Ovo je bila dosta loša godina za Evropu i
njoj slične. Prvo se panično morala pospremiti Grčka, pri čemu je bilo
očigledno da je evropskim štobsreklo institucijama važniji kapital raspršen po
mračnim spekulantskim uglovima finansijskog sistema, nego ta kolijevka
civilizacije u kojoj su se nadobudni potomci Homera, Sokrata i Saleta
Makedonskog usudili smatrati evropskim građanima.
Ako su nakon grčkog debakla evropske elite
uspjele ikoga ubijediti da im civilizacija nastavlja punom parom u pravcu tog
utopijskog prostora u kojem će se raznovrsni predstavnici čovječanstva
ujediniti da dovrše demokratski projekat započet onomad u antičkoj Grčkoj,
tu je fantaziju likvidiralo prisustvo izbjegličkih masa. Ta štobsreklo
Evropa ne samo ne zna i neće da devera s tim nesretnim ljudima, nego i koristi
priliku da se vrati svojim najboljim fašističkim tradicijama: obezljuđene
mase ograđene bodljikavom žicom, dječiji leševi plutaju po Mediteranu, brojevi
na podlaktici, suzavac, pendreci i do zuba naoružane snage dobro obučene da
ignoriraju ljudsku patnju, spontano fizičko maltretiranje izbjeglica od strane
lokalnih patriota, glad, bijeda i nesreća, političari koji se više ni ne trude
da preobuku svoj rasizam u patriotizam.
Onaj krug od evropskih zvjezdica na plavoj
pozadini može lijepo biti zamijenjen krugom od bodljikave žice, a ako je neko mislio da Evropu
predstavljaju bezimene briselske birokrate ili sofisticirane diplomate koji
žongliraju nekolikim evropskim jezicima, nije dobro mislio: glasnogovornik
današnje Jevrope je Viktor Orban, mađarski premijer koji
se ne libi da priča o evropskoj kršćanskoj civilizaciji, i čijom domovinom
politički dominira ista ona patriotska sorta koji je onomad Eichmannu strasno
pomagala da transportira mađarske Jevreje u logore smrti pet minuta prije
kraja Trećeg Rajha.
Teško je gledati patnju tih izbjegličkih
kolona, a još je teže gledati kako se sebičnost formulira na način koji ubrzano
postaje prihvatljiv značajnom dijelu evropskog stanovništva, uprkos
mnogobrojnim dobrim ljudima čiji su napori u suprotnosti sa zvaničnom politikom
njihovih vlada. U trenutku kada se očigledna i temeljna neljudskost prevede na
pseudoracionalni jezik nacionalnih interesa, stupa se u domen najkaljavijeg,
smeđekošuljaškog fašizma. U tom smislu je Cameron šupak iste veličine kao
Orban, a Evropa koja pendrecima mlavi roditelje dok svojim tijelima štite
svoju djecu je na dobrom putu prema crnokošuljaškom fašizmu. Zbog toga su pomoć
i podrška izbjeglicama ne samo izraz najjednostavnije i najosnovnije ljudske
solidarnosti, nego i neophodni oblik otpora evropskom fašizmu, čiji je krajnji,
tradicionalno neizbježni ishod genocid.
Naš bi se svijet, naravno, trebao sjećati
svojih izbjegličkih golgota, kao što bi se trebalo i pamtiti kako su usko
vezane izbjegličke muke bile s evropskim odnosom prema ratu i genocidu u Bosni.
Jednostavna jednačina u čitavoj toj izbjegličkoj matematici je da ljudi bježe
da bi sačuvali žive glave, zato što u rodnoj zemlji ima onih koji bi im te
glave rado otfikarili. Odbijanje izbjeglica znači da se od njih očekuje
da se pokupe s naših vrata i granica i uredno, s balavom, prestravljenom
djecom u naručju, vrate u vlastitu smrt. Orban i Mađarska su spremni da
snose moralnu odgovornost koja s takvom odlukom dolazi, kao i što su to i
Cameron i mnogi drugi koji bez problema primaju ruske milionere koji stižu s
koferima putinovskih donacija. Naš bi se svijet trebao sjetiti koliko im je
značila pomoć i podrška dobrih ljudi tamo gdje su završili, kao što bi se
trebali sjetiti vlastitog očaja iz onog vremena kad nisu znali kuda idu, znajući
da se ne smiju i ne mogu vratiti.
