva Tölle, Slavko Goldstein, Pero Kvesić, Ivica Ivanišević, Nedim Osmanagić i drugi, i ja se odazivam pozivu kolege Jergovića: supotpisujem i javno priznajem koautorstvo Matvejevićeva teksta koji je pod naslovom “Naši talibani” objavljen u Jutarnjem listu 20. studenoga 2001.

Ovdje ga mozete procitati i suprotstaviti se i vi.  Ja vas pozivam da to i učinite, osobito ako vam se, kao i meni, i svakom drugom čestitom čovjeku i domoljubu, želudac okreće na samu pomisao bilo kakvog savezništva s Ratkom Mladićem.

http://www.jutarnji.hr/vrhovni-sud-rh--predrag-matvejevic-i-mladicev-dnevnik/798937/

Predrag Matvejević

Naši talibani

Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže ' Arte', koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije, došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski 'Centar André Malraux' upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati - osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.
Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinjak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na 'omladinskoj akciji' kraj Ostrošca - dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se neobičnih boja u zoru, bjeline kamena koji izranja iz noći, žbunja ovlažena rosom, bistre rijeke, njezinih obala, stijena, virova. Ohrabrivalo nas je sunce što se dizalo, svjetlo koje se širilo: 'Izgradit ćemo zemlju ljepšu nego što je bila', maštali smo. Mnogi su od nas vjerovali u svoju maštu, i ja među inim. Zavidio sam jačima od sebe koji su bili kadri raditi više i bolje: ta je pruga spajala Bosnu s Hercegovinom.

Na sarajevskoj stanici, koja je nedavno bila srušena i sad je uglavnom obnovljena, ukrcali smo se jednog jesenskog dana u 'vlak bez voznog reda' (tako se zvao stari film o našim zemljacima koji su nakon Drugog svjetskog rata odlazili iz siromašnog dijela zemlje u bogatiji, s juga prema sjeveru). Obuzela me nelagoda, sve je unaokolo podsjećalo na nedavne događaje. Na putu me trenutačno popuštala, zatim se opet vraćala.

Mostar je još prepolovljen premda se sad lakše prelazi s jedne strane, na kojoj su većina Hrvati i katolici, na drugu, na koju su protjerani građani muslimanskoga porijekla. Rijeka teče po sredini ali granica ne slijedi njezin tok. Inozemna je pomoć obnovila nekoliko mostova. Stari most, simbol grada, sav je još u ruševinama.

Vidjeli smo ga najprije noću, po kiši, osvijetljena žmirkavim lampama. Zamijenio ga je zapravo drveni prijelaz, nalik na brvno bačeno preko golemog potoka. Kule sa strane, u mraku, izgledaju kao sablasti u nekoj priči koja nije dovršena. Oko njih su ćepenci zanatlija, tkalja, zlatara. Taj je dio grada, koji se zove ' Kujundžiluk', mjestimice obnovljen.

'Tko je sve ovo srušio', pitaju me članovi televizijske ekipe koja snima sve što stigne: oblake nad grdom, izmaglice u dolini, pljuskove što nas prate. To su učinili hrvatski ekstremisti - naglašavam riječ 'ekstremisti' kako ih ne bi poistovjetili sa svim Hrvatima.

Sutradan se nebo razvedrilo. Opet smo došli na mjesto na kojem je nekoć stajao poznati Stari most. Prizor je sada drukčiji, ali ne i ljepši. Kameniti potpornji sa strana popuštaju, u dno rijeke utiskuje se betonska masa da bi se dobio čvrst oslonac za gradnju.

U obližnjoj kavani, koja je nekad bila sva raspjevana od sevdaha, malo tko još navraća na 'tursku kahvu'. Šum rijeke razbija gotovo grobnu tišinu. Prilazi nam čovjek srednje dobi, nervozan i uznemiren. Moli strance da nađu nekakva posla za nj, kaže da zna jezike, vodit će ih po gradu, sve će im pokazati. Uporan je. Jedan prijatelj mu dade dvije-tri njemačke marke. Otišao je, nije tražio više.

Krenusmo da vidimo džamije u susjedstvu. Neke su na početku počeli rušiti 'Srbi', a dokusurili ih 'Hrvati' (stavljam ponekad navodnike kad govorim o nacionalistima ili fašistima, a ne o narodu koji s njima ne poistovjećujem). Ni jedna muslimanska bogomolja nije ostala čitava.

Obnavljaju se – može se uočiti koji je dio minareta od starog kamena, tamnijega, a koji dodan od novog, mlađega. Pomoć je pristigla iz islamskih zemalja. Neke su od njih uvjetovale svoj prilog ustupcima: primjećujem stanovite običaje kakvih kod ovdašnjih muslimana prije nije bilo. Stari most nije spajao samo dvije obale grada Mostara - bio je veza između Istoka i Zapada. Susrećem prijatelje iz djetinjstva, Emira, Ibru, Fatimu, 'ponižene i uvrijeđene'. Nitko od nas nije mogao ni zamisliti nešto slično ovom što se dogodilo. Lukavi su bili oni koji su sve to izveli, potcijenili smo njihove sposobnosti.

Strahotne su dojmove ponijeli oni koji sa mnom prođoše bivšim Bulevarom Revolucije i ulicom koja nosi ime najvećeg pjesnika ovoga kraja - Alekse Šantića. Tu je bio i ostao stari zatvor nazvan 'čelovina': 'U njoj ima na stotine soba/ svaka soba za jednoga roba', to su riječi tužaljke. Prolaznik koji me prepoznao reče mi da je to sada 'jedina zajednička ustanova koja još stvarno djeluje u gradu'.

Granica je obilježena šutnjom i nepovjerenjem. Presijeca je 'prva linija' na kojoj se vodila suluda bitka. Na zidovima koji se nisu survali vidi se bezbroj rupa od kuršuma: pucalo se bjesomučno, s osvetničkim jarom, u želji da se što više uništi. Na Bulevaru je i kuća u kojoj sam proveo djetinjstvo a moji roditelji starost. Ostala je bez krova i poda. Kroz razvalinu koja je nekad bila prozor izbila je duga grana zove, u našem kraju tako nazivaju bazgu. Intervjuraju me na tom mjestu. Stranci ne mogu ni zamisliti što sve osjećam dok odgovaram na pitanja. Ne samo stid.

Teške su štete pretrpjele bogomolje kraj kojih prolazimo. Katolička crkva Svetoga Petra i Pavla pogođena je na početku sukoba, sredinom 1992, granatama 'jugoslavenske' vojske, već 'etnički očišćene' i srbizirane, pomiješane s 'rezervistima' pokupljenim bog zna kako iz istočne Hercegovine i Crne Gore. U toj sam se crkvi, kao dječak, molio da mi se otac vrati živ iz nacističkoga lagera u Njemačkoj. I ona je obnovljena zahvaljujući pomoći s raznih strana - iz Hrvatske i inozemstva, vjerojatno i novcem prikupljenim na hodočašćima u Međugorje.

Novi zvonik je viši čak i od onog na zagrebačkoj katedrali. Nezgrapan, neskladan, ružan, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve džamije i pokaže prednost jedne vjere nad drugom. Nad gradom, na brežuljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvrđava, dignut je golemi križ koji se vidi sa svih strana - da potvrdi nadmoć u gradu u kojem nikad prije nismo bili većina. Na jednoj strani je katolički biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan svećeničkog poziva, na drugoj je franjevački red, koji brani svoje interese, više materijalne nego duhovne: sukobljavaju se međusobno na način koji sramoti samu vjeru. Kardinal koji stoluje u Sarajevu ne umije naći lijeka tome - i sam je izabran u prilikama u kojima je možda izgledao boljim nego što jest. Franjevci iz Bosne, iz 'Bosne srebrne', neusporedivo plemenitiji i odaniji vrijednostima kršćanstva, ne mogu utjecati na svoju redovničku braću.

***

Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Nakon što je otud potisnuta četnička vojska, hrvatski su je križari najprije tukli granatama a zatim digli u zrak dinamitom te pretvorili u gomilu šute. ( Na posve isti način 'Srbi' su u Banjaluci sravnili sa zemljom velebnu džamiju Ferhadiju i, po vrhu, od njezina kamena napravili parkiralište.) Uz polomljene crkvene dveri ostao je dio golemoga križa iskovana u željezu, bačenog na zemlju, pogaženog, zarđalog. Nije li barem Kristov križ zajednički obadvjema kršćanskim vjerama!

Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana - Turci su dopustili da tu ostane ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi. Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar, mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: ostaviti nešto za održanje bogomolje ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. 'Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo.' Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.

Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka rodom je bio iz Bosne. Odveo me u manastirske trezore i pokazao njihovo blago.

'Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale', pitao sam.

'Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili, kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili', reče ponizno i zašuti. Ne zašto me tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzetci rijetki . Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo.

Pošli smo Neretvom dalje prema Jugu. Prijatelj koji nam se pridružio u Mostaru pokazao nam je mjesta gdje su bili ustaški logori namijenjeni u ovom ratu muslimanima: 'Tu je helidrom, a malo dalje su Dretelj, Gabela, Ljubuški'.

Još se ne zna točno koliko je muslimana na tim mjestima stradalo. Ljeto, vrućina, stiješnjenost, muka, bolesti, srdobolja, sve je to kosilo izgladnjele i oslabljene zatvorenike.

'Kopali smo rovove za svoje tamničare na prvoj liniji. Ponekad nas naši ne bi prepoznali, pa su pucali i na nas'.

Prolazimo pokraj čuvenog Aluminijskog kombinata, koji se napokon aktivirao uz pomoć stranih ulagača U njemu su nekad bili zaposleni radnici raznih vjera i nacionalnosti. Sad je 'etnički pročišćen' i pristupačan gotovo isključivo katolicima.

Predložih da se oba kombija koja nas prate, koje je mreža 'Arte' iznajmila od Hrvatske televizije, zaustave kraj manastira u Žitomislićima. Tu su 1941. godine ustaše poubijali monahe koje su zatekli, četrdesetoricu, možda i više. Kasnije je manastir obnovljen, ikone su vraćene, liturgija se održavala. U susjednom konaku nastanile su se i monahinje, koje su obrađivale nevelike ali plodne njive i vinograde uz korito Neretve. U posljednjem ratu i manastir i konak su najprije granatirani, zatim spaljeni. Kroz napukle stropove i zidove slijeva s kiša.

Podigoh ugarak, djelić nekadašnjeg prozora ili vrata, nekog okvira, tko zna čega. Gdje da ga stavim? Vratih ga nazad gdje je bio. Na dlanu mi je ostao trag od gara. Unaokolo je blato, sve zaraslo korovom, zakrčila šikara. Čemprese, srećom, nije zahvatila vatra. Ostali su tu kao nijemi svjedoci. Snimili su ih moji suputnici. Na nekadašnjem ulazu u manastirsko dvorište, na stepenici, stara je žena palila svijeću. Priđoh joj i oslovih je s 'majko'. Htio sam doznati jesu li spašene ikone?

'Ne znam ništa o tome', odgovori prestrašeno. Porazgovarao sam s njom i pitao mogu li joj pomoći. Zaplakala je. Na kraju mi reče: 'Ja sam jedna od monahinja koje su ovdje zemlju obrađivale. Nisam htjela otići, a i ne znam kamo bih. Primila me pod svoj krov dobra i čestita katolička familija, ovdje u obližnjem selu. Neka je Bog poživi.' Pomislih na svoje, koji potječu iz ovoga kraja, koji su u onom ratu spašavali Srbe i Židove od jama i krematorija. Htjedoh potražiti obitelj koja je primila iznemoglu monahinju. U ovakvim prilikama nema vremena za ono što bi trebalo da bude najvažnije.

