PARKIC: Mario M.: OMANSKO PROLJETOVANJE

veliki park

Naša skromna saznanja o mnogim dalekim mjestima, često bazirana samo na elementarnim školskim informacijama sada obogaćuju elektronski mediji. Situacija se okreće, u kućnim papučama obilazimo cijelu zemaljsku kuglu... i još dalje, ako nas ne mrzi. Čaki biramo: večeras smo u Aziji, kao što ja ponekad činim. Neki tajanstveni dijelovi Azije naprosto me opčinjavaju. Želja za bliskim susretima s ljudima i njihovim kulturama jača je od dramatičnosti tamošnjih događanja.

Nažalost, nisam otputovao ni u Pakistan, a ni u Avganistan, posrećilo mi se da upoznam Oman, sultanat u 'Donjoj' Arabiji. Interes je postojao i ranije: internet sajtovi, časopisi, žive priče, ali, tek sada po povratku, prepun utisaka, otklanjam mnoge zablude. Kako se dolazi u sultanat Oman? Kad sletite u Abu Dabi ne slijedite one turistički lijene i potrošački raspoložene putnike koji hvataju let za Dubaji, nego slijedite kolonu mladića odjevenih u sniježno bijele dišdaševe koja se ukrcava u manji avion. Zapravo, ovo moje produženo 'proljetovanje' počelo je još krajem zime (kažu da je za nas tada najpovoljnije, i temperatura i vlažnost), ali zbog onih realnih 35 st. C (u hladu.... ha, ha, ha... u hladu) već na aerodromu, neumjesno mi je koristiti imenicu 'zimovanje'. Bio sam pripremljen da ću odmah uskočiti u bermude i japanke, ali neću o tome - suviše je obično. Kada sam poslije par večeri (pristojno obučen iz poštovanja prema lokalnim običajima) ustanovio da se tijelo ne znoji, da odolijeva atacima čak i viših temperatura, shvatio sam da je dvadesetak dana dovoljan period za upoznavanje ove daleke zemlje. Bez nervoze - čini mi se da sam skontao devizu domicilnog stanovništva. Naime, Omanci se ponašaju kao, recimo, Bosanci na godišnjem odmoru.

Brzo uočim da je ugodno biti Omanac (pripadaju mu određene beneficije). Zato se državljanstvo ne može ni dobiti, ni kupiti, ni falsifikovati... ali se može dobiti trajna viza. Moja je samo turistička. Imao sam dovoljno i želje i vremena da upoznam najgušće naseljeni sjeveroistočni dio države. Današnji Oman raspolaže značajnim turističkim potencijalima. Tu je toplo čisto more (u vrijeme 'proljetovanja' 27 st. C 'samo') sa dugim pješčanim plažama, najluksuznijim hotelima, lukama, aerodromima i odličnim putevima. Bagatelna cijena benzina (za 2,5 € toči se 10 l) te flaširana voda mnogo jeftinija nego kod nas, a sokovi i kiselo mlijeko su čarobnog okusa... Očekivano dobra ponuda jela ukusnih azijskih kuhinja. A veliki izbor povrća i voća mijenjaju uvriježenu predstavu o 'pustinjskoj zemlji'. Ali... Pitate se, zar ima 'ali'? Za turiste moje sorte – ima. Shvatio sam to tek vidjevši izuzetno bogate ulove omanskih ribara, svega što pliva i što ne pliva u moru... i kada se u meni probudio, nikada potpuno usnuli, gurman. Bilo šaljivo ili ne, mislim da je turizam teško razvijati bez – vina. Ako niste u hotelu sa mnogo zvjezdica u Muscatu ćete tzv. 'treće plivanje' organizirati kod kuće. Naime, postoji način da stranci legalno nabave vino, ali ne i da ga konzumiraju gdje im je volja. Dakle, situacija je znatno pogodnija od drugih Zalivskih zemalja. Turist moje sorte - može se snaći!

