Sunday, June 29, 2014

Marko Vidojković - Primitivizam je gospodar naših života


Marko Vidojković rođen je u Beogradu, 1975. Objavio je romane „Ples sitnih demona“, „Đavo je moj drug“, „Pikavci na plaži“, „Kandže“, „Sve crvenkpe su iste“, „Hoću da mi se nešto lepo desi odmah“ i „Kandže 2: Diler i smrt“, kao i zbirku priča „Bog ti pomogo“. Novi roman nestašnog momka srpske književnosti je „Urednik“ koji je već nekoliko mjeseci pred publikom. 

Roman „Kandže“je od oktobra 2004. do maja 2005. doživeo pet izdanja i, kao jedna od najprodavanijih knjiga domaćeg autora, dobitnik je nagrade Zlatni bestseler. Vidojković je 2006. godine za „Kandže“ dobio i nagradu i Kočićevo pero, a za „Sve crnvekape su iste“ Vitalovu nagradu. Objavljivan u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji, Bugarskoj, Njemačkoj i Poljskoj. Bio je urednik u časopisima „Maxim“ i „Playboy“.

Sa Vidojkovićem smo za portal BUKA razgovarali o stanju u društvu, književnosti, publici i drugim temama. 

Kakvo je stanje društva u kojem živiš, živimo danas. Ne mislim samo na Srbiju, nego na regiju?

Svedoci smo postjanja jedne tihe, mračne, nezvanične Jugoslavije. Granice su jedva primetne, beda je sveopšta, žal za prošlošću kod svih podjednaka, osećanje da smo, ratujući, pucali sebi u glavu jasno je kao dan, ali je od tog osećanja još jasnije da nema nazad. Socijalistička Jugoslavija je ostala spomenik prošlosti, podsećanje na to kako iz pepela jedan zaostali region može da se katapultira u budućnost za svega nekoliko decenija, isključivo snagom zajedničkih ideala. Danas nigde u svetu nema takve države, a naša karma je takva da ćemo tako drsko pljuvanje na sve što smo zajednički uradili najverovatnije platiti nestankom čitavih nacija sa ovih prostora u narednih stotinak godina.

Koji su najveći problemi koji otežavaju bolji život građana, od kojih je većina u bijedi i siromaštvu, zaokupljena pitanjima egzistencije?


Najveći problem je u tome što u svetu vlada snažna ekonomska i politička kriza. Nigde se ne živi kao u bajci, mada se u državama zapadne Evrope, recimo, živi mnogo normalnije nego kod nas. Na ovim prostorima, još od početka raspada Jugoslavije, na čelu svih država-karikatura nalaze se ili korumpirani kriminalci ili fašisti. U političkoj ponudi su sve sami ološi. Državno uređenje novokapitalističkog robovlasničkog poretka je takvo da se čak ni mnogo razvijenijim državama, poput Španije, Italije ili Grčke, ne smeši blistava budućnost, a kamoli nama. Kad se pogleda, na primer, Srbija, jasno se vidi da u njoj ne valja ništa, počevši od ustava.

Gdje Vi vidite alternativu, mogućnost promjene? Odnosno, da li je neka bitnija društvena promjena uopšte moguća?

Ona je u ovom trenutku nemoguća. Civilizacija kroz celokupnu istoriju ide kroz uspone i padove i trenutno se nalazimo u dubokom civilizacijskom kanalu. Moderni čovek je razmažen tehnološkim napretkom i potrošačkim načinom života, prema tome, mnogo je manje spreman na velike izazove, u odnosu na naše pretke. Digitalizacija nas je dovela do masovnog praćenja i prisluškivanja, nismo ni svesni da svako od nas ima uređaj za elektronsko praćenje u svom džepu, koji se zove „pametni telefon“. Kamere su na sve strane, a ako postaneš baš drčan, neko će da se uhvati za džojstik pošalje ti bespilotnu letelicu i gađa ti dnevnu sobu raketom. Ili će ti večeru posoliti polonijumom. Cela planeta postala je jedan veliki zatvor i marginalni pokušaji pobune, poput anonimusa, vikiliksa, pirata i sličnih fenomena, svakako su za poštovanje, ali ni izdaleka ne nude jasnu alternativu postojećem globalnom zlu. Siguran sam, ipak, da će se čovečanstvo i iz ovog sranja izvući, samo, na žalost, ne verujem da će to biti u skorije vreme. Jedino što možemo je da živimo svoj život do maksimuma, uradimo sve da ispunimo svoje najluđe snove i doživimo se kao građani sveta, kad već ionako taj ceo svet imamo u svom džepu, to jest u mobilnom telefonu. Pojedinac danas ima puno pravo da svoju sreću traži bilo gde na planeti. Nepravedno je nove generacije ucenjivati patriotizmom. prisiljavati ih da sede ovde, a prethodno im oduzeti svaku šansu za normalan život i lepu budućnost. 