Put nas je vodio dalje. Televiziji se žurilo.

Desetak kilometara južnije, niz Neretvu, nalazi se gradić Počitelj, opisan u jednom od blistavih štiva Ive Andrića: 'Na kamenu u Počitelju'. Tu je nekad bila turska straža, štitila je prolaz na mjestu gdje se rijeka stisnula između dva brijega, koje nadvisuje tvrđava s lijeve obale. U Počitelju bijaše lijepa džamija, velik hamam, mejtef. Gotovo svi stanovnici bili su muslimani.Ljeti bi tu 'pehlivanio' Zulfikar Džumhur, zvani 'Zuko', daroviti putopisac i slikar. Organizirao je u ovom gradiću susrete umjetnika iz cijeloga svijeta. Umro je, srećom, na vrijeme da sve ovo ne vidi - musliman po rođenju i Beograđanin po izboru.

Mjesto je pusto, džamija razmrskana, minaret prebijen, kuće porušene. Stanovnici su se razbježali da ih ne pobiju najprije Srbi i Crnogorci pri povlačenju, zatim Hrvati koji su okrutno zagospodarili ovim krajem. Vratile se dvije-tri familije, koje nigdje nisu našle utočišta. Uđoh u kuću (još je kišilo), pozdravih žitelje, upitah ih od čega žive.

'Ovuda prolaze automobili. Poneko se zaustavi da vidi sve ovo, pa kupi ljekovita bilja koje skupljamo unaokolo po brdu. Samo smo tri familije ostale ovdje među ruševinama.'

Zamolih staricu da mi proda malo kamilice, da nešto kupim i pomognem joj. Umotala ju je u fišek od novinskog papira, mjestimice mokrog od memla u stanu. Uzeh ga ozbiljno, kao da smo sklopili posao. Primijetih suzu na njezinu licu. Držala za ruku dječačića, vjerojatno unuka, koji je gledao oko sebe očima što su rano upoznale strah. Dadoše mi na rastanku šipak, raspuknut od zrelosti.

'Sladunac je. Ponesi, nek" ti se nađe'. Izišao sam držeći čvrsto u ruci fišek kamilice da se novina ne raspadne, i šipak. I meni su oči zasuzile. Moji suputnici su vjerojatno pomislili da je to od kiše.

Na ulazima u Počitelj - ajme! - dva su golema križa. Kad sam tu bio prije nekoliko godina s talijanskim prijateljima, bio je još jedan, treći, na vrhu turske kule. Rekoše mi da je kardinal naredio da se samo taj odozgo skine. Stanovnici gradića bili su, kako rekoh, muslimani. I druge vjere imaju svoje fundamentaliste, ne samo islam.

***

Želio sam da se snimi i čuveno bogumilsko groblje u Radimljima, kraj Stoca.

Između Počitelja o Čapljine zemlja je plodna : rastu loza, smokva, šipak, bajam, naranča sve mediteranske biljke, voćke, trave. Kiša je prestala i mirisi borovine pomiješani su s vlagom. Poznajem Stolac, u kojem mi je otac službovao nekoliko godina , kao u nekoj vrsti izgnanstva. Skladan gradić na objema stranama rječice Bregave, pod brežuljkom na kojem su ostaci srednjovjekovne kule. Središte je imalo izrazito muslimanska obilježja: džamiju, kuće sa strehama, šedrvan, 'demirli pendžere', avlije optočene oblutcima.

Nisam vjerovao da je Stolac toliko stradao dok ne dođosmo do mjesta gdje je bio stari dio grada. 'Hrvati' su srušili sve što ima ikakvo istočnjačko obilježje, otjerali muslimanske obitelji iz stanova, mnoge i pobili. Kad su malobrojni povratnici nedavno pokušali ponovo podići džamiju, rastjerali su ih slično kao što su postupili 'Srbi' u Trebinju, pogotovo u Banjaluci prema onima koji su željeli obnoviti Ferhadiju. Moj prijatelj, profesor u Americi, reče da je ovdje učinjeno isto što i u Vukovaru:'hrvatski Vukovar'.

Na ulazu u bogumilsko groblje bila je svojedobno nevelika zgrada, u kojoj su se mogle kupiti ulaznice i razglednice, knjige o bogumilima na više jezika, popiti čaj i predahnuti. Srušena je. Na jednom zidu koji još strši neki vrli vjernik napisao je: 'Nećemo heretike'. Podsjećam strance kako je Miroslav Krleža, kad smo nakon 1948. bili najugroženiji, isticao kako se ovdje očitovala naša prava pripadnost: 'ni Bizant ni Rim, treća komponenta'.

Još se daju pročitati imena neznanih nam predaka: Miogost, Bolašin, Bratović. Neka su od njih napisana na staroj bosančici. Stečci su teški, a dinamit skup. Vjerojatno zato nisu ni uklonjeni niti razoreni. Ostali su na mjestu gdje stoje od davnina, kraj čempresa koji se njišu na vjetru i bdiju nad njima. U blizini nema ljudi - vidjeh samo čudaka koji nervozno hoda ovamo-onamo među kamenim gromadama govoreći sam sa sobom. Tražio sam da televizijska ekipa sve to snimi. Otišli smo otud osupnuti. To se dogodilo na kraju moga prvoga putovanja i svjedočenja za emisiju 'Arte'.

Na dolasku nisam primijetio, nego tek na povratku - prošli smo kraj natpisa koji pokazuju put u naselja Bobanovo i Šuškovo. Nije nikakvo čudo što su nadomak Stolca, to jest onog što se tu dogodilo. Tko su Boban i Šušak? - upitaše me suputnici? Boban je bio poslovni čovjek i član Saveza komunista pod prošlim režimom. Okrao je trgovačko poduzeće kojim je upravljao i dopao zatvora. Svoju je kaznu kasnije predočio kao žrtvu za hrvatstvo. Tako je postao poglavarom Herceg-Bosne u času kad su osnivani logori za muslimane i kad je srušen stari most u Mostaru. Umro je pod okolnostima koje su neki poznavaoci prilika smatrali dvojbenim. Nije dospio pred sud u Haagu za ratne zločine.

Šušak je pak bio najutjecajnija ličnost u Tuđmanovoj vlasti. Pokazao je stanovitu organizacionu sposobnost za vrijeme rata devedesetih godina, kao ministar obrane. ('On mi je najbolji ministar', govorio je Franjo.) Emigrirao je mlad u Kanadu, ostavivši za sobom nezbrinutu suprugu s tek rođenim djetetom. Dva puta sam ga vidio na televiziji kako diže ruku i pozdravlja ustaškim pozdravom - jednom u Posušju, drugi put među alkarima u Sinju. Pripisuje mu se najveća zasluga u prikupljanju novca za izbor Franje Tuđmana među našim iseljenicima u Americi.

Ne zna se točno je li u toj golemoj sumi bio i dio blaga pobijenih zagrebačkih Židova, koje je odnio Ante Pavelić u Paragvaj bježeći ispred partizana, u golemim sanducima, prepunim zlatnine, o kojima svjedoči u svojim memoarima njemački namjesnik u Zagrebu, general Glaise von Horstenau. Gojku Šušku je, čini se, bila važnija moć nego probitak. Svojim je suradnicima i srodnicima ipak omogućio da se obogate na nečuven način, pljačkajući Hrvatsku. I on je umro prije Haaga. U naselja koja nose imena Bobana i Šuška ne mogu se nastaniti ni muslimani koji su ostali bez domova, ni pogotovo Srbi. Ovdje kršćanstvo, ni katoličko ni pravoslavno, ne poznaje samilost, Kristovu 'ljubav prema bližnjem.

Imali sličnih primjera? – pitaju me dalje. Teško ih je sve pobrojati. Na poljani kraj gradića Pakraca, u Lici, koja je u geografiji geenocida dobila ime 'Pakračka poljana', stanoviti Merčep je sa svojim pobočnicima pobija mnogobrojne Srbe, zarobljenike iz Slavonije i okolne mještane. Tuđmanovski sudovi nisu mu sudili, a ni oni poslije Tuđmana, premda su zločin njegovi i njegove vojske svima poznati. Kraj naselja zvanog Merdak je sličan pojam obavijen crnim velom mita: «Merdački džep». I tu su masovno ubijani Srbi. U bosanskom selu Ahmići 'katoličko-hrvatski' ekstremisti poubijali su Muslumane i sušili im bogomolju. Nakon operacije zvane 'Oluja', kad je običan srpski živalj istjeran iz krajine, poubijani su mnogobrojni starci i starice zajedno s gotovo svima onima koji nisu mogli ili htjeli bježati: kuće su im srušene i spaljene, a njihovo rušenje i paljenje pripisano je samim Srbima. Bio sam na tim mjestima. Vidio sam ih.

Ima još mnogo detalja u tom mozaiku koji slični na srednjovjekovni danse macabre.

***

Drugo putovanje, s uzvanicima 'Centra André Malraux', završilo se u Blagaju kraj Mostara, na izvoru Bune, 'rječice ledene kao mraz i bistre kao suza', po zapisu drevnog hercegovačkog kroničara. Ovdje je ponovo otvorena tekija, dom derviša u koji se ulazi bez obuće. Žene tu moraju prekriti glavu maramom. Nekim čudom narod ovdje nije stradao, a samo mjesto nije rušeno. Norvežani su, u znak pomoći, napravili uzgajalište ribe. Pokazalo se unosnim – voda je svježa, čista, bogata. Desetci mojih prijatelja i iz Bosne i iz Srbije i iz raznih dijelova Istočne Evrope nemaju čime platiti skroman obrok, pastrvu koja se tu mrijesti i uzgaja, čašu bijeloga vina, hercegovačkog. Naša bijeda - ex Oriente lux!

Vratit ćemo se u Sarajevo opet 'vlakom bez voznog reda'. U vagonima je s nama ekipa novinara splitskog opozicijskog tjednika 'Feral Tribun'. Taj je list bio jedan od rijetkih u kojem sam u Tuđmanovo vrijeme mogao objavljivati u svojoj zemlji ne skrivajući što mislim o njezinim vođama. On je osvjetlao obraz gradu koji se proslavio svojim otporom fašizmu, na koji fašistička sablast opet baca svoju sjenu. 'Feralovci' su u toku vožnje izložili svoja izdanja. Zalili smo ih konjakom koji sam kupio na aerodromu i ponio drugarima u Bosnu. Darovali su mi dvije vrijedne knjige: 'Pisma prijestolničkom listu' Aristida Teofanovića (meni koji sam napisao toliko uzaludnih pisama) i 'Ukletog neimara' Bogdana Bogdanovića, nekadašnjeg beogradskog gradonačelnika. Oba autora žive danas u emigraciji, prvi u Amsterdamu, drugi u Beču. Susretali smo se po svijetu i sprijateljili u tuđim zemljama.

