Moj prika Frank- jedna doseljenicka prica

Ovaj spot sa tradicionalnom calabrese muzikom pustam uz sjecanje na mog, nedavno preminulog, priku Franka.
 Moja Jelena se udala za Tonija, Italijana - rodjenog Kanadjanina, ali porijeklom Italijana i to se osjeti i zna. (Cak nikome ne smeta, ali to je vec druga tema...)
Njegov otac, moj prika, Franko i ja smo od prvog susreta "sjeli" jedan drugome i bukvalno na svakom porodicnom okupljanju sjedili jedan do drugoga. Frank je nevjerovatno licio na moga oca Veljku. Isti stas, hod, brcici, osmijeh... Ja sam ga obozavao. Radovao sam se svakom nasem susretu. Franko je volio vino. Crveno. Pravio i svoje. Kad malo popije, pomijesa engleski i italijanski, ali nasa konverzacija je, uz pomoc te blazene tekucine, uvijek tekla bez prepreka. Prije pet godina imao je tesku operaciju na otvorenom srcu. Djelimicno uspjela. Neki zalisci i dalje stalno curili, ali on nastavio svoj zivot, onako kako je naucio i koliko i kako  je mogao. Cak je i nakon operacije isao i  u lov jer bio je strastveni lovac. Jednom cak, vozeci polagano svoj kamionet, negdje u okolini Niagarinih vodopada ugleda u sumarku kraj puta srndaca. Puska pri ruci. Dozvola u dzepu i on, iskusan lovac, skine srndaca. Ali posto se nije smio naprezati, jer zalisci na napore vise cure, zaustavi na putu nekog momka i zamoli ga da mu pomogne dovuci srndaca do puta i podici ga na kamionic. Doveze ga do svoga mesara , Italijana  - naravno, i ovaj odradi svoj dio posla. Svi u porodici ljuti na Franka jer zbog jednog srndaca rizikuje da umre na putu, a on se okrece prema meni i kao nesto sasvim normalno kaze, zar i ti to ne bi uradio. Ja , naravno potvrdjujem, a znam da srndacu nikada ne bih kroz nisan pogledao u oci. Ali kako cu priku ostaviti samog u ovoj porodicnoj diskusiji?!  

Moj je prika Franko je iz Kalabrije dosao u Kanadu sa 17 godina. Bez neke skole, ali spreman da radi. Pomogao svim svojima  da i oni iz Kalabrije dodju u Kanadu.  A Franko ima 5 sestara i brata. Negova Italia, nasa prija, sedmoro brace i sestara. Sviju su docekali i iz njihove su kuce, kad su stali na svoje noge,  krenuli u zivot.

Ni Jelenin Toni ranije nije znao mnoge price o svome ocu. Neke je po prvi put cuo od rodjaka koji su dosli da izjave saucesce. Jedan od rodjaka, kad je cuo da je Franko umro, isto vece je dosao na saucesce i rekao da ce se on pobrinuti za hranu za 100 ljudi. I svi drugi su donosili... Kazu, Frank je zasluzio. 

Koliko su ti Italijani vezani za porodicu! Sretan sam sto mi je Jelena medju njima. Na sahrani, kad su culi da sam ja Jeleinin tata, prilazili jedno po jedno da se sa mnom upoznaju, da me pitaju treba li i nesto...Divni ljudi koji su se iz praha podigli i znaju sta pomoc znaci.
Nadam se da ce me moj prika sacekati tamo gore i da cemo jednom ponovo, kao i ranije, piti vino i pricati mjesavinom svih jezika koje nam vino istisne iz glave.I razumjeti se kao da pricamo jednim maternjim jezikom.

Sa Frankom i nasom Amelijom, prije cetiri godine