Saturday, August 13, 2011

Milutin Mitrovic: Šta se to nas tiče?

Iako je tekst podugacak, preporucujem vam da ga procitate jer donosi podatke ne samo o Srbiji vec i  ostalim drzavama bivse nam domovine.

******************

Nakon teksta „Kriza finansijske civilizacije“, objavljenog na sajtu Peščanika, dobio sam, pored ostaloga, e-mail od starog poznanika, nekadašnjeg direktora spoljnotrgovinskog preduzeća i znalca svetskih zbivanja. Njegov mejl bi se dao svesti na rečenicu: „Lepo je to što pišeš o svetu, ali šta se to nas tiče?“ Eto otkuda naslov i želja da pokušam da odgovorim. Klonulost duhom, koju slutim iz navedene rečenice ništa me manje ne uznemirava nego zajapurenost infantilnih nacionalista, koji zaista smatraju da je Srbija „izabrana“ te da može postojati mimo sveta. Koliko je duboko uvrežno i jedno i drugo osećanje govori nehotice slogan prošle sezone Beogradske filharmonije koji glasi: „U inat svima, uprkos svemu“. Zar i muzika? Verujem da niko ne sumnja u najbolje namere filharmoničara, međutim pokušajmo da prevedemo na bilo koji jezik i sučelićemo se sa drugačijim poimanjem smisla, nego što je naše. Još je jednostavnije upitati nekog psihoterapeuta za ocenu značenja. Reći će bez dvoumljenja – paranoja. Verovati da se nešto postiže „u inat svima“ nije blisko zdravom razumu.

Evo zašto: kada su nam 1992. godine odlukom Saveta bezbednosti OUN uvedene sankcije, Milošević je govorio da su one gotovo dobrodošle, jer će potaknuti naš ponos i prkos pa ćemo pokazati svetu šta sve možemo. Umesto bilo kakvog komentarisanja naveo bih samo podatke koji govore da su ekonomske posledice sankcija nakon godinu dana delovanja bile: „pad domaćeg proizvoda za 30 odsto, 1,3 miliona zaposlenih poslato je na prinudni odmor, uz to 750.000 neskriveno nezaposlenih, prosečna mesečna plata iznosila je 15 dolara, a mesečna inflacija, u januaru 1993. godine - 313 miliona procenata/.../ Troškovi ratovanja praćeni sankcijama usmerili su državu na ilegalne međunarodne transakcije gde su važnu ulogu imale privatne firme...Posledica toga je da su njihovi vlasnici, zajedno sa izvesnim brojem direktora državnih preduzeća i pojedinim članovim državnog aparata (umešani u ilegalne poslove) stvorili uzak sloj izrazito bogatih ljudi na vrhu socijalne piramide[1]“. Ta je vlast pala, ali su ostali gotovo svi sa vrha piramide. A onda je stigla svetska finasijska kriza i opet isto uverenje da se to nas ne tiče, da nas neće ni okrznuti, jer zaboga, mi smo van tog glupavog i kvarnog sveta.
Moussaka people