Grupa 'čudnih putnika' ( to je dio Baudelaireova stiha, koji je preuzeo kao naslov francuski organizator) smjestila se na povratku, zajedno s urednicima 'Ferala', u vagon u kojem se 'točilo'. Bilo nas je odasvud. Stajali smo uz šank. Pili smo s nogu crno i bijelo, žilavku i blatinu. Počeli smo pjevati na sav glas pjesme iz raznih dijelova zemlje u kojoj smo donedavno zajedno živjeli, koje svi znamo. Nesretan je narod koji više ne smije ili ne umije pjevati zajedničke pjesme. Nije mi do ponovnog stvaranja države ili režima koji je mogao biti bolji nego što je bio, nego do druženja, do drugarstva koje se ne može ničim zamijeniti.

Dugo u noć nastavili smo se družiti po Sarajevu. To više nije bilo za nas srušeni grad. Ali on još nije zaboravio svoje građane koje pogiboše od granata u ulici Vase Miskina Crnog, gdje su čekali štrucu kruha, ili pak na tržnici Markale, gdje su došli da uzmu mjericu krumpira: raskomadana tjelesa, mrtve na mjestu i umiruće koje se pokušavalo prenijeti u bolnice u kojima više nije bilo mjesta, rane što krvare i lokve krvi na trotoaru, zapomaganje kojem više nije bilo pomoći. I poslije svega toga, svi se sjećamo strašnih i sramotnih vijesti i laži da su Bosanci ili Bošnjaci to sami sebi učinili kako bi privukli pažnju svijeta. Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušali svim sredstvima proturiti: ta navesti nekoga da se sam ubija bilo bi gore nego ubiti ga.

Sutradan smo bili ozbiljni. Priđe mi jedan pisac, sunarodnjak i rodoljub te me opomenu što sam 'tako strogo' govorio o hrvatskim zločinima u Hercegovini. Odvratih mu da nije shvatio smisao moga svjedočenja: govoreći 'tako strogo', ja sam u isto vrijeme izazivao. Izazivam srpske ili bosanske ili crnogorske ili ne znam koje pisce i intelektualce da na sličan način kažu na sličan način ono što su dužni reći o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci. 'Helsinška povelja', časopis iz Beograda, objavila je ove jeseni u dva navrata popise zločina za vojske i 'paravojnih jedinica' kojima su upravljali Miloševići, Karadžići i Mladići i njihovi suradnici, borci 'za Veliku Srbiju koja bi se protezala do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica: troipogodišnje granatiranje Sarajeva, bombardovanje Dubrovnika, paljenje Konavla, razaranje Vukovara, ubijanje 7.000 civila u Srebrenici, (podatke) o koncentrcionim logorema Keraterm, Omarska, Trnopolje, Manjača, o leševima albanskih beba i devojčica koje isplivavaju iz hladnjača, iz Dunava i iz jama u blizini policijskih objekata u okolini Beograda, o hiljadama poginulih i obogaljenih srbijanskih mladića u ratovima u kojima Srbija 'nije učestvovala'… o isključivoj, netolerantnoj, rigidnoj i reakcionarnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi'. To je napisao i potpisao Srbin.

Također u 'Helsinškoj povelji' ( Beograd, oktobar 2001) potvrđuju se, opet iz pera Srbina, te optužbe o dopunjuju pozivom da se pozovu na odgovornost oni koji su za to krivi: 'Teze o tome da Srbija nije učestvovala u ratovima, da su Srbi branili svoja ognjišta, da su samo uzvraćali na napada toliko su nesuvisle i nelogični, u toj meri neistinite i neutemeljene u bilo kakvom dokumentu, dokazu ili iole verodostojnom podatku, takva su konstrukcija i laž da ih je nepotrebno posebno komentaristati. Prosto je neverovatno da srpski intelektualci, Srpska pravoslavna crkva, srpski političari i oni u opoziciji i oni na vlasti, uključujući predsednika Koštunicu, srpski mediji, oficirski kor, prinčevi i princeze iz dinastije Karađorđević koji su se pompezno vratili u svoje dvorove, članovi Krunskoga saveta, Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika i najšire javno mnenje ne znaju za temeljno i do poslednje cigle razaranje Vukovara, spaljivanje Konavla, gađanje Dubrovnika i sa mora i sa kopna (kojom prilikom gine u svom dubrovačkom domu srpski pesnik Milan Milišić), bombardovanje Mostara, troipogodišnje granatiranje Sarajeva, stravični masakr u Srebrenici, pokolje, silovanja i neljudska iživljavanja u Višegradu i Foči, koncetrecione logore Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača u Bosanskoj Krajini, gdje se nije ratovalo, rušenje gotovo svih džamija na teritoriji nekadašnje Bosne i Hercegovine i mnogo drugih zločina…

Koristeći energično i uporno svoje pozicije, predsednik Koštunica je bio protiv izručenja Miloševića Haškom tribunalu i otvaranja jama sa telima albanskih civila, doveženim sa Kosova za i zakopanih u blizini policijskih objekata u Srbiji. Otkopane su već četiri jame sa oko 500 leševa. Još uvek ništa nije urađeno na utvrđivanju kako su i gdje ti ljudi ubijeni, ko su njihovi egzekutori, po čijem nalogu i kako su prebačeni i zakopani u neposrednoj blizini policijskih objekata. Postoje još tri identivikovane i obeležene jame u Batajnici, ali nisu otvorene i potpuno je neizvesno da li će i kada početi ekshumacija iz njih… jer bi to kompromitivalo poziciju Srbije u međunarodnoj zajednici». Ovim spiskovima možda jedino nedostaju žrtve kraj Prijedora, u Bosni, u današnjoj 'Republici Srpskoj': bacane su u neku vrstu močvare, nisu vađene, pobrojene, identificirane; pretpostavlja se da ih je oko desetak hiljada.

Do bombardiranja Beograda i još nekih gradova u Srbiji, protiv kojeg je autor ovih redova protestirao u Avianu, odakle su polijetali avioni NATO-a, nije - avaj – došlo slučajno: predsjednik Koštunica i svi ostali koji se time služe kao alibijem, zaboravljaju da je do toga došlo nakon što je gotovo sedam stotina tisuća Kosovara izgnano i ne zna se točno koliko od njih poubijano. Vidjeli smo slike toga 'etničkog čišćenja': žene, starce i djecu u blatu, po kiši, s nemilosrdnim goničima i tenkovima za leđima. To se nastojalo sakriti od srpske javnosti.

Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu , jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao 'vožda' ( Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao 'vrhovnika' i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu ( Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu ( Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati: Matiju Bećkovića koji je unesreći svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao 'posrbicaama' te, zajedno s njima, mnoge druge.

I neki od Bosanaca i Bošnjaka, premda im je narod najviše stradao, morat će progovoriti o onom što se dogodilo u Grabovici, Ćelebićima, Bradini, B usovači i ne znam gdje još., što učiniše zločinci nalik na Ćelu i Cacu. Sve nije bila obrana.

Kao što su napredni njemački pisca iza Drugoga svjetskog rata postavili, ne bez rizika, ogledalo pred lice nacije i nastojali joj pokazati što su sve u njezino ime učinili nacisti, i mi ćemo morati kad-tad postupiti na sličan način. Hrvati to nisu učinili ni za zločine ustaša u prošlom ratu - danas to čine za nas sinovi naših Židova, čiji su roditelji pobijeni po ustaškim logorima. Srbi ponovo slave Dražu Mihajlovića zaboravljajući kame njegovih četnika ne samo uz krvavu Drinu. I Slovenci su dugo šutjeli o svojim zločinima, s kraja onog rata.

Malo tko od nas pomišlja na to da sebe pogleda u ogledalu povijesti, bojeći se vlastite slike. Pisci se klone takva nezahvalnog posla. Nacionalna inteligencija ne želi vidjeti svoju naciju na taj način. Novim vođama je, kao i starim, najprije do vlasti. Mi smo, dok bijasmo u zajednici, isticali najčešće tuđa zlodjela prikrivajući vlastita. Dok se svatko ne okrene sebi samome i ne preispita svoju savjest neće biti ni pravog osvješćenja ni istinske katarze.

Svoj supotpis ovog teksta ostavite u komentarima ispod

http://www.jutarnji.hr/predarag-matvejevic--nasi-talibani/798905/?pageNumber=9#page_9

http://bs.wikipedia.org/wiki/Predrag_Matvejevi%C4%87

*************************

Na kraju mozda treba dodati jos nekoliko detalja o Predragu Matvejevicu:


Predrag Matvejević rođen u Mostaru 1932 gdje je pohađao snovnu i srednju školu. Studirao je u Sarajevu i Zagrebu. Doktorirao je na Sorboni gdje je odbranio i habilitaciju za redovnog profesora. Predavao je na univerzitetima u Zagrebu, Francuskoj i Italiji. Objavio je mnogo knjiga na više evropskih jezika.




Kada je jednom novinaru saopštavao ličnu ispovijest o tragičnim trenucima tokom posljednjeg rata kazao je da mu je najgore bilo u trenutku rušenja Starog mosta. Pisao je o utiscima nakon rušenja simbola grada. Tada je istakao da su mu u ratu stradala dva člana porodice – dva Hrvata ubijena od strane Hrvata i Srba. Akcentirao je apsurd posljednjeg rata u kome su svi kolektivno stradali. Govorio je da se Mostaru desilo nešto najgore i da je taj zločin djelo ljudi kojima je Mostar dalek. Kao dobar poznavalac istorije ovih prostora zaključio je da su Mostar osvajali tuđini i u prošlosti ali su bili blaži i obzirniji od domaćih ljudi jer raniji osvajači nisu istjerivali starce i djecu iz svojih stanova i nisu rušili i skrnavili bogomolje i mostove. Pitao se da li je ijedan drugi grad na prostorima ex Jugoslavije doživio takav urbicid i sveukupna stradanja kao što je to lijeva obala Mostara.


Aktivno je saosjećao sa izbjeglicama i stradalnicima, podjednako prema Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Jevrejima i o tome je ostavio dragocjene zapise.

"ULJEPSAJ MI DAN" Slobodan Boco Bajic

Bocu smo vec upoznali.
Predstavio nam se svoji izborom pjesama, kratkih prica i slika.
Za vas koji biste Slobodana Bocu Bajica zeljeli upoznati bolje, preporucujem da kupite njegovu knjigu poetskog naslova „Uljepsaj mi dan“.
Informacije o Boci, knjizi, recenziju knjige, cijeni, kako naruciti knjigu mozete naci na Bocinom blogu:
http://bocodani.blogspot.com/
Ja je imam, i preporucujem je svima koji zele da osjete banjalucku atmosferu i duh banjalucki u kome smo rasli.

MOBILNI TELEFONI I TUMOR MOZGA

Ovako je pocelo

Znam neke ljude, medju njima i mog druga Borisa Drazica, koji je ubijedjen da radio zracenje iz mobilnog telefona izaziva tumor mozga (rak). Zbog toga, Boro nikada ne priblizava svoj telefon uhu, vec razgovara na daljinu, sto u nekim situacijama izgleda veoma neobicno. Ali takav je moj drug Boro, neobican...
Ja sam nekada radio sa visokim frekvencijama, cak i predajnicima veoma visoke snage, proveo dosta vremena u neposrednoj blizini tih predajnika, blizini antena i trebao bih znati odgovor na dilemu: izaziva rak ili ne??

Ali nemam odgovor, kao sto ga ni mnogi strucnjaci iz oblasti radio zracenja i medicine jos uvijek nemaju. A nemaju zbog toga jer jos uvijek nema pouzdanog dokaza, teoretskog kao ni prakticnog, da odredjena  frekvencija, odredjena snaga visoke frekvencije moze izazvati vitalne ( bioloske i hemijske) promjene mozdanog tkiva.