Može Oman i bez turista! Ima se, može se... gradi se! Omanu su potrebni radnici. Ima ih i iz Evrope, ali teži fizički poslovi su rezervirani za Indijce, Pakistance, Malezijce... Radi se laganim tempom, na snazi je sistem 'požuri polako' s tim da se petkom ne radi ništa. Jer tamo je petak naša nedjelja. Oman mnogo investira u obrazovanje i infrastrukturu: saobraćaj, elektroprivreda, vodosnabdjevanje... Pritom nisu zanemarena ni udaljena sela. Hiljade kilometara osvjetljenih autoputeva! I logično, benzin se ne štedi. Kao ni struja. Ali, zadržalo se posebno poštovanje prema vodi, nešto kao kult. Korigujem zablude, naime, u mjestima koje sam obišao vode ima sasvim dovoljno (vodovodi, rezervoari) i za zalijevanje travnjaka. Uglavnom je desalinizirana, morska, ali ukusna.

U Omanu nema rijeka, priobalni dio u kome je lociran glavni grad Muscat od pustinje je odvojen lancem visokih (iznad 3000 m n/m) kamenitih planina (Hagar). Kako goli smeđe-rumeni kamen bez vegetacije, pri iznenadnim kišama ne može zadržati vodu, ona vododerinama puni suha korita (vadiji) i na nekim mjestima oživljava oaze zadivljujuće ljepote. Čak i više jezera nastalih od vještačkim branama zaustavljenih planinskih bujica.

Zbog vidljivih rezultata borbe s pustinjom ovaj tekst nisam mogao, recimo, nasloviti: 'Zemlja kamena, pijeska i mora'. Prigodniji bi bio 'Zemlja blagih' ili možda 'Zemlja ljubaznih' (ljudi). Jer oni su stvarno takvi, pri susretu sa strancima prvi reaguju smiješkom ili pozdravom ('Hello' ili 'Marhaba'). Život se odvija bez galame, nema frke... čak ni djeca ne plaču. Muškarci su džentlmeni prema svojim ženama, ne okreću se ni za razgolićenim strankinjama jer su im njihove ženstvenije. Mala djeca u naručju ili kolicima su isključivo njihova briga. Žene odjevene uglavnom tradicionalno, u crnim abajama, više ili manje su pokrivene, ali nisu podređene (same voze automobile, same u kafanama uživaju pušeći nargilu, posjećuju trgovine visoke mode, vidljivo koriste kozmetiku). Pritom mogu prihvatiti ulogu jedne od četiri zakonske supruge, uz uslov da im pri tome ne smije nedostajati ni imetka, ni ljubavi. Predrasude o islamskim državama mi se mijenjaju u hodu. Ne smijem zanemariti ni da bi se Oman mogao opisati kao 'Zemlja razdraganih ljudi'. Takvim su se predstavili stanovnici Muscata pri dočeku svog sultana Qaboosa bin Saida (u vrijeme 'proljetovanja' on se vratio s osmomjesečnog liječenja u Evropi). Prisustvovao sam masovno iskazanoj dobrodošlici njihovog monarha. Ne treba čuditi ta plima dostojanstvenog zadovoljstva jer Sultan se doživljava kao preporoditelj, a mora nas zadiviti i njegova politika konstantnog podizanja životnog standarda za sve građane i dugotrajnog čuvanja mira u Omanu, islamskoj zemlji lišenoj, danas čestog, ekstremizma...

Oman je zanimljivo neobičan! O njemu se može mnogo pisati, a od Omanaca mnogo naučiti. Prema važećem principu, u Omanu se koriste natpisi na dva jezika i dva pisma. Zato se i opraštam od te čudesno ugodne zemlje sa: Ma is-salaama! - Goodbye! (izvinjavam se, jer oba pozdrava znam napisati samo 's lijeva u desno', nažalost)

Mario M.