U osnovi, svi ovi dokumenti se pozivaju na Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989. god. koju je BiH ugradila u Ustav kao dio direktno primjenljivog međunarodnog okvira zaštite ljudskih prava. Ombudsman za ljudska prava u BiH ima Odjel za djecu koji se bavi zaštitom prava i sloboda djece, naročito ranjivih kategorija, i što je važno zaprima i donosi odluke po žalbama zbog kršenja prava i sloboda djece. U Republici Srpskoj postoji Ombudsman za djecu, institucija koja također prima i odlučuje po žalbama, te prati povrede prava i interesa djeteta. Formalno je tako.
U stvarnosti, roditelji širom ove naše, fantastično regulisane zemlje, svakodnevno se suočavaju s nemogućnošću da svom djetetu osiguraju zaštitu njegovih ili njenih prava i sloboda. Prisiljeni su da djecu uklapaju u većinske običajne norme, kako ih ne bi povrijedili, izdvojili, diskriminisali i obilježili za sva vremena. Živimo u vrijeme kada su u manjini djeca rođena u idealnim uslovima, da mogu živjeti slobodna i uživati svoja prava bez ograničenja. Dio sam ovog sistema koji me prisiljava na kompromise, marginalizuje potrebe mog djeteta i slabo me šta pita. Nisam u mjerilima poželjnog društvenog obrasca jer sam samostalna majka i više puta sam bila u prilici da žmirim na neosjetljivost institucija, počevši od prvog dana kada sam rodila kćer i, za potrebe statističkog evidentiranja, bila unakrsno ispitivana o svom bračnom statusu i namjerama za udaju. Svjesna sam da oko mene živi mnogo žena i muškaraca koji nose svoje roditeljsko breme i čija su djeca uskraćena za mnogo toga.
''Zamišljam nezainteresovani pogled svemoćnih zvijezda i umjetnika...''Stoga mi, svaki put kad se suočim sa živim zidom branitelja i braniteljica državne kase, koji se neumoljivo i revnosno takmiče da uštede na djeci, kroz glavu prolazi ona konvencijska mantra „Svako dijete, bez obzira na rasu, boju, jezik, religiju, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinski status, onesposobljenje, rođenje ili bilo koji drugi status .....“ Zamišljam nezainteresovani pogled svemoćnih zvijezda i umjetnika koji slažu djecu na kamaru, važu koliko košta, i kalkulišu ekstra pe de ve formule gdje sam ja tu. Uvijek i iznova naivno pomislim da bi dobrobit djeteta trebao biti prvi i jedini motiv.
Ovih dana u Banjaluci se gradska vlast bavi Programom mjera za povećanje prihoda u budžetu grada i dosjetili su se da ukinu, odnosno smanje, subvencije za korisnike Centra za predškolsko obrazovanje i vaspitanje. Planirana je suma od 400.000 KM koja bi se trebala zadržati u gradskoj kasi ukidanjem povlaštene cijene boravka djece iz višečlanih porodica i ratnih vojnih invalida od prve do šeste kategorije. Ovi prvi će izgubiti pravo na povlaštenu cijenu ukoliko im nije
potrebno, što će se, pretpostavljam, dokazivati potvrdama o prihodima roditelja i njihovom imovinskom statusu, dok će se od drugih tražiti obnove potvrda o statusu RVI.
U isto vrijeme čitam da će se na održavanje gradskog zelenila u Banjaluci iz grdskog budžeta ove godine potrošiti 1,4 miliona KM. Odmah se sjetim vrtića u koji je išla moja kćer, u kojem, prema riječima njene tete, preko dvadeset godina djeca umjesto klackalica imaju samo postolje na kojem bi one trebale biti. I svakodnevnog prikupljanja novca od roditelja da se kupi klima uređaj, CD player, DVD, pribor za rad, toalet papir, papirni ubrusi... Dalje možete dodati sami, spisak je nesumnjivo podugačak.
I ko vas, bolan, šiša!?! Ove uporedne vijesti naprosto vrište kako uštedjeti na djeci na sto načina, i učiniti očima ljepotu gledajući u maćuhice, ružičnjake i saksije pelargonija na nasumično razbacanim cvjetnim kupolama po centru grada. Travnjaci u centru krajiške ljepotice. Mame i tate topite se od miline, koga briga što nemate para za platiti punu cijenu vrtića. I vi ostali, vas preko dvije hiljade, koji godinama čekate na to da vam dijete osjeti šta znači predškolsko obrazovanje i boravak s vršnjacima i vršnjakinjama u ranoj dobi, socijalizacija, priprema za školu, i sve ostale trice i kučine shvatite da je imidž grada najvažniji i na njemu se ne treba nipošto štedjeti, dok su vaša djeca uvijek i iznova samo vaša briga.
I ko vas, bolan, šiša!?! Navaljujete na jadne lokalne službenike i službenice koji jedini znaju šta je kriza i recesija, i bahatite se s vašom djecom i njihovim potrebama nemilice. A naravno nemate pojma da djeca nisu nivo lokalne politike. Zbog toga se vi, štampači djece, svi zajedno, obratite vašim entitetima i državi koji su vam sve to lijepo obećali!
I tako ukrug. Oni gore pišu bajke, a oni dole štede. Mi ćutimo i zbunjeno gledamo gdje ćemo sa sobom i s djecom u koju se svi redom zaklinju. I koju isti ti, lokalni prikupljači poreza, grle za praznike i razne manifestacije smiješeći se u kamere za potrebe centralnog dnevnika. Samo vi štedite na djeci, vratit će vam se. U to sumnje nema. Sve dođe na naplatu.
Aleksandra Petrić
Banja Luka, april 2015.
(radiosarajevo.ba)
No comments:
Post a Comment