Mobilni telefon 1973

Medjutim, neki naucnici su oprezni i kazu da su do sada prikupljene cinjenice dovoljne kao upozorenje onima koji se sluze mobilnim telefonima, i prije nego sto se masovni slucajevi oboljenja dese i zabiljeze.

Nedavno objavljeno naucno istrazivanje Internacionalne Agencije za istrazivanje raka, je vise nego nejasno, jer nema jasne povezanosti izmedju upotrebe mobilnog telefona i raka mozga. Ali ipak pokazani rezultati govore da 10% ljudi koji koriste mobilne telefone cesce i duze od 30 minuta dnevno, u periodu od deset godina, imaju 40% vise sansi da dobiju glioma ( vrstu raka mozga), od onih koji uopste nisu koristili mobilni. S druge strane, ljudi koji rijetko koriste mobilne telefone su u grupi manje vjerovatnoce da dobiju rak mozga od onih koji koriste samo zicane telefone, jer ( pazi sada!) zracenje u manjim dozama moze zastititi mozak od raka.

Industrija mobilne telefonije u svijetu ova istrazivanja podrzava i njihov zvanican stav je da „ ...prema mnogobrojnim istrazivanjima radio signal koji odgovara medjunarodnim standardima zastite, nije opasan po zdravlje.“ Ovdje bi nam Made mogao malo pripomoci, svojim iskustvom i znanjem, jer on radi u toj industriji.

Ovako je sada

E sad, oni drugi, kao i moj drug Boro, kazu da iako mali rizik za ceste korisnike mobilnog, rizik postoji i treba ga dalje istrazivati i cuvati se dok se ne dodje do dokaza. Pored toga definicija cestog koristenja telefona se mijenja i danas je prosjecna upotreba mobilnog telefona 21 minut dnevno. Vrlo blizu kriticnoj grupi od 30 minuta dnevno. Uskoro ce prosjek biti u rizicnoj grupi. Sta tad!?

Istrazivanje, ciji rezultati su upravo objavljeni, trajalo je 5,5 godina i u njega nisu ukljucena djeca , koja su osjetljivija na radio zracenje ali i sve cesci korisnici mobilne telefonije.

Nije mi bila namjera da vas prepadam. Mozda samo da upozorim. Ja, za razliku od moga druga Bore,  jos uvijek ne drzim mnogo do toga, ali ja ni ne koristim mobilni cesce od 20 minuta mjesecno. Ali to vec nema veze sa mozgom. Ili ima. Kako se uzme...

PRIPREME ZA G20 SAMIT U TORONTU

Ovako je bilo prosle godine u Londonu

Toronto ce 26. i 27. juna ove godine biti domacin narednom G20 samitu. Poucen iskustvima ranijih domacina ovakvih samita, Toronto se studiozno priprema da ugosti najvaznije ljude svijeta ali i za eventualni rat sa protestantima koji tradicionalno prate ove skupove. Vrlo vazna bejzbol utakmica predvidjena za taj termin u Torontu se seli u Filadelfiju, sto ce organizatorima utakmice donijeti finansijske i druge probleme. Ali, za ovu priliku sve je posveceno bezbijednosti ucesnika samita, novinara i ostalih. Ocekuje se dolazak hiljada protestanata iz cijelog svijeta. Protestantima je dozvoljeno da se okupe u jednom povecem parku u blizini centra grada, udaljenom nekoliko kilometara od Kongresnog centra gdje ce se samit odrzati. Da li ce ova lokacija zadovoljiti protestante? Da li ce se oni stvarno zadrzati samo na ovoj lokaciji? Koliko ce biti protestanata? Da li ce policija upotrijebiti suzavac? Nikada do sada policija Toronta nije koristila suzavac. Stanovnici centra grada, za svaki sluaj, kupuju zastitne maske. Postavljaju se dodatne kamere u centru grada. Centar ce, u vrijeme odrzavanja samita biti prakticno ogradjena zona. Saobracaj ce biti veoma ogranicen i kontrolisan. Vec se postavljaju pitanja, ko ce poslovima  lociranim u centru nadoknaditi stetu jer im kupci nece moci prici.

Ne prestaju diskusije o ogranicavanju sloboda zbog postavljanja kamera, ogranicenja kretanja, ogranicenja poslova tih dana itd...

Vecina tih pitanja mene ne muci, jer stanujem dovoljno daleko a radim bar 8 km udaljen od centra. Ali ima nekoliko pitanja koja postavljam samom sebi vec duze vrijeme:

Protiv cega se ti protestanti bune? Ono sto znam je da se oni zalazu za preraspodjelu bogatstva i novi svjetski financijski sistem. Generalno, protiv daljeg bogacenja bogatih na racun siromasnih.

Kako su te grupe organizovane?

Ko ih organizuje?

Odakle su? Neki od njih  putuju po cijelom svijetu i protestuju.

Ko ih placa?

Ko su vodje?

Da li se oni bore i za sve nas, radnu srednju klasu?

Imaju li nekakav program?
Kako bi izgledao svijet kad bi ga oni uredjivali?

Imaju li sanse?

Trebamo li i mozemo li i mi nesto uciniti, ili sve to samo posmatrati kao i do sada? 

Jer, mozda su oni samo anarhisti, narkomani, alkosi, siledzije koji se uvijek bune protiv necega i ruse nesto, nije ni vazno zasto, koje je lako potaci da se bune za nesto cega nisu ni svjesni...

BOCO: TENISKI MEC DRUGARA NAKON DVADESET GODINA

Dok je Amerika spavala, u Banjaluci su dva drugara, nakon više od dvadeset godina odigrali tenis meč.
Angel (anđeo, kapiten) iz Amerike, nije se ponio baš anđeoski. Za sebe je obezbjedio six , a meni love gemova i to dva puta.
Ma nije bitno, bar nema primjedbi na gostoprimstvo. Zahvaljujem bogu na vrermenu, jer se, evo, nakon mnogo dana, pojavilo sunce i omogućilo da odigramo ovaj, stvarno rijedak susret. Obojica vas pozdravljama iz sunčanog grada naVrbasu.
P.S. Ovaj debli nije Angel.

SRETAN VAM 25. MAJ!

Onima, kojima je Dan mladosti nekada bio veliki praznik!

Onima, koji se jos uvijek rado sjecaju tog dana i tih dana!

Onima, koji se ne stide radosti koji im je taj dan donosio!

Onima, koji koji su u maju docekivali i ispracali stafetu!

Onima, koji su tog dana pjevali, igrali, vjezbali,

mahali zastavicama, hodali u paradi, bili ponosni i sretni!

Svima vama, a i vama koji se sada nerado sjecate tog dana,

zelim sretan ovaj danasnji 25. Maj!

A vama, koji ste rodjeni na danasnji dan,

zelim sretan rodjendan!

25.Maj 1959.

MARIO: NAS JAN

Vidio sam ga nekoliko puta, a nažalost razgovarali smo samo jednom, vrlo kratko... Vremenom sam upoznavao djelo Jana Berana, pisca, snimatelja, režisera... stvarao je s karakterističnom zanatskom perfekcijom, s ljubavlju prema čovjeku i zemlji, svom rodnom kraju i bh kulturnoj baštini.
Napustivši Češku, njegovi roditelji su odabrali baš naše prostore da započnu novi život. Tako se dogodilo da se Jan rodi u Banjaluci gdje je i odrastao. Kasnije je čitav životni vijek fasciniran svojom domovinom, Bosnom i Hercegovinom:
''...Magleni dah jutra otapa cjelac nevida. Na osojnoj strani svjetlucaju mala sazviježđa rose. Vretena jablanova već predu sunčane niti. Začinje neborez dana.
Dišem lako, slobodno i blago.
Ne rekoh li Bosna?
Znam samo da stabljika te riječi svakim dahom u meni sve dublje korijeni.
...
U potopu kamenja, licem prema riječi, sa mrežom od pjene, ispod precvjetale drače, sa slapom što padajući raste, u mirisu vode, hodom kroz igru svjetlosti i sjenke, uz polusvjesno stanje nastavljanja snova... Javim se šapatom opčinjenim. Izustim: Hercegovina. Kao da milujem jabuku stidno obnaženog ženskog koljena. ''

Njegov filmski rukopis se nastavlja tamo gdje je stao kao pisac, njegova kamera priča o zagubljenim gradinama, osvijetljava zapise davnih klesara, otkriva netaknutu prirodu... Poetskim okom Jan otpetljava misterije naše prošlosti.
Slikama svojim je dohranjivao i moju nekadašnju ljubav za 'obaščašćima i basanjima', ka dolinama i planinama...

Mario
P.S. Ovo je prilika da vam prepišem lijepi Janov tekst 'Vrbaški grad'.

********

VRBAŠKI GRAD
Jan Beran

Nije poznato gdje se tačno nalazio, pa ga uvijek u sebi potražim. Tako ga i nađem, kao odjek djetinjstva.

Znam da naziv tog mog, dragošću izmišljenog Vrbaškog grada, ne potiče od vrbaka (to je vjerovatno odraz latinske riječi »urbis« — »urbate«, a u smislu rimskog naselja pri ušću Vrbasa u Savu), ali ja uporno održavam njegovo krivo tumačenje. Jer, sva mi je mladost obilježena vrbom. Od najranijeg proljetnog pupanja, svilastih »maca«, prve svirale i tuhuka »trube« od vrbove kore (čak i nakvašenog školskog pruta, da bolje po ispruženom đačkom dlanu profesorski pali), preko idilično meke sjenke na »prerimovanoj« pjesmi gimnazijske ljubavi ispisanoj u računskoj teci »četvrtog be«, lagodno tople vode Vrbanje ... hladnog i tajnovitog Vrbasa u čijem smo priobalnom korijenju lovili košljivu ribu golim rukama... sve do tužnih vrba na groblju onih koji se zauvijek naseliše u našu budućnost.
U bajnoj Banjoj Luci, Vrbaški grad je za mene bio i ostao njena najnježnija boja, upaljena zelenim plamičcima iznad voda mog dječaštva.
Široka rijeka, Suturlija, Crkvena, kao i zatrpani potok Postranac — koji mi je bose noge prvi pokvasio — sve to u meni neprekidno šumi, žubori i teče... iz toga izvirem, i svaki moj kasniji tok imao je oko vrbaškog vira...
I dalje bih o vrbi. Toj nenapisanoj historiji slovenskih stopa na obalama presušenog antičkog korita. U sažganim, a zatim iznova obnovljenim utvrdama, vrbovo pruće bilo je prvi grudobran naših predaka. Zato ne u lipi (kako nas to po školama »između dva rata« uporno »panslovenski« učiše), već u vrbi nalazim pravo obličje njihovog doseljenog postojanja. Osjećam je kao drvo čvornatog kulta, koje čak i zabodeno poput zašiljenog koca u historijskoj međi  -uvijek prolista.
Okvirom, sada već samo zamišljenog i 'ustrijski previsokog rama prozora, stihijom nestale banjolučke Realke, sjećam se svakog svog učeničkog i neznanjem odlutalog »gleda« preko Govedarnice prema Kastelu...