Kandže su izašle prije deset godina. Šta se, prema Vašem mišljenu, za deset godina najviše promijenilo u Srbiji?

Te godine, kada su „Kandže“ izašle, tek smo zakoračili u normalno društvo i normalan život. Ljudi su radili, zarađivali, kupovali jedni drugima knjige na poklon. Nervirali smo se jer su Crnogorci pretili otcepljenjem, nervirali smo se zbog Kosova, nervirao nas je Koštunica, ali smo, za razliku od doba Slobodana Miloševića, konačno dobili šansu da od svojih života nešto napravimo. Onda je došla svetska ekonomska kriza, koja nas je nokautirala i oduzela nam bukvalno sve. Tek kada smo pukli, shvatili smo da su, dok smo mi vredno radili i zarađivali, neki drugi vredno krali i pljačkali, samo je to bilo prikriveno privremenim izobiljem u kome smo se našli. Danas je sve propalo. Zdravstvo ne postoji. Školstvo se raspalo. Privreda ne funkcioniše. Para nema. Nade nema. Prvi put, još od doba Slobodana Miloševića, osećam potrebu da pobegnem iz zemlje, a 2004. sam bio ubeđen da mi se to više nikada neće dogoditi.

Većina mladih našla je liniju koja spaja turbo folk, religiju, novac, crkvu, seks za jednu noć, mitove i nacionalizam. Kako Vi gledate na mlađe generacije?

Mlađe generacije jednostavno nisu imale nikakvu šansu. One se školuju na Jutjubu i vaspitavaju na ulici. One ne znaju šta je dobro, a šta loše. Iz sveopšteg bedaka u kojem se njihova okolina nalazi oni crpe gorivo za ekstremizam i fašizam. Piju, bodu se noževima, tuku se, ginu, umiru, idu u zatvor, a oni normalniji vredno rade i čekau prvu priliku da pobegnu iz ovog pakla. Nekada si, sa pionirskom zakletvom (potražiti na guglu), koju si kao mantru izgovarao od svoje sedme godine, bio programiran da budeš vredan radnik, uzoran učenik, dobar čovek i drug u nevolji. Tako je komunizam, po kome svi seru, vaspitavao svoju decu. Kako balkanski kapitalizam vaspitava svoju decu? Vaspitava ih po zakonu jačeg, okolina ih neprekidno uči da češ dobro proći samo ako si beskrupulozni ološ, ako gaziš preko leševa da bi došao do materijalne dobiti. Mladi su preko interneta bombardovani bezbrojnim informacijama, koje ne umeju da selektuju, a porodica, koja je nekad bila osnovna ćelija društva, danas je prezaduženi dom pijanih očeva i bolesnih majki. Kakva mogu da budu deca koja dolaze iz takvih domova? Nisu oni krivi, mi smo krivi. A na njima je budućnost. Tako se, bez ijednog ispaljenog metka, bez ijedne bačene bombe, ubija ceo narod. Mi revnosno učestvujemo u sopstvenom genocidu. 

Radili ste u medijima. Kako biste ocijenili stanje u medijima regiona?

Kriza se snažno odrazila na štampane medije. Pored interneta, osiromašenim ljudima je teško da kupe novine ili časopis. Zato su se vesti preselile na internet. Danas je najbolji informativni program news feed na fejsbuku. Televizije žive od reklama, a reklame, u doba bez novca idu samo najgledanijim programima. A najgledaniji programi su već decenijama oni džiberski i džukački. Informativni mediji su poslušni psi svojih gazda i bave se isključivo spinovanjem, prikrivanjem, zataškavanjem i preduvavanjem. Autocenzura je sveprisutna, a novinarstvo se svelo na čist entuzijazam. Neće puno vremena proći, pa će i sloboda protoka informacija putem interneta postati globalno ugrožena. Onaj koji je umesio ovu pitu od govana koju sada jedemo, postaraće se da nam ugasi i poslednji vid slobode govora i prenošenja informacija.. 

A ponudu u medijima? Čini mi se da je potražnja za sve bizarnijim sadržajem u posljednje vrijeme porasla, a da ne govorim o sadržajima realiti emisija...

