Krenula jučer predvečer u Trogir, obično odlazim ujutro, dok je svježije, a grad još uspavan. Možeš disati, uživati u jutru uz jutarnju kavu i promatrati turiste u grupama, sresti kojeg «domaćeg», malo «pročakulat», pa onda po «spizu». «Iđen s ciljem, tako mi je lagje».
Japanci me oduševljavaju, prođu pored starina i mnogi poglade kamen stupa, crkve,.. i tako budu u kontaktu s povijesti i generacijama prije nas. Uvijek me to razveseli, jer i ja to radim, još uvijek.
Zavukla sam se u kuću, bježim od vrućine i gužve, a to nije dobro, bit će previše tih dana u kući. Idem u grad! Moram! – govorim samoj sebi. Srećom daje se predstava splitske glumice Ksenije Prohaske, «Edith Piaf», počinje u 21:30h. Odlično! Imam cilj!
Kako se približavam Trogiru, zrak sve topliji i vlažniji. Ulazim na sjeverna gradska vrata, jedva se probijam od ljudi, kamene ulice isijavaju toplinu, ljudi zrače. Prolazim glavnom ulicom, polako u koloni, s druge strane ulice, na dest centimetara isto kolona, ali u drugom smjeru, nema šanse ikoga zaobići i ubrzati, 15 min hoda u koloni. U jutarnjim satima ne treba više od pet minuta. Interesantno je, imam što gledati, šarenilo odjeće, različite fizionomije, imam što i čuti, jezici sa svih strana svijeta i «beštimanje» naših, ali nemam zraka, počeo se cijediti znoj niz leđa. Ma što je ovo meni trebalo? – pitam se.
Konačno na rivi, ali ispred južnih vrata, jahta, zatvorila pogled na kanal i Čiovo, zatvorila i strujanje zraka, visoka kao i Trogir, zauzela petinu rive, kineska, KAI, onog nekog Kineza koji «šparta» Jadranom i privlači lijepe Hrvatice. «Biznis» cvjeta, ništa nas više ne iznenađuje.
Fotografiram, kao i drugi, ali ne mogu uhvatiti ni polovinu jahte. Guraju me, fotografije mutne, nema popravaka, guraju dalje.
Vidjela sam raznih jahti u najvećim svjetskim lukama na Pacifiku, ali ove izgledaju dvostruko veće, možda zato što je Trogir malen, sve usko. Do te jahte još tri, ne može ih više stati. Osjećam se kao da sam u gradu Liliputanaca.
Riva kao košnica, gotovo da ni tu ne možeš proći.
Zvoni telefon, poziv iz inozemstva, jedva sam ga čula, lovim svaku treću riječ, ali ne prekidam. Kako bih voljela sve to što vidim prenijeti sugovorniku, ali nije moguće, ne čujem sebe što govorim od galame, vičem u telefon, što uvijek činimo kad ne čujemo, a znamo da nije potrebno. Kaže moj sugovornik - čujem tu buku glasova, izgleda da ti je lijepo, vidim da uživaš. Nadam se da sam svojom pričom, jer se duga strana jedva čula, uspjela bar malo dočarati tu živost i radost. Zaboravila na gužvu i vrućinu, radujem se i ja.
S jahte uključili razglas pa spominju nekakav razgovor između Šekspira i Držića. Od kad sam doznala za tu dvojicu književnika, a tome je puno godina, ja ih uspoređujem i nalazim veliku sličnost. Drago mi je da to čujem, a moglo je biti i mnogo ranije. Proguram se da vidim o čemu se radi, kad Držićevog Dunda igra Enes Kišević. Iznenađena, kažem glasno njegovo ime i prezime, čuli oni oko mene, ali blijedo gledaju. Vjerovatno sam bila jedina koja sam ga prepoznala ili gore, znala tko je on.
Kao da je prošlo stoljeće, kad je u organizaciji Jedinice kulture Rudi Čajaveca, gostovao u firmi i čitao svoju poeziju. Bio je mlad, lijep, s predivnim očima i njemu svojstvenom toplinom govora.
Velika je promjena, ali bih ga uvijek prepoznala. Lijepo prisjećanje, rekoh li ja već nekoliko puta - nikud ja ne mogu da me Bosna ne prati!
Malo sam se mogla zadržati, žurila na predstavu.
Unutarnji prostor kule Kamerlengo malo sređen, bilo je nužno, oko stotinjak gledatelja, bolje reći 90% gledateljica. Još jedno razočarenje u muškarce.
Što reći o predstavi? Ksenija je solidno pjevala poznate «Vrapčićeve» pjesme, ali ja se nisam mogla uživjeti, nisam «vidjela» ni Paris, ni Pigal, ni osjetila šansonu kakvu bi dočarale Edith Piaf ili Juliette Greco. A tako malo treba da scena «to» oživi, ali možda baš zato što je potrebno malo, jednostavno, samo pravi umjetnici to mogu dočarati.
Da ne budem prestroga, publici se svidjelo. Za koji dan će biti njena predstava «Marlene Dietrich». Razmislit ću hoću li ju gledati.
Izašla iz kule, riva i dalje vrvi ljudima, a ja se uputila u Taxi boat. Ja jedina «naša», između dvadesetak stranaca koji idu do Medene. Prekrasan pogled na osvijetljen Trogir, plovili manje od 10minuta do nove marine za jahte, koja je u blizini naše kuće.
Lijepa večer, osvježava vjetrić s mora, noć puna zvjezda.
Ma ponovit ću ja to za koji dan.
http://www.youtube.com/watch?v=Njp9lUp9124 Ksenija Prohaska
http://en.wikipedia.org/wiki/Édith_Piaf
A kakva bih ja to bila Dalmatinka da ne završim nekom našom pjesmom.
«Ne zamirite judi moji!»
http://usersearch.net/search/video/1/vinko+coce+vilo+moja.html Coce – Vilo moja
Lijepo ovo tvoje ljeto, a i rečenica ti živopisna. Trogir ima tradiciju i šarm, a ne samo more, pokazuješ nam. Ostalo je još više od mjesec ljetnih dana pa očekujem bar još jedan nastavak. Biće tu i neka dalmatinski ofarbana fraza… ili ćeš preći na zagrebački sleng?
ReplyDeleteMirno more i pozdrav,
Mario