Ništa mi o njemu tada nije bilo znano.
Tu svoju ljubopitljivu odsutnost plaćao sam redovno »drugim redom«, obično na časovima matematike. Sada nastojim da zbrojim sve što se oko te utvrde sabrati može.
Nije baš premnogo.
Arheološki preplitko za pretrajalu visinu njegovih bedema i kula. Da li zbog toga, ali uvijek se »lecnem« kad kažem »castelum«.
Preostale plećine njegovih zidina svjedoče o tome koliko je bio opasan opasnostima. Još od vremena kada se »gradinski«, na ovom mjestu iznad rijeke, prvi puta odbrambeno isprsio, preko rimskog »castruma«, a u vidu osiguranja strateškog puta između Salone i Sirmiuma (Sremske Mitrovice)... zaštitničkog boga Jupitera i njegovog vrlog »polunarednika« Lucija Sicinija Makrina koji — uprkos »toliko viših i boljih« — jedva našem vremenu spomenički dopade... već pomenutog »Batonskog rata« i pobjedničkog imperatora Oktavijana Augusta... njegovog, silom uspo¬stavljenog mira (Pax Romana)... sve do, mnogo kasnijih, virulentnih navala varvarskih naroda, koji su ove zidine iznad Vrbasa — bježeći jedni od drugih — podjednakom žestinom napadali... bespoštednosti riđih Gota i potihe postojanosti modrookih Slovena.

Na zamišljenom času pradavne historije nije se lako zaustaviti. Nakon tolikih »župansko-banskih« Prijezda, Borića, Kulina i Kotromanića, glagoljskih natpisa, Donjih kraja i Hrvatinića... Hervoja i njegovih konfesionalno udvojenih misala... pa trostruko neizvjesnih bosanskih kraljeva, sve do onog posljednjeg i turskog sultana Mehmeda osvajača ... prvih, pa i drugih — porijeklom naših ljudi, ali u svojstvu tuđih upravljača ... Ishaka, Baraka, Gazi-Husrevbega... do ovdje sahranjenog Ferhad-paše Sokolovića.

Stajem li kod njegovog turbeta, činim to zbog groba graditelja ovog šehera, svih kupolama zasvođenih kupatila, zanatlijskih dućana, ćesmatli (srećnih) česama... svega što se po njemu oplodilo, tako da je i jednog zarobljenog ćesarski-grofovskog sina (Wolfa Engelhardta von Auersperga) razmijenio za kaldrmu, hamame, bogomolju, a možda i za sahat-kulu. Uz njene otkucaje »ala turka« i sa molitvama, koje se dotada — takvim i tolikim kopljima munara — nisu toliko doticale neba, otpoče ovdje izgradnja novog grada.
Banjolučka sahat-kula.
Njeno zvono — bar latinskim natpisom što je na njemu — ne govori i suviše o »urednosti« narudžbe. Na njemu piše: »Salio me Bartol Padovan godine gospodnje MDI (1501).« Zna li se koji li je to naš dalmatinski grad vojnički pokleknuo, da bi ovo osvojeno zvono u tek osnovanoj i granično uspostavljenoj krajiškoj kasabi umjesto na »večernju misu« — pozivalo na »akšam«...

Iznad ulaza, trajno arhitektonski uzvišene Ferhadije, stoji uklesan »tarih« o njenom dovršenju, a u rimi klasične turske poezije. Te riječi, ne samo što svjedoče o trenutku vjerničke potrebe, one je pretrajavaju:

»Podiže ovu, uzvišenu džamiju, poradi Alaha —
gospodar dobrih djela i pomagač pripadnika
vjere — Ferhad.
Sa žednim mačem uklesa tvoje junačko ime
u mramor...«

Spuštam pogled sa munarske visine na neugledan sanduk Safikade.
»Voljeli su se. Ona — Safikaduna, lijepa i mlada djevojka, a on turski asker, vojnik od poziva.
Na njihovu žalost, njeni su se roditelji protivili toj ljubavnoj vezi — jer asker je danas tu, a sutra ko zna gdje; sve ovisi o carskom fermanu, govorili su.
I jednog dana stiže takav ferman. Roditelji Safikade odahnuše, jer stasiti mladić morade čak u Anadoliju.
Pri rastanku, skrivajući se u gustišu obale Vrbasa, jedno se drugom zakleše na vjernost do groba.
Ubrzo stiže vijest o pogibiji Safikadinog dilbera. Ona, sva van sebe jurnu pred top koji je oglašavao podne. Odjevena u najljepšu haljinu, koju joj je majka pripremila za vjenčanje, svoj život završi šapatom o vjernosti.«
Na njenom grobu palio sam i ja svjećicu uz želju da se sa svojom gimnazijskom ljubavi — ispod kestenovim cvatom upaljenih »kandilja« — bar susretnem.
Nije lako izaći na početak sa rodnim krajem. Svakim susretom u njemu ponešto ne nalazim. Tužim zbog posječenog duda, oborene ograde, zatrpanog potoka koji još uvijek u sebi preskačem.
Vjetar je uz rijeku plavičast poput uspomene, a veče mi — sa osmijehom proteklog dana — kao stari poznanik blago prilazi.

MUSKARCI LAZU VISE OD ZENA!

Nedavno objavljena anketa Naucnog Muzeja Velike Britanije otkriva da prosjecan britanac muskog roda kaze tri lazi dnevno, sto ce reci 1.092 lazi godisnje. U isto vrijeme ljepsi britanski pol laze „samo“ dva puta dnevno ili 728 puta godisnje.
Samo 10% britanaca priznalo je da je bilo nevjerno svojim partnerima.
82% zena se osjeca krivom kad zaobidje istinu. Kod muskaraca je to nesto nize, samo 70%.

Najcesce lazi su, kod muskaraca:
„Ne , nisam toliko pio!“
„Sve je u redu, ja sam u redu!“
„ Nisam imao nikakvih znakova.“
„Na putu sam nazad.“
„Ti si omrsavila!“

Kod zena izbor je slican. Najcesce su:
„Sve je u redu. Ja sam u redu“
„Ne znam gdje je. Nisam ni dirnula“
„ Nije toliko skupo!“

I za kraj, nekoliko korisnih savjeta kako prepoznati lazljivca.
Ako se radi o dobrom i kvalitetnom lažljivcu onda nema načina da ga otkrijemo osim ako nećemo do unedogled provjeravati informacije koje nam nudi. Međutim velik dio lažljivaca su ‘amateri’ i odaje ih govor tijela pa evo na osnovu čega možete posumnjati da vam neko laže:
Pokretom očiju gore i ulijevo u mozgu se aktivira centar za maštu koji često može upućivati na smišljanje laži.
Visok i piskutav glas, ubrzan govor uz izbjegavanje ili neočekivana i nagla promjena teme znakovi su laganja. Oni koji lažu ne mogu zapamtiti što su sve ispričali; provjerite tako što će vam priču ponoviti za nekoliko dana.
Lažljivci se često brane bez jasnog razloga misleći da ih sugovornik napada ili optužuje za ono što su skrivili.
Iako naizgled smiren, onaj koji laže može gotovo neprimjetno tapkati nogom ispod stola ili se igrati olovkom.

Naravno svi oni koji ovo citaju uvijek su govorili istinu i samo istinu, i ko kaze suprotno sigurno laze.

UPECANA, 21.maj 2010.!!!

Upecala se....

Opet se  upecala....

Mene riba nije isala, ali...

 Biljanin ulov - 11 riba

BOCO: SPOMEN PLOCA KAB-a

Plemenita akcija Ratka Malica (znanog kao Nale ili Celo), starog KAB-ovca,  da se  na zgradu Banskog Dvora (nekada Doma Kulture) postavi spomen ploca KAB-a potrajala je prilicno dugo; preko godinu dana. Posto sam KAB-ovac od 1968 ( jos cuvam clansku kartu) , i na neki nacin  pomogao tu akciju,  " kraduci" ovaj Bocin tekst sa Cajine http://www.uzbluz.com/Dnevnik.html, drago mi je sto vas mogu obavijestiti da je akcija uspjela i da je spomen ploca KAB-a postavljena.

(Jedino sto mi se ne svidja je slika KAB-ovaca na kojoj su muskarci na jednoj a zene na drugoj strani slike. To nije u duhu revolucionarne tradicije koju je KAB nekada gajio)

*********************************

Bivši KAB-ovci i simpatizeri ovog, nekad najpopularnijeg kluba mladih intelektualaca,  

postavili su spomen ploču na zgradu Banskog dvora (nekad Dom kulture) kao uspom- 

enu na dane kad su u toj zgradi imali svoje prostorije i vrijedno radili na realizaciji mno- 

gih kulturnih manifestacija, od kojih neke žive i danas.  

Bio je to dirljiv susret prijatelja, koji se dugo nisu vidjeli. 

boco

Bocina dopuna: (s desna na lijevo)

Čučavci: Jasmin,Švac i Šule.
1.red: Mira iz pozorišta,Zdenka, Midhat Karić,Zdenka 2,Raska,Beba,Milka Boris, Beneš M., Boco,
2. red:
Maženka, Jadranka,Ksenija , Čado,Božana, Ozana, Nale,Kamenko Kašiković(sakrio se), Boško Miljević, Zlatko Bender,Željo Šarić i Đuro Kralj.

"DUZAN K'O GRCKA'

„Duzan k'o Grcka“ je nasa stara izreka. Nekada sam se pitao zasto bas Grcka. Sada se vise ne pitam.
Grcka je najzaduzenija zamlja u Evropi. Duguje $440 milijardi USD. Prilicno! Dug Grcke je 125% od Bruto nacionalnog dohotka - ako se to jos tako kaze (GDP - Gross Domestic Product).
Dok su razvijene evropske zemlje odlucivale hoce li ili nece 'otplatiti' Grcki dug ili financijski pomoci Grckoj da ne bankrotira, u toj zemlji su bjesnili protesti protiv grcke vlasti, protiv Evrope, kapitalizma, bankarskog sistema...
I na kraju, ubijedivsi, i Njemacku da je 'utiskivanje' $750 milijardi dolara jedini moguci izlaz, Evropa je odlucila da 'izvuce' Grcku iz krize. Teska srca, jer u redu za isto takvo "utiskivanje' stoje Portugal, Spanija, Italija i druge evropske zemlje, prezaduzene, ali ne bas tako i na taj nacin kao Grcka.

Nije li apsurd da, dok Evropa , koliko god licemjerna i sebicna, odlucjuje da spasi Grcku od potpunog kolapsa, radnici u toj istoj zemlji protestuju protiv Evrope? Jeste apsurd, ali ne i naveci. Jer veci je apsurd da ne protestuju i pale sve ispred sebe najsiromasniji radnici, ili oni bez posla i privilegija. Vodje protesta su oni koji su zaposleni u drzavnim sluzbama. Zasto oni? Jer gube privilegije kakve niko drugi u Grckoj nema.