Primitivizam iz koga smo tako teško izašli, a u koji smo se tako lako vratili, gospodar je naših života. Ponuda vesti je tolika da svaka vest posle svega nekoliko dana prestaje da postoji. Senzacionalizam po svaku cenu doveo nas je u doba u kome može bilo šta da se desi na planeti i već kroz tri dana će biti zaboravljeno. Veliki ljudi umiru svakog dana, a već iduće nedelje zaboravljamo da su ikada i postojali. Ratovi izbijaju na svakih nekoliko nedelja, a kroz godinu dana ih se više ni ne sećamo. To rešetanje spinovanim informacijama direktno utiče na čovekovu inteligenciju i na njegove sposobnosti. Naš DNK nije pripremljen za takvo iživljavanje. Čak sam primetio da mi je mnogo teže da pišem knjige u 2012. ili 2013. nego ranije i to pre svega jer mi neprekidno pažnju odvlače tone i tone novih „spektakularnih“ i „senzacionalnih“ vesti sa internet portala, kao i obaveštenja s fejsbuka. Ne smem ni da pomislim šta bi bilo kada bih koristio i tviter. A i televizor sa svojih sedamdeset kanala je sve vreme tu. Koncept rijalitija je nešto najbednije što sam ikada u životu video. Umesto da živiš svoj život, ti gledaš kretene kako se, zarobljeni u četiri zida, pokriveni okom kamere, svađaju i onda za njih glasaš putem preskupog SMS-a. To što su takve stvari toliko gledane, samo govori da je ljudska vrsta za izbegavanje.

Pjevačice, voditeljke, starlete, glumci, fudbaleri.... danas svi postaju pisci. Kako gledate na tu vrstu knjiga koje postaju bestseleri?

Kakva vremena, takvi i bestseleri. Neverovatni su tiraži u kojima se te knjige prodaju, redovno i na novinskim kioscima. Da li to njihovi kupci zaista i čitaju ili ih samo drže kod kuće kao trofej podrške svojoj omiljenoj sisatoj pevačici ili graktavoj voditeljki, baš bih voleo da znam. Ipak, nema mesta bedaku. Svako može da bude bilo šta. Ne postoje objektivni kriterijumi koji bi ocenili kvalitet neke knjige. Postoje samo subjektivni kriterijumi. Vidiš koliko imaš čitalaca, vidiš kakvi su to ljudi i budeš srećan. Ja sam srećan. Nikad mi nije bila ambicija da pišem kiosk-literaturu, niti da budem najčitaniji ili najprodavaniji pisac, a to sam, čak, u periodu od 2005. do 2007. i bio. To uopšte nije trebalo da se desi. Literatura koju pišem sasvim slučajno se tumači kao mejnstrim, jer, kad uporedite tiraže, videćete da estradne zvezde prodaju desetine hiljada knjiga, ja prodajem hiljade knjiga, a ostali pisci su srećni ako prodaju par stotina. To me dovodi u ulogu literarnog incidenta. Zadovoljan sam što moje knjige imaju puno čitalaca, na žalost mog džepa, mnogo ih je više nego kupaca, ali kakva su vremena, takva je i zarada od knjiga o emocionalno nestabilnim marginalcima, kakvi su moji junaci. Ssamo će budućnost, odnosno istorija, pokazati da li je iko od nas koji pišemo i objavljujemo u dvadeset prvom veku „veliki“ pisac.





Koliko danas sve veće provođenje vremena pred računarima, „visenje“ na društvenim mrežama utiče na publiku, utiče na konzumaciju književnih djela? Ljudi imaju izgovor da danas imaju sve manje vremena za čitanje.

Evo, baš pre nekoliko dana, kada sam bio u Banja Luci, njih nekoliko mi je prijavilo da su pročitali „Urednika“ na internetu. Hteo sam da se roknem. Jesenas sam, kao znak dobre volje, skenirao svoj prvi roman i postavio ga na internet. Međutim, ideja je bila da će neko možda zbog toga kupiti moj novi roman, a ne da čita i njegovu piratsku verziju na netu. Hteo sam nekako da spojim činjenično stanje da danas sve može da se pirateriše i okači na net sa idejom da nije loše kupiti knjigu jer pisac od toga živi. Ako se knjiga ne prodaje, pisac neće da živi. Pisac će prestati da bude pisac i postaće nešto drugo. Dakle, moje knjige se, eto, upravo na internetu i čitaju i ja zbog toga direktno najebavam, pošto pisci nemaju koncerte kojima mogu da kompenzuju gubitke od piraterije, kao muzičari. Piraterisati pisca isto je što i ubiti pisca. Ako vidim da se taj trend nastavlja, jednostavno ću prestati da pišem, ili ću pisati samo za sebe, a zarađivaću od nečeg drugog, pa kad crknem, onda svi moji romani mogu posthumno da idu na net, baš me briga.