Neko
bi se toga trebao sjetiti, jer se čini da je to lako zaboraviti
Ja se sjećam i kako su krajem prošlog
stoljeća i Hladnog rata, izbjeglice hrlile iz Rumunije i Čaušeskuovog ludila, i
kako su Mađari probijali kordone na granici, i kako ih je bilo stotine hiljada
u izbjegličkim logorima, i kako je pod pritiskom masa pao Berlinski zid, i kako
je, barem do debakla u Bosni, Evropa izgledala zamisliva kao jedinstvena u
slobodi i demokratiji, kao oslobođena teritorija, na kojoj će se, nakon
dugih decenija logora i bodljikave žice, aktivirati ono najbolje u evropskoj
historiji, i kako ćemo u to svi nekako biti uključeni. I moram priznati da mi
je uprkos sramotnom evropskom angažmanu u Bosni (uključujući i odsustvo istog)
dugo ostala nada da taj evropski san nije potpuno likvidiran. A onda su došle
izbjeglice u kom se trenutku gorespomenuta Jevropa raspala na vilajete
kojima vladaju birokrate koji misle da su menadžeri, a zapravo su
fašisti.
Pored sramotne zvanične evropske
neljudskosti, očigledno je da, uprkos tome što priliv izbjeglica traje već neko
vrijeme, ne postoji nikakva zajednička politika ili protokol za bavljenje
krizom, a i da postoje, ne postoji način da se provedu na cijelom evropskom
prostoru. Otud se svaki vilajet sam sobom panično zabavio, što dovodi do
apsurdne, mučne igre muzičkih stolica: ko posljednji zatvori svoje granice,
njemu dopadaju sve izbjeglice. Evropa: kolijevka zapadne civilzacije u kojoj
ovih dana komšije prebacuju gladno dijete jedni drugima preko ograde sve dok
dijete ne umre, i akobogda ne kod mene.
Povrh toga što je izbjeglička kriza etički
i moralni debakl, također je i politički. Čitav svijet gleda Evropu koja
gladnim ljudima preko žice, kao psima, baca namirnice, koja suzavcem nasrće na
djecu, i koja je, očigledno, spremna da ide i dalje da zaustavi priliv
muslimana, koje tretira kao zarazu. Čitav svijet gleda Evropu koja
rekonstituira i zatvara svoje unutrašnje granice i ukrašava ih bodljikavom
žicom, a uskoro i minskim poljima. Čitav svijet gleda Evropu koje ne zna
šta radi, iako sve to radi na potpuno pogrešan način. Čitav svijet gleda
Evropu koja srlja u haos svoje najgore prošlosti, potpuno nesposobna da zamisli
bilo kakvu budućnost, a kamo li bolju.
Kako će se Evropa od svega toga oporaviti, ne znam. Uprkos svemu što smo naučili iz nedavne evropske, a bogami i naše, historije, još uvijek mislim da sramota ima etičku vrijednost, da čovjek, i ljudi, i države, donose moralne odluke mjereći ih na vagi budućeg stida, pitajući se: da li će me u nekoj budućnosti biti sramota ove sadašnjosti. Izgleda da Evropa troši svoje posljednje zalihe stida, i ne mogu zamisliti budućnost u kojoj će ga biti dovoljno za ovo što se radi izbjeglicama.
Kako će se Evropa od svega toga oporaviti, ne znam. Uprkos svemu što smo naučili iz nedavne evropske, a bogami i naše, historije, još uvijek mislim da sramota ima etičku vrijednost, da čovjek, i ljudi, i države, donose moralne odluke mjereći ih na vagi budućeg stida, pitajući se: da li će me u nekoj budućnosti biti sramota ove sadašnjosti. Izgleda da Evropa troši svoje posljednje zalihe stida, i ne mogu zamisliti budućnost u kojoj će ga biti dovoljno za ovo što se radi izbjeglicama.
Ali, iskreno govoreći, budućnost Evrope mi
više nije ni važna. Jedino što je važno su životi onih ljudi koji skapavaju na
bodljikavim bedemima koji skrivaju ruševine evropske štobsreklo civilizacije.
Aleksandar Hemon
(radiosarajevo)
No comments:
Post a Comment