U drzavnom sektoru Grcke zaposleno je 20-30% od ukupnog broja zaposlenih. Ogroman postotak! Pored sigurnog, laganog i dobro placenog posla ovi radnici primaju godisnje 14 plata umjesto 12 plata, a onda kad odu u penziju sleduje ih do kraja zivota 14 penzija godisnje. Vec sada, u Grckoj je preko 20% penzionera. Ocekuje se za dvadeset godina da taj broj poraste na 25%. Slicno je sa brojem nezaposlenih. U prevremenu penziju, 50 – 55 godina, idu svi koji rade na 'opasnim' poslovima. I kad se to odnosi na rudare, ni po muke. Ali ako u tu kategoriju spadaju i na primjer, muzicari i slicna 'opasna' zanimanja, onda se oni u Evropi pitaju treba li pomoci. Grcka se smatra najkorumpiranijom zemljom Evropske zone. Godisnje se $ 30 milijardi USD utaji-ne plati drzavi. Neko to strpa u svoj dzep i to Grcka vlada tolerise, jer to ide i u njihov privatni dzep. Grcka je na  154 ( od 183 rangirane zemlje) mjestu u svijetu po riziku za strana ulaganja. Iza Ruande, Jemena, Etiopije....A kad Evropa trazi da se poreski sistem reformise i kontrolise, tada neko organizuje radnike da izidju na ulicu, pa ce trula Evropa pomoci! Ako Evropa ne pomogne odmah, protesti se pojacaju, divljanje i rusenje poveca, zapali se poneka  banka i to zajedno sa salterskim radnicima. Sta se moze - kolateralna steta!? Glavno je nekako izvuci te proklete evropske pare! Poslije cemo lako!

Moze li Grcka, bez dramaticnih reformi u privrednom i politickom sistemu vracati svoj dug? Sigurno je da ne moze. Jer ako se zna da broj penzionera raste a broj novih zaposlenih opada, jer natalitet u Grckoj je jedan od najnizih u Evropi (1.3 - Braco mediteranska, radite li vi ista!?), postavlja se pitanje ko ce hraniti tu armiju neradnog naroda a pored toga jos i dug vracati ? Ono sto Evropa sada trazi su reforme. Da se smanji broj zaposlenih u drzavnim sluzbama, da im se smanje privilegije (broj godisnjih plata i penzija svede na 12), da se reviduju liste 'opasnih' poslovi, sa se sa liste opasnih poslova skine i posao pravljenja djece, da se drzava bori protiv korupcije, da drzava prikuplja poreze...

Tacno je, nije ni ta Evropa niti naivna, niti nevina. I ona ce u tome svemu naci svoj interes. Kako? Prvo, nece dozivjeti da im Grci preplave njihove gradove i prenesu svoj problem na njihov kucni prag. Njemacki muzicari ce i dalje raditi dok mogu svirati. Priblizice se drevnoj Grckoj, i u poslovnom smislu, namecuci svoj ili slican svome model. Mozda sve to vise kontrolisati i jednog dana izvuci svoj kapital sa kamatama. Mozda...Kad - tad.
I jos nesto, ali ovo otvara novu temu pa necemo o tome: Evropske dugove ( kao i Americke) otkupljuje Kina!
Jednog dana, kad-tad...

Procitajte i ovo:
Kako drzava bankrotira - e-Novine preuzele iz Mladine

NEPOZNATI AUTOR: SARAJEVO LJUBAVI MOJA

Ne znam ko je napisao ovu kratku pricu. Dobio sam je privatno od drage mi kolegice, koja me s vremena na vrijeme, ali redovno vec godinama, osjezava svojim dobrim izborom prica, clanaka, sala ... Ne znam ni da li imam pravo da je ovako javno objavim bez dozvole autora. Ali znam da me pogodila u sridu. Nadam se da ce i vas, jer ovakvu ili slicnu pricu svi mi smo vec dozivljavali. I nemojte da vas na pogresan zakljucak odvede to koje nacije je u ovoj prici negativac. Jer lijepih "plavusa" natopljenih u mrznju ima na svim stranama, i ne samo Balkana.

*********************
Zagreb, Zagreb (Sarajevo ljubavi moja)


Uvalila sam se u udobnu stolicu kod svoje frizerke, spremna na još jedno hedonističko uživanje u usluzi friziranja, feniranja i raznih ostalih anjanja, malo virkajući narcisoidno u vlastiti mi lik u ogledalu nasuprot, a malo zvirkajući ostale osobe u salonu.
Oko moje glave je poput lepršavog mađioničara, sa škarama u ruci skakutala moja frizerka, a na stolici do moje je sjedila još jedna gospođa, mušterija. Kradom sam analizirala malo moju frizerku, malo onu mušteriju, zabavljajući se, kao i obično, zamišljanjem njihovih života i procjenjivanjem, po njihovoj fizičkoj pojavnosti, koliko je kojoj sudbina bila (ne)naklonjena.
Gledala sam u dva kontrasta, u dvije potpune krajnosti.
Moja frizerka, pa... moglo bi se slobodno reći, anđeo u ljudskom obliku. Kosa - oblak svijetloplavih, veselih, ženstvenih kovrča, oči boje različka, fine, nježne crte lica, a stas... takav da su se neki muškarci iz susjedstva uporno pokušavali naručiti na šišanje kod nje iako je salon bio namijenjen isključivo ženskim mušterijama.
Mušterija pak, u stolici kraj mene, bila je, fizički, oličenje ljudske patnje na ovoj planeti.
Kosa - otužna hrpa neurednih, tankih, sivkasto-smeđih vlasi, put blijedozelenkasta, oči tako obične smeđe boje i nekako umorne, kao što je uostalom umorno djelovao i cijeli njen mršavi stas.
Sve u svemu bilo mi je udobno, ugodno, frizerka je čavrljala, ona umorna gospođa također, na radiju je svirala raznolika zabavna muzika, vani je pičilo svibanjsko sunce, jedna polovica moje glave bila je već uredno podšišana, život je, dakle, sve u svemu lijep, pomislila sam, taman kad su iz radija doprli prvi taktovi drage mi stare pjesme i glas Zdenke Vuckovic.
"Zagreb Zagreb" prosulo se salonom tako iznenadno i tako iz čista mira da smo sve tri ostale zatečene. Ali, ne sve na isti način. Do tog momenta umorna i blijedunjava gospođa kraj mene, u sekundu je zasjala i počela sjetno pjevušiti refren, ja sam otvorila usta u namjeri da joj se pridružim, ali tada se kod moje frizerke dogodila nevjerojatna transformacija.
Njeno prelijepo lice anđela u hipu je nagrdila duboka bora negodovanja, i ona drekne ružnim, jako ružnim glasom:
- Šta je ovo?!?
- Pa, Zdenka Vuckovic - raznježeno će ona umorna, nelijepa gospođa.
- Da, ZNAM ko je to, pobogu!! - prosikta anđeo - Ali ne znam šta NJU imaju puštati na našem radiju!!
- Pa šta fali, baš lepo zena peva - odvrati joj ona gospođa sive kose.
- Pa nek' lepo peva gde hoce, ali neka peva TAMO a ne OVDE!!
- Bogati - zaintrigirano će njoj gospođa - a zašto ne bi smela pevati ovde, a?
- Zato šta je ovo SRBIJA! I zato sto sam ja Srpkinja! ETO zašto!
Utonula sam u svoju stolicu zaprepašteno, u grlu mi se stislo razočarenje, bogamu, pa zar ovo izgovara moja omiljena frizerka?? Ovaj anđeo plavih kovrča?? I bi mi najednom žao one gospođe, sigurno će ovo i nju pogoditi.
Međutim, gospođa samo mahne rukom, pokaže rukom prema radiju, i naloži frizerki:
- De bre mala, ne pizdi, nego mi pojačaj malo Zdenku, nisam ovu pesmu čula sto godina!
Pogledam "malu", lice joj se pretvorilo u ljutu, namrštenu grimasu. Njene oči boje različka više nisu bile različak, nego hladni, modri odsjaj čelika.
Pogledam onu gospođu. Njene umorne smeđe oči su bile umorne na drugačiji način nego prije sat vremena kad sam ih tek vidjela. Sad su mi izgledale umorne od života življenog dušom i pjesmom, uz puno smijeha i, očito, još više suza.
Oči frizerke anđela bile su prazan skup plavog besmisla.
Ljepota je zaista, ali zaista vrlo relativan pojam.

Beograde, Beograde...(Zagreb Zagreb) (Sarajevo ljubavi moja)


Uvalila sam se u udobnu stolicu kod svoje frizerke, spremna na još jedno hedonističko uživanje u usluzi friziranja, feniranja i raznih ostalih anjanja, malo virkajući narcisoidno u vlastiti mi lik u ogledalu nasuprot, a malo zvirkajući ostale osobe u salonu.
Oko moje glave je poput lepršavog mađioničara, sa škarama u ruci skakutala moja frizerka, a na stolici do moje je sjedila još jedna gospođa, mušterija. Kradom sam analizirala malo moju frizerku, malo onu mušteriju, zabavljajući se, kao i obično, zamišljanjem njihovih života i procjenjivanjem, po njihovoj fizičkoj pojavnosti, koliko je kojoj sudbina bila (ne)naklonjena.
Gledala sam u dva kontrasta, u dvije potpune krajnosti.
Moja frizerka, pa... moglo bi se slobodno reći, anđeo u ljudskom obliku. Kosa - oblak svijetloplavih, veselih, ženstvenih kovrča, oči boje različka, fine, nježne crte lica, a stas... takav da su se neki muškarci iz susjedstva uporno pokušavali naručiti na šišanje kod nje iako je salon bio namijenjen isključivo ženskim mušterijama.
Mušterija pak, u stolici kraj mene, bila je, fizički, oličenje ljudske patnje na ovoj planeti.
Kosa - otužna hrpa neurednih, tankih, sivkasto-smeđih vlasi, put blijedozelenkasta, oči tako obične smeđe boje i nekako umorne, kao što je uostalom umorno djelovao i cijeli njen mršavi stas.
Sve u svemu bilo mi je udobno, ugodno, frizerka je čavrljala, ona umorna gospođa također, na radiju je svirala raznolika zabavna muzika, vani je pičilo svibanjsko sunce, jedna polovica moje glave bila je već uredno podšišana, život je, dakle, sve u svemu lijep, pomislila sam, taman kad su iz radija doprli prvi taktovi drage mi stare pjesme i glas Djordja Marjanovica.
"Beograde, Beograde" prosulo se salonom tako iznenadno i tako iz čista mira da smo sve tri ostale zatečene. Ali, ne sve na isti način. Do tog momenta umorna i blijedunjava gospođa kraj mene, u sekundu je zasjala i počela sjetno pjevušiti refren, ja sam otvorila usta u namjeri da joj se pridružim, ali tada se kod moje frizerke dogodila nevjerojatna transformacija.
Njeno prelijepo lice anđela u hipu je nagrdila duboka bora negodovanja, i ona drekne ružnim, jako ružnim glasom:
- Šta je ovo?!?
- Pa, Djordje Marjanovic - raznježeno će ona umorna, nelijepa gospođa.
- Da, ZNAM ko je to, pobogu!! - prosikta anđeo - Ali ne znam šta NJEGA imaju puštati na našem radiju!!
- Pa šta fali, baš lijepo covjek pjeva - odvrati joj ona gospođa sive kose.
- Pa nek' lijepo pjeva gde hoce, ali neka peva TAMO a ne OVDJE!!
- Da, ba - zaintrigirano će njoj gospođa - a zašto ne bi smio pjevati ovde, a?
- Zato šta je ovo BOSNA I HERCEGOVINA! I zato sto sam ja Bosnjakinja! ETO zašto!