BiH u oktobru očekuju izbori. Mislite li da će se kod nas nešto promjeniti na političkom nivou?

Kod vas jedino može da izbije neki novi rat, tako mi se, na žalost, čini. Vaša zemlja je duboko podeljena, nacionalne zajednice, koje su ratovale da ne bi živele zajedno, prisiljene su da žive zajedno u državi koja to zapravo nije. Neko vreme sam se zavaravao činjenicom da bi neko novo „jugoslovenstvo“ moglo da potekne upravo iz BiH, koja je bila simbol bratstva i jedinstva. Ah, kako sam se samo zajebao. BiH, baš zato što je bila simbol bratstva i jedinstva, a potom postala simbol krvavog građanskog rata, nikada više, bojim se, neće biti ono što je bila u vreme SFRJ. To je zato što nikada više neće biti SFRJ. Mislim da je od nefunkcionalne države pune korumpiranih političara sve bolje, pa čak i mirno razdruživanje. To, naravno, zapad, koji je Bosnu i Hercegovinu upravo ovakvom i napravio, nikada neće dozvoliti, tako da će ovaj status-kvo ostati, sve dok se oni koji su stvorili dejtonsku Bosnu pitaju za njenu budućnost. Moramo da shvatimo da smo svi zajedno u kolonijalnom položaju, pa čak i Slovenci, koji su u raspadu Jugoslavije navodno najbolje prošli. Srbija je nedovršena država, s nejasnom teritorijom, Kosovo je još jedna nedovršena država, baš zato što je upravo Kosovo taj nejasni deo srpske teritorije, Bosna je nedovršena država zato što se u njoj osećaš kao da se rat završio prekjuče, a ne pre skoro dvadeset godina, Makedonija je nedovršena država, jer je Grci ne priznaju, a pola stanovništva su Albanci, koji samo čekaju da krenu u novu akciju za svoje nacionalno pitanje, Hrvatska je država samo na papiru, a zapravo je vlasništvo poverilaca hrvatskih dugova, Crna Gora je šizofrena država, u kojoj ni sami Crnogorci ne znaju koji jezik govore i kojoj crkvi pripadaju, a u svim tim državama zajedno na vlasti, a i u opoziciji su lopuže, neposobnjakovići i korumpirani gadovi. Izbori u svakoj od ovih banana-država, ili rakija-država, možda je primereniji naziv, su, po pravilu, samo naobičnija farsa, jer je pobednik unapred poznat, a to su davaoci skupih kredita kojima se krpe naši bušni budžeti..

Šta Marko Vidojković gleda, sluša, čita?

Ograničiću se u svom odgovoru na poslednjih nekoliko meseci. Gledao sam „Atomski zdesna“ Srđana Dragojevića u bioskopu, a na televiziji gledam Ridiciolusness (MTV), Amazing World of Gumball (Cartoon Network), Clone Wars (Cartoon Network), Daily Show (Comedy Central) i Colbert Report (Comedy Central). U poslednje vreme slušam ploče, jer mi je drug poklonio gramofon i time mi potpuno otvorio nove-stare vidike. Našao sam dosta starih ploča u špajzu, povezao gramofon sa  pojačalom i besnim zvučnicima i osećam se kao da sam otkrio vremeplov. Od novih hitova, sviđa mi se novi singl Lane Del Rej „West Coast“, a željno iščekujem svaki novi album bilo kog kalifornijskog melodičnog pank benda, pošto je to moja muzička religija. Čujem da se ove godine sprema, na primer, novi Lagwagon. Dok sam pisao „Urednika“, pročitao sam autobiografiju Kita Ričardsa, autobiografiju Sleša, biografiju Led Cepelina, „Kako smo propevali“ Ivana Ivačkovića, i zbirku kolumni Aleksandra Tijanića. Pre neki dan, pročitao sam novi roman mog velikog prijatelja i jednog od najvećih podgoričkih šmekera Balše Brkovića, „Plaža Imelde Markos“, a trenutno čitam spektakularni roman „Opet on“, Timura Vermesa.

Nova knjiga „Urednik“ već je nekoliko mjeseci pred publikom. Da li sad trenutno odmarate od rada ili već razmišljate o novom romanu? 

Trenutno radim na obimnoj zbirci priča, koja će izaći na jesen, a novi roman je odavno isplaniran i zreo za pisanje. Pretpostavljam da ću početi da ga pišem u avgustu, a izlazak iz štampe očekujem početkom septembra, 2015.


Razgovarala Maja Isović (Buka)

No comments:

Post a Comment