Postoji u žargonu Briselske birokratije termin „Musaka narod“ koji važi za nesolidne koji veruju da svojim ponosom, suverenitetom, tradicijom i sličnim patetikama mogu da prikriju neispunjavanje obaveza koje su prihvatili. Na čelu je Grčka, a slede Hrvatska i Srbija, pre svega zbog laganja i razvlačenja oko hapšenja ratnih zločinaca, a zatim zbog večitog cenjkanja, verovanja da će uspeti drugog da nadmudre, zbog neiskrenog odnosa prema evropskom opredeljenju. Jedan od osnovnih principa ekonomije je da sve ima cenu. Odnos prema ekonomiji od opredeljenja za nebesko, narodne mudrosti da novca neće biti „ako se zviždi u kući mrtvaca“ ili da će ga biti „ako se metla u kući drži ručicom na dole“, jasno objašnjavaju iracionalno u kolektivnom shvatanju. Dakako da ću se složiti sa svakim ko kaže da su to budalaštine. Međutim, valja ustanoviti odakle one potiču i kolika im je rasprostranjenost.
Ne manje uticaja na jedan deo Srba ima Crkva i mišljenje mitropolita Anfilohija: „Evropa je u dubljoj duhovnoj krizi, nego što mi, koji joj pomalo bezglavo hrlimo, možemo i da naslutimo /.../ Svojim tektonskim duhovnim poremećajima (Evropa) se sve više opredeljuje za zemaljske vrednosti, a ne za carstvo nebesko /.../ Ako Srbija ne može da ponudi razvijenu ekonomiju i fabrike, može da ponudi svoje svetosavsko i svetolazarevsko opredeljenje“. Negde sa Dekartom, početkom 17. veka Evropa se okrenula racionalizmu, pa su slične ponude bar besmislene. Međutim, nešto mi se ta grandiozna misao učinila poznatom pa sam prebirajući po mojim knjigama našao „original“ – Ajatolah Homeini[2]. Da mi ne biste morali verovati na reč evo citata: „Oni su (Zapad) još uvek iza nas u širenju sreće i moralnih vrednosti, iza nas u stvaranju duhovnog umesto materijalnog progresa...“ Manje kitnjasto, ali podjednako zaglupljujuće.
Mi dakako dobrim delom robujemo mišljenjima koja nas odvajaju od razuma. Za razuman način promišljanja primer bi mogla biti Slovenija. Od nje je Srbija veća 4 puta, ima stanovnika više 3,5 puta, ali Slovenija stvara bruto domaći proizvod za 13 odsto veći od Srbije, pa kad se raspodeli dođe da je po stanovniku 4 puta bogatija i da su plate sledstveno tome u proseku 3 puta veće. Jedan od razloga je što Slovenija nikada nije igrala poker i „u rukavu“ držala rusku kartu. Ajmo reći da je ona katolička i suviše zapadna, da bi bila primer. Međutim, postoji Bugarska, koja je i pravoslavna i istočnije od nas, ali se ipak još 1869. u političkom proglasu opredelila[3]: „Kolikogod nas naš materijalni interes okreće u pravcu Zapada, naš intelektualni i moralni interes morao bi uticati još više. Naša nacija ima potrebe za primerima materijalnog, ekonomskog i intelektualnog napretka, ima potrebu da se ugleda na prosvećenije nacije i da uči od njih. Mi razloga za učenje, ugledanje i traženje primera ne možemo naći u Rusiji /.../ Civilizaciju ne vredi tražiti bilo gde drugde nego u Zapadnoj Evropi, tu su naučni i intelektualni centri koji zrače u celom svetu. Okrenimo se svetlu, krenimo ka civilizaciji koja je dah novoga života, okrenimo leđa zaspalom Istoku, koji želi da i nas sa sobom povuče u grob.
Loša elita
Ekonomska cena zamlaćivanja u kojima su vaseljena, Rusija i naše cenjkanje sa svetom važniji od nivoa življenja ljudi u najkraćem bi se mogla svesti na podatak, koji iznosi ekonomista Mlađen Kovačević, da je naš današnji BDP realno za 30 odsto niži nego pre 22 godine, odnosno u trenutku raspada Jugoslavije. Uništene su 22 godine i ljudi koji su ih živeli. Srbija danas, ima 37, Hrvatska 63, a Slovenija 88 odsto proseka BDP stanovnika Evropske unije. Prosečna plata u Srbiji je juna meseca iznosila samo 35.362 dinara ili 349 evra. Od toga manje imaju samo zaposleni u Bosni i Makedoniji. Kad već „gušim“ ciframa naveo bih još da je po podacima ovogodišnjeg zasedanja Svetskog ekonomskog foruma Srbija po konkurentnosti na 93, po kriminalu na 109, po makroekonomskoj stabilnosti na 113, po visini ušteda na 123, po rešavanju društvenih konflikta na 124, po obimnosti društvene regulative na 129, po antimonopolskoj politici na 130 i po odlivu mozgova na 132. mestu u relevantnom delu sveta.