Utonula sam u svoju stolicu zaprepašteno, u grlu mi se stislo razočarenje, bogamu, pa zar ovo izgovara moja omiljena frizerka?? Ovaj anđeo plavih kovrča?? I bi mi najednom žao one gospođe, sigurno će ovo i nju pogoditi.
Međutim, gospođa samo mahne rukom, pokaže rukom prema radiju, i naloži frizerki:
- Cuj mala, de ne laprdaj, nego mi pojačaj malo Djordja, nisam ovu pesmu čula sto godina!
Pogledam "malu", lice joj se pretvorilo u ljutu, namrštenu grimasu. Njene oči boje različka više nisu bile različak, nego hladni, modri odsjaj čelika.
Pogledam onu gospođu. Njene umorne smeđe oči su bile umorne na drugačiji način nego prije sat vremena kad sam ih tek vidjela. Sad su mi izgledale umorne od života življenog dušom i pjesmom, uz puno smijeha i, očito, još više suza.
Oči frizerke anđela bile su prazan skup plavog besmisla.

Ljepota je zaista, ali zaista vrlo relativan pojam.


Sarajevo ljubavi moja

Uvalila sam se u udobnu stolicu kod svoje frizerke, spremna na još jedno hedonističko uživanje u usluzi friziranja, feniranja i raznih ostalih anjanja, malo virkajući narcisoidno u vlastiti mi lik u ogledalu nasuprot, a malo zvirkajući ostale osobe u salonu.
Oko moje glave je poput lepršavog mađioničara, sa škarama u ruci skakutala moja frizerka, a na stolici do moje je sjedila još jedna gospođa, mušterija. Kradom sam analizirala malo moju frizerku, malo onu mušteriju, zabavljajući se, kao i obično, zamišljanjem njihovih života i procjenjivanjem, po njihovoj fizičkoj pojavnosti, koliko je kojoj sudbina bila (ne)naklonjena.
Gledala sam u dva kontrasta, u dvije potpune krajnosti.
Moja frizerka, pa... moglo bi se slobodno reći, anđeo u ljudskom obliku. Kosa - oblak svijetloplavih, veselih, ženstvenih kovrča, oči boje različka, fine, nježne crte lica, a stas... takav da su se neki muškarci iz susjedstva uporno pokušavali naručiti na šišanje kod nje iako je salon bio namijenjen isključivo ženskim mušterijama.

Mušterija pak, u stolici kraj mene, bila je, fizički, oličenje ljudske patnje na ovoj planeti.
Kosa - otužna hrpa neurednih, tankih, sivkasto-smeđih vlasi, put blijedozelenkasta, oči tako obične smeđe boje i nekako umorne, kao što je uostalom umorno djelovao i cijeli njen mršavi stas.

Sve u svemu bilo mi je udobno, ugodno, frizerka je čavrljala, ona umorna gospođa također, na radiju je svirala raznolika zabavna muzika, vani je pičilo svibanjsko sunce, jedna polovica moje glave bila je već uredno podšišana, život je, dakle, sve u svemu lijep, pomislila sam, taman kad su iz radija doprli prvi taktovi drage mi stare pjesme i glas Kemala Montena.

"Sarajevo, ljubavi moja" prosulo se salonom tako iznenadno i tako iz čista mira da smo sve tri ostale zatečene. Ali, ne sve na isti način. Do tog momenta umorna i blijedunjava gospođa kraj mene, u sekundu je zasjala i počela sjetno pjevušiti refren, ja sam otvorila usta u namjeri da joj se pridružim, ali tada se kod moje frizerke dogodila nevjerojatna transformacija.
Njeno prelijepo lice anđela u hipu je nagrdila duboka bora negodovanja, i ona drekne ružnim, jako ružnim glasom:
- Šta je ovo?!?
- Pa, Kemal Monteno - raznježeno će ona umorna, nelijepa gospođa.
- Da, ZNAM tko je to, pobogu!! - prosikta anđeo - Ali ne znam šta NJEGA imaju puštat na našem radiju!!
- Pa šta fali, baš lipo čovik piva - odvrati joj ona gospođa sive kose.
- Pa nek' piva kako oće, ali neka piva TAMO a ne OVDI!!
- Bogati - zaintrigirano će njoj gospođa - a zašto ne bi smija pivat ovdi, a?
- Zato šta je ovo HRVATSKA! I zato šta san ja Hrvatica! ETO zašto!

Utonula sam u svoju stolicu zaprepašteno, u grlu mi se stislo razočarenje, bogamu, pa zar ovo izgovara moja omiljena frizerka?? Ovaj anđeo plavih kovrča?? I bi mi najednom žao one gospođe, sigurno će ovo i nju pogoditi.
Međutim, gospođa samo mahne rukom, pokaže rukom prema radiju, i naloži frizerki:
- Aj mala, bogati ne pizdi, nego mi pojačaj malo Kemala, nisam ovu pismu čula sto godina!
Pogledam "malu", lice joj se pretvorilo u ljutu, namrštenu grimasu. Njene oči boje različka više nisu bile različak, nego hladni , modri odsjaj čelika.
Pogledam onu gospođu. Njene umorne smeđe oči su bile umorne na drugačiji način nego prije sat vremena kad sam ih tek vidjela. Sad su mi izgledale umorne od života življenog dušom i pjesmom, uz puno smijeha i, očito, još više suza.
Oči frizerke anđela bile su prazan skup plavog besmisla.
Ljepota je zaista, ali zaista vrlo relativan pojam.

(Autor nepoznat)

IN MEMORIAM: NIKOLA VUKSAN

Otisao je jos jedan dobri covjek, kolega, prijatelj, Nikola Vuksan. Nikola je umro 7. maja i sahranjen u Beogradu 13. maja, 2010. U ime svih nas koji smo ga cijenili i volili, od Nikole se ovim rijecima oprostio Svetozar Lazarevski. 


Dragi prijatelji, kolege,

U trenutku spoznaje o Nikolinom odlasku, zelio bih da sa vama Nikolinim i mojim kolegama i prijateljima, podelim tugu i svoja secanja na saradnju i prijateljstvo za Nikolom, covjekom posebnog kova, velikog strucnjaka, poslovnog menadzera i vizionara, ali takodje covjeka- kosmopolite i humaniste, covjeka koji je znacajno i veoma pozitivno uticao na moju profesionalnu karijeru, covjeka sa kojim sam saradjivao od samih pocetaka moje profesionalne karijere, kao inzinjer pripravnik, inzinjer u razvoju, rukovodilac odjeljenja, njegov zamjenik ali i njegov prijatelj u periodu od gotovo 20 godina.
Nikolu sam upoznao 1975. godine, kada me je kao stipendistu „Rudi Cajaveca“, odabrao i definisao temu mog diplomskog rada. Secam se kao danas, tema je bila iz domena radarske tehnike „Primena Doppler-ovog efekta u radarskim sistemima“. U toku izrade rada, mnogo mi je pomogao u izboru literature, nizom korisnih sugestija i saveta, recenzijom mog diplomskog rada.
Bio sam prvi clan tima sektora „Radarske tehnike“ koji je Nikola formirao, posle su dosli Slavko Samardzija, Brane Majkic, nesto stariji, nazalost sada pokojni, Kemo Tahirovic, pa nesto mladji, Pero Medjedovic, Dragan Prastalo, Brane Ninkovic, Nazifa Heldic, Zana Gojacic i drugi. Nikola je korak po korak formirao, profilisao i usmjeravao nas tim mladih inzinjera. Bio je dobar strucnjak, ali i vizionar i zajedno sa pokojnim Gojko Obradovicem je u Profesionalnu Elektroniku unosio duh novog, modernog i progresivnog, sto ni malo nije bilo lako u prilicno konzervativnoj sredini tadasnje „Profesionale“.
Pod njegovim vizionarskim pogledima, razvijali su se novi uredjaji, osvajale nove tehnologije, uspostavljana saradnja sa renomiranim evropskim i svjetskim firmama.
I ja sam bio dio njegovog tima, uz Nadu Gosovic, Maria Marcica, Branu Majkica, tima koji je projektovao i izaradio prve pasivne mikrotalasne sklopove, ucestvovao u naucno-istrazivackim projektima iz domena aplikativnih istrazivanja, bio sam takodje dio njegovog tima koji je otvarao saradnju sa renomiranim evropskim firmama, kao sto su Tomphson i TRT Francuska, Selenia Italija NEC Japan i o Ericsson Svedska. Nikola je uspeo je da se „izbori“ za formiranje Radne organizacije u osnivanju, kasnije i preduzeca „Radarska Tehnika“ a zatim sto je bio jedini nacin da se transfer „know-how“ za Ericsson-ovih tehnologija bude uspjesno i efikasno realizovan.
Kada je u tadasnjoj Jugoslaviji zapoceo proces uvodjenja svjetskih trendova u domenu upravljanja poslovnim sistemima, Nikola je bio prvi koji je inicirao taj proces u okviru „Radaske Tehnike“ i „Profesionale“ u cjelini. „Radarska Tehnika“ je pod Nikolinom rukovodstvom profilisana kao moderno, efikasno i profitabilno preduzece koje je bilo „pilot projekat“ za celu „Profesionalu“.
Nazalost, raspad Jugoslavije i rat, prekinuli su ovaj izuzetno pozitivan trend razvoja „Radarske Tehnika“ i „Profesionale“ u cjelini, nasi zivotni putevi su se razisli, mada smo obojica presli u Beograd, u jednom periodu radili za „ljute“ konkurente, on za Ericsson, ja za Siemens. I tada smo se povremeno sretali zajedno za Borom Vulinom i pokojnim Perom Krunicem, pjevali uz tamburase u „Sent Andrea“-i u Zemunu. Posle se Nikola vratio u Banjaluku, zivot i promene nose svoje, redje smo se culi i vidjali, ali je Nikola za mene ostao moj prvi strucni uzor, direktor i prijatelj.
Sad bih zelio da istaknem jednu drugu dimenziju Nikole Vuksana, kao coveka, intelektualca, kosmopolite, humaniste, boema. Nikola je intelektualac „par exelance“ , sa sirokim dijapaozonom znanja i interesovanja od knjizevnosti, muzike, filma,... sto nije bas bilo cesto medju inzinjerima. Sa Nikolom si mogao da vodis filozofske rasprave o zivotu, veliki piscima, i kompozitorima, naucnim dostignucima, ...
Nikola je takjodje je imao i boemsku prirodu, volio je kafanu, muziku, pjesmu. Sjecam se da me je na mom prvom sluzbenom putu u Beograd, poveo u Skadarliju da osjetim boemsku duh Beograda u „Tri sesira“. Ostali smo do kasno u noc, uz pesmu, muziku i vino. Bio je to za mene, koji sam pre toga samo u nekoliko navrata dolazio u Beograd, nezaboravan dogadjaj koga se i sada veoma rado sjecam. Cesto smo odlazili u stari „Orac“ na rostilj, kod „Ace devetke“ na Kosutnjak, u „Frans“.
U Banjaluci smo, po uspesnim realizacijama poslovnih projekata, odlazili u „Kazamat“, „Sirano“, „Bolero“, „Pecinu“ na tamburase. Bio je to izuzetno lijep period, kada se naporno radilo, ali je duh bio veseo, bodar, buducnost je izgledala svijetla. Za takav pristup radu i osecaj ispunjenosti i zadovoljstva u radu, u velikom obimu je bio zasluzan, upravo Nikola, jedan od poslednjih boeme medju inzinjerima.
Nikolina druga ljudska dimenzija je bio je njegov prefinjeni smisao za humor i salu s kojim se u potpunosti dopunjavao sa njegovim kumom Borom Vulinom jos jednom „legendom“ „Profesionale, mojim i vasim prijateljem. Nikolin iskricavi, inteligentni humor me je odusevljavao, razveseljavao, inspirisao.
Razmisljajuci i Nikoli kao covjeku, posebno zelim da istaknem njegov kosmopolitizam, ljubav prema ljudima i humanizam. U teskim vremenima raspada Jugoslavije i ratnih zbivanja, u vrijeme nacionalistickih i vjerskih ostrascenosti, Nikola se nije promjenio, ostao je covjek koji voli ljude, voli svoje korjene i nazore ali postuje i uvazava nazore drugih, covjek koji je u ljudima budio humanost i dobrotu.
I sada kada je Nikola, otisao ui vjecnost, ostace praznina u srcima, prevenstveno njegovih najblizih, ali i nas njegovih kolega i prijatelja. Meni ce nedostajati Nikolin duh, energija, optimizam, prijateljstvo.
A za Nikolu znam, ukoliko tamo negde u nebeskim prostranstvima, postoji mjesto gde se okupljaju dobri ljudi ovog svijeta, sjedece sa svojim roditeljima, Misom Vukoticem, Gojkom Obradovicem, Kemom Tahirovicem, Dejanom Stojakovicem i drugim prijateljima, razgovarati o pozitivnim doprinosima ljudskom rodu i cekati na nas.

Svetozar Lazarevski

KAD BISTE PITALI, STA BISTE PITALI...?

U narednih nekoliko mjeseci, s vemena na vrijeme, razgovaracemo o predstojecim izborima u BiH. Ma koliko smatrao izbore znacajnim, nastojacu da ne pretjeram. Dva do tri puta mjesecno, nadam se nece biti previse. Mozda, za pocetak da postavim nekoliko pitanja vama koji ste zainteresovani da o ovoj temi citate i pricate. Evo nekoliko pitanja, ciji odgovori mozda mogu pomoci svima nama da odlucimo da li da glasamo, a mozda i za koga. Mozda. Vidjecimo,
Ako biste imali priliku da birate, da li biste sada radije razgovarali i pitali politicare za koje mislite da treba da idu sa politicke scene ili one koji bi, i vasom voljom i glasom, trebali stupiti na tu scenu?
Razmislite.
Koje politicare biste zeljeli pitati nesto ?
Sta biste pitali bosanskohercegovacke politicare, vodje stranaka ili kandidate za funkcije, ako biste za to imali priliku?
Hajde razmislite. Koja pitanja?
Ako ste ozbiljni - posaljite svoje odgovore a i pitanja .
Ja pripremam svoju listu pitanja ali zelio bih cuti i vas.
Pokusacu da kontaktiram neke politicare (neke sam vec i kontaktirao) i da razgovaram s njima. Postavicu im i vasa pitanja.
Nakon sto dobijem neka vasa misljenja reci cu vam, kakva su moja razmisljanja u ovom momentu.
Da ne bude zabune u startu. Ja ne pripadam niti jednoj stranci ili pokretu, niti imam ikakvih politickih ambicija osim da budem informisani glasac i da svojim a mozda i vasim glasom pomognem opciju koja ce izabrati, da umjesto svojih licnih ambicija, radi za ljude koji zive u BiH.
Ako i ne bude vase reakcije, necu se ljutiti, niti ce me to obeshrabriti.  Ovo sto cu raditi ne smatram nikakvom posebnom misijom, niti ocekujem ista spektakularno. Radim zbog sebe i vjerovanja da mozda svako od nas, svojim glasom, moze pomoci onima koji su, slicno meni, do sada bili pasivni, mozda i nezainteresovani, ili neodlucni. Pa evo, ja cu vam prenositi svoja razmisljanja i saznanja onako, kako dodjem do njih.
Ne zaboravite procitati. To je prvi korak:
Registracija biraca iz inostranstva

KOLIKO NAS JE OSTALO - NEZAVISNE NOVINE

(Preuzeto iz Nezavisnih Novina)
Autor: Dejan Šajinović

U BiH danas živi skoro milion ljudi manje nego na početku rata. U tom broju barem je 100.000 djece, barem dva puta toliko mladih, studenata ili diplomaca i još ukupno toliko sredovječnih ljudi, koji svoje talente i sposobnosti daju nekoj drugoj zemlji i nekom drugom društvu.

Većina ih se, za vrijeme ljetnih godišnjih odmora, vrati "kući", kako zovu svoj grad ili mjesto u BiH u kojem su nekada živjeli, posjete rodbinu i nakon toga vrate se svojim pravim kućama, u Americi, Njemačkoj, Švedskoj itd., u kojima su pronašli svoj novi dom, mirnu luku, daleko od ratnih trauma i izbjeglištava koje su ostavili iza sebe. Neki od njih sagradiće kuće od tri sprata na "očevini", tješeći sami sebe da oni ne raskidaju veze sa svojom zemljom i ubjeđujući jedni druge da će im se djeca jednog dana vratiti, "kad se stvari smire". Kuće u kojima vjerovatno niko nikada neće živjeti.

Ovih 100.000 djece iz dana u dan se svoje zemlje sve manje i manje sjeća. Poneki od njih natucaju jedan od bh. jezika, poneki put pobrkaju koji padež, trude se da za ljubav mami ili tati izrecituju neku pjesmicu iz djetinjstava njihovih roditelja. Iza njih doći će neka nova generacija koja će se, negdje kroz maglu, sjećati da njihova porodica vodi porijeklo iz nekih Sarajeva, Banjaluka, Mostara ili Zenica, iz zemlje čijeg se imena možda više ni ne sjećaju, u kojoj je nekada davno bio neki strašni rat. I vjerovatno će u sebi zahvaljivati Gospodu, Gospodinu ili Alahu što su im roditelji odabrali da napuste tu nesrećnu zemlju, čije su ime zaboravili.

BiH je rasadnik talenata. Naši stručnjaci dio su timova najuspješnijih agencija širom svijeta. Uspješni su glumci, režiseri, dobri i vrijedni radnici. Možda su u pravu oni u BiH koji ne žele popis stanovništva. Možda je i bolje da ne znamo koliko nas je ovdje još stvarno ostalo.

KUBA (2)

(nastavak)

Kucice u selima kroz koje prolazimo su ustvari stracare, iskrpane, uvijenih krovova, koji samo sto se ne sruse. Za popravku tih krovova koristeni su svi poznati materijali, gradjevinski ili bilo koji drugi: od crijepa, preko lima dobijenog od ispravljene buradi, raznih vrsta plastike. Gradici i sela su puni ljudi koji ili stoje i gledaju saobracaj koji tece, ili idu nekuda, vjerovatno da odrade nesto i zarade toliko da se prehrane i prezive dan. Gledajuci sve to iz udobnih autobusa covjek ne moze a da se ne postidi i pita: Koja je razlika izmedju nas, sa ove strane autobuskog prozora i ovih jadnih ljudi na ulici? Po cemu su oni ili mi zasluzili da zivimo ovoliko razlicite zivote!?Kakva je to sudbina koja odredjuje kako ce ko zivjeti!? Bilo kako bilo, to nesto, hajde nazovimo ga sudbina, okrutno se poigralo sa generacija ljudi na Kubi. Skoro 12 miliona stanovnika, zarobljenih i izgubljenih u sukobu dva sistema: komunistickog i kapitalistickog. I uopste nije bitno koji sistem ima vise ili manje prava, onaj koji je zaveo diktaturu i restrikcije iznutra ili onaj drugi koji je diktirao embargo izvana. Vazno je jedino da su generacije obicnih kubanskih ljudi izgubile mogucnost za zivot dostojan covjeku. Ili je to samo prvi utisak kad prvi put posjecujes Kubu. Jer istina je, kubanci imaju besplatno skolstvo i zdravstveni sistem i veoma su ponosni na to. I pored toga , veoma su obrazovani. Ali sta vrijedi obrazovanje kada prosjecna plata od oko 10 americkih dolara mjesecno ili nesto malo vise, omogucava obrok sa mesom jednom, dvaputa nedjeljno, ako svaki kanadski ili evropski glupak, na svom jednonedjeljnom ljetovanju , potrosi vise nego kubanska porodica za deset godina. Ja ne mislim da je sreca u novcu. Nikako! Ali imati bar za pristojan ljudski zivot ipak je nesto sto bi svako ljudsko bice trebalo imati. Ima li pravde na ovom svijetu?! Koji su to bogovi u ljuskom obliku koji odredjuju da jedni imaju toliko da ni slijedecih deset generacija njihovih nasljednika to nece uspjeti potrositi a drugi provedu cijeli svoj zivot u bijedi!? Da li je dozrjelo vrijeme da se ljudi ozbiljnije pozabave 'novim svjetskim poretkom' i novim oblikom imperiajalizma!?

A onda novi sok. Resort, sa nekoliko hotela izgradjen po bogatim svjetskim standardima, uz predivne, nepregledne pjescane plaze; ogradjen tako da lokalno stanovnisvo nema sansu da mu pridje. Resort, u koji smo mi isli, imao je rampu bar 30 km udaljenu od hotela. Od izlaska iz autobusa docekuje nas pjesma i igra kubanaca, onih kojima se sreca nasmijesila da imaju posao, pa jos dodatno, da rade u turizmu, i da su u dodiru sa strancima. Od prvog trenutka osjetis da taj narod ima dusu, da svoje probleme ostavljaju kod kuce, da su ponosni, da nastoje na sve nacine da ugode gostu, da mu njegov odmor ucine zabavnim i nezaboravnim. Oni iskreno, a ne samo profesionalno ucestvuju u zabavama. Vrhunski plesaci, muzicari, pjevaci. Razgovor o politickoj situaciji izbjegavaju. Isticu da nemaju novaca ali da nisu siromasni. Plata onih koji rade u turizmu je dvostruko veca od prosjecne. Oni imaju i mogucnost da od napojnica zarade jos bar dvostruko, tako da, za kubanske prilike, sebi mogu obezbijediti veoma pristojan zivot. Kastra ne spominju mnogo. Ni Ce Gevaru, mog idola iz kasnih sezdesetih, koga smatraju svojim u ovoj pokrajini, ne komentarisu. Imam utisam da im je sviju njih a i Amerikanaca i njihove politike dosta, da su u cekanju da se desi promjena, da im zivot postane podnosljiviji.
Buena Vista Cuba
A i Amerikanci su u cekanju da Kastro umre pa da obave ono sto su vec odavno dobro pripremili; da sa sto manje zrtava i uzbudjenja konacno okupiraju tu predivnu zemlju i zavedu sistem slican onome u Porto Ricu, gdje su sva preduzeca americka, gdje je sav kapital americki, ali i gdje je sva mrznja stanovnika uperena prema Americi. To je jos jedan od paradoksa zemalja u koje je Amerika izvezla svoju demokratiju.

Prije nego zaboravim, unatoc prvom soku, nas odmor, i moj prvi boravak na Kubi protekao vrlo lijepo i dinamicno u dugim setnjama plazom, odbojci , plivanju, ucenju latinskih plesova, pracenju raznih show programa koji teku skoro cijeli dan, a pomalo i suncanju. Knjigu koju sam ponio da mi skrati dosadno lezanje na plazi, nisam ni otvorio.
http://www.youtube.com/watch?v=rublV5LQ5Ds

Ljilja i Zlatko Cota proslavljaju godisnjicu braka

Jos nesto. Ovo su bili moji prvi sokantni utisci. Kasnije, cini mi se da smo isli u krajeve koji nisu toliko siromasni, ili sam se navikao... Kasnije, posjetili smo i Havanu. Nasi utisci o Havani su predivni ali o tome neki drugi put.