Logično je pitanje: kako se u takvim okolnostima izlazi na kraj? Jednostavno: niskim standardom građana, bednim platama, lošim javnim i socijalnim službama, daljim zaduživanjem u inostranstvu i doznakama gastarbajtera. Komentarisao bih samo dve stvari: 1. Uprkos očajničkom verovanju najvećeg broja bolesnika da ih leči „stručnjak svetskog glasa“, što po neki put možda i nije netačno, zdravstvena služba, uslovi života i stresovi svih vrsta čine da je prosečan životni vek u Srbiji 72,4 godine i da je u Evropi niži samo na Kosovu – 72,1 godinu! 2. Doznake naših sunarodnika iz sveta iznose zvanično 3 miljarde evra, sa onim što se donosi u džepu i šalje preko svakodnevnih kombi linija iz Slovenije, Austrije, Italije... raste na do oko 4,5 milijardi evra – bez kamate, bez obaveze vraćanja – bukvalno poklonjeno.
Loši uslovi života osnovni su uzročnik bujanja zavisti, mržnje i nasilničkih grupa. Obraz, Nacionalni stroj, Krv i čast, Dveri... za sada su samo „modna revija“ na kojoj se nude zasad uglavnom bezopasni „manekeni nasilja“ tražeći političku i finasijsku podršku da bi sa paradiranja prešli na pravi politički teror. Kao nekada Zvezdini navijači.
MMF neprekidno zahteva smanjenje javnih troškova, a to znači otpuštanje zaposlenih u javnom sektoru. Ne rade to oni zato što nekoga mrze ili vole, to je pojednostavljeni princip kako da se obezbede da dobiju nazad pare koje su dali kao kredite. Kako da dužnika učine solventnim. Univerzitet u Nišu uradio je jednu studiju koja pokazuje da je u administraciji Srbije zaposleno 3,3 puta više činovnika nego u Austriji, koja ima približan broj stanovnika, ali se u njoj 95 odsto administrativnih poslova može obaviti preko kompjutera, a u Srbiji samo 27 odsto. Opravdani strah od bunta nezaposlenih, ali i borba za glasače, nameću da se ne dira u zaposlene. Posledica su bedne plate. Neto plata službenika poreske uprave sa 30 godina staža prošle godine je iznosila 32.000 dinara (320 €). Takav službenik je idealno pozicioniran da bude korumpiran. On je jeftin za budžet, ali preskup za državnu kasu u koju stiže sve manje poreskih prihoda.
Stepen funkcionalnosti države može se nazreti iz jednog paradoksa: Najbogatiji građanin Srbije je Miroslav Mišković, procenjen na 2 milijarde €[4], najbogatiji Hrvat je Ivica Todorić, 537 miliona €[5], a najbogatiji Slovenac Mirko Tuš, 196 miliona €[6]. Paradoks je u tome što je najbogatiji Srbin iz najsiromašnjie od tri navedene zemlje u kojoj je BDP 4.908 €, drugi je iz Hrvatske u kojoj je BDP14.902 € a „najsiromašniji“ tajkun je iz najbogatije Slovenije u kojoj je BDP po stanovniku 18.367 €. Ovi podaci pokazuju gde država funkcioniše, a gde ne; gde ima korupcije na pretek i gde je ograničena; gde je socijalna svest usađena, a gde se lako njom manipuliše.
Iz rukopisa lucidne analize srpske ekonomije Dragana Kovrlje, citirao bih njegovo svedočenje da je japanski politolog Masajuki Ivata (Masayuki Iwata) nakon posete Srbiji konstatovao: „Srpski narod ima čvrstinu i radni duh, potencijale za razvoj, napredak i učenje, ali politička elita, duhovne vođe i intelektualci ne umeju da taj potencijal probude, usmere i iskoriste u produktivnom i efikasnom smislu“.
Čitulja umesto berzanskih izveštaja


U glavnim crtama to bi bilo ono što određuje ugled, dakle opšti rejting naše zemlje. Onaj formalni, koji prave rejting agencije za države (sovereign credit), imajući u vidu i opšti utisak, oslanja se na ekonomske pokazatelje kao što su: sposobnost vraćanja duga, visina kamate, veličina kredita, finansijski rizik, štednja, šema trošenja, ukupan dug... Finansijski rizik, na primer, podrazumeva finansijske karakteristike tražioca, njegovu finansijsku politiku, profitabilnost, strukturu kapitala, zaštitu novca u opticaju, finansijsku fleksibilnost... Spisak najznačajnijih agencija broji njih 75. Nas bi interesovala Srandard & Poors (S&P) koja je 16. marta ove godine poboljšala rejting Srbije ukinuvši joj jedno minus, tako da je sada rejting Srbije „BB“. Šta to znači? Klasifikacija se deli na dve grupe: Investment i Non-investment Grade. Sa rejtingom, koji imamo, mi predvodimo grupu „non-investment“, dakle onu gde agencija ne savetuje ulaganja zbog povišenog rizika! Jednostavnije je ako kažemo da od 126 zemalja, koje S&P rangira, Slovenija zauzima 26, Bugarska 60, Hrvatska 64, Makedonija 79, Crna Gora 82 i Srbija 83. mesto. Ima li smisla da se tešimo time što smo ipak bolji od Bosne koja je na 98. mestu?
To rangiranje dakako nije ničija zanimacija nego ima presudnu važnost pri ugovaranju kredita. Primera radi nosioci liste (AAA) dobijaju kredite po kamatnoj stopi koja se kreće od 3 odsto pa na više. Mi, koliko znam, plaćamo kredite po prosečnoj stopi od 6,9 odsto. Dakle više nego duplo od najsolidnijih. Istina naš je veći problem otplata (glavnice) prispelog spoljneg duga od 22,99 milijardi evra, koja će prema tvrdnji prof. Mlađena Kovačevića, verovatno ove godine premašiti iznos od 3,5 milijardi evra. Ovde je reč isključivo o spoljnjem, deviznom dugu. Dakle ukupan spoljni dug zvanično iznosi 77,8 odsto BDP, a na 80 odsto stoji rampa visoke zaduženosti, kada rastu kamate i još teže se dobijaju krediti. Prostora ima još malo, a ambicija za zaduživanje beskonačno mnogo. Recimo, otežano zaduživanje moraće da dovede do kresanja penzija sve do 2015. godine, pa šta god da Krkobabić priča.
Ovi podaci bi se mogli prepevati i ovako: Mi smo jedna mala, nisko solidna i formalno ne, ali realno nesumnjivo, prezadužena zemlja koja bez tuđih para ne postoji. Prezadužena, jer naš spoljni dug iznosi 240 odsto vrednosti našeg godišnjeg izvoza roba i usluga, kojima bi trebalo taj dug otplaćivati, a od nečega valja i živeti. Smatra se da je zemlja na 220 odsto već prezadužena i nesposobna da redovno vraća dug. Postoji stara bankarska izreka da „ko ne pita za kamatu, nema namere ni da vraća dug“. Delom je to naš slučaj. Vlasti koje se zadužuju ne gledaju u zube kreditima kojima će gasiti neki od socijalnih požara ili se dodvoriti glasačima pred izbore redovnom isplatom plata i penzija. Budući da će neke od današnjih dugova (s obzirom na ročnost) vraćati potomci danas aktivne generacije, te da oni na vlasti seire kako će teret zaduživanja zagorčati život sledećem ko dođe, to se o stepenu i ceni zaduživanja ne cepidlači. Podatak da u aktulenom spoljnjem dugu postoji i obaveza namirenja dela preostalog duga SFRJ – Srbiji zapada da vrati 17,5 miliona i to dolara - samo priseća da je „do grla zadužena Juga“ 1991. godine svojim nasledinicma ostavila ukupan spoljni dug od 15 milijardi dolara (10,7 milijardi evra) a danas je svaka od njih višestruko dužnija. Srbija, dva puta više nego nekada cela Jugoslavija!
Nadam se da je već stvorena „kritična masa“ podataka da bi se moglo preći na sažimanje odgovora. Dakle mi smo zemlja koja je od 2000. godine kroz razne vidove otpisivanja dugova, preko donacija, kredita, doznaka i stranih investicija „usisala“ 75 milijardi dolara, kojima je pokrivala puku egzistenciju vlasti i građana. Malo šta je od toga otišlo u stvaranje „budućnosti“. Da tog priliva nije bilo, mi bismo živeli kao siročad Vuka Bojovića iz zoološkog vrta, sad pred privatizaciju – gladni i olinjali. Zanemariv deo prispelog novca dobili smo od svoje „pravoslavne i nerazdvojne braće“ Rusa, Grka... Šta više Rusima je prodata naftna industrija po ceni kojom su nakrmili sve ono što su „poklonili“. U finasijskom svetu ne postoje mecene. Svako daje da bi uzeo više. To je elementarno pravilo. Ono „više“ dužnici isplaćuju surovim i nisko plaćenim radom, jer para nemaju. I to je pravilo. Pravilo je takođe da valja biti srećan kad nisi još i prevaren.

Još samo ovo: Naša populistička politička elita (tu ne ubrajam samo Tadića i njegove, nego i Koštunicu, Ilića i Šešelja, koji preti da se pobednički vrati) nije glupa, kakvom se pravi, ona je opasna, jer je njen interes samo privatni i drugačiji od interesa njenih podanika. Imamo mi ekonomista koji rade čestito svoj posao pokazujući kako vlasti zaluđuju narod. Tu ubrajam pre svega Mlađena Kovačevića i Stoleta Stamenkovića, čija sam neka izračunavanja, najbliža istini, ovde koristio. Međutim malo ko njih čita. Biće tako sve dok budemo otvarali dnevne novine na čitulji, a ne na berzanskim izveštajima. Naše berze tavore zbog odsustva poverenja u bilo koga. Niko ne ulaže u privredu. A dok nema sopstvene privrede i dohotka zavisićemo od stranih para, pa prema tome i od zbivanja na svetskom finasijskom tržištu i političkoj sceni.
Jel’ bar malo jasnije zašto sam izabrao naslov kojim počinjem tekst?
Peščanik.net, 04.08.2011.

1 comment:

  1. Veoma dobar tekst, prihvaćam ga u potpunosti. Izneseni podatci su pravi i jedino oni pokazuju stvarno stanje u državi.
    Postavlja se pitanje koliko je nas koji ćemo taj i njemu slične tekstove pročitati, koliko je nas koji razumijemo što smo pročitali i koliko je onih koji žele razumjeti?
    I sve se svede na pitanje iz naslova teksta: Što se to nas tiče?
    Ali ostaje ključno pitanje kad se teže može primjeniti statistika:
    ZAŠTO se to nas ne tiče?

    ReplyDelete