Odavno zelim pogledati neku predstavu banjaluckog pozorista koje se danas zove Narodno pozoriste Republike Srpske. Vec dugo imam zelju da osjetim toplinu i miris banjaluckog pozorista kao i zamor sale koja se puni; da pogledam ima li u gledalistu neko koga jos prepoznajem. Da vidim dolaze li mladi, dolazi li moja generacija... Da poredim kvalitet predstava, kvalitet glume sa onim od prije rata. Banjaluka danas ima Umjetnicku akademiju koja godinama skoluje umjetnike i za pozoriste, bilo glumce, scenariste, rezisere... Medju njima sigurno mora biti i talenata koji svojim kvalitetom moraju podici kvalitet predstava.
Sve do sada, u ovih dvadeset i kusur godina, nisam imao priliku da odem u pozoriste. Konacno, prosle nedjelje, sa Ljiljom i Mariem otisli smo da pogledamo predstavu " Ziranti" na maloj sceni banjaluckog pozorista. Naucih tako jos prije predstave da postoji i mala scena. Koliko se sjecam ona prije rata nije postojala. Mala scena Petar Kocic je zaista mala, ali stoga i intimna i omogucava neposredniju komunikaciju glumaca sa posjetiocima. Sala puna. Vecina posjetioca - mladi! Lijepo obuceni. Lijepi. Ocito je da vecina njih redovno dolazi u pozoriste. Lijepo. Da ne zaboravim, cijena ulaznice prilagodjena trzistu u ovom dijelu Balkana - ispod 5KM! Poredjenje sa cijenom pozorisnih predstava na trulom zapadu - deplasirana. Jos prije pocetka predstave pitam se kako pozoriste sa ovom cijenom ulaznica moze da prezivi? Kako placa glumce, scenariste, rezisere, tehniku..? Ali to vec spada u moje svakodnevno pitanje i zbunjenost ekonomijom na Balkanu. Mnoga pitanja na tu temu ostala su neodgovorena i nakon tri mjeseca boravka.
Predstava, scenario, glumci, rezija, atmosfera..?
Sve to je mnogo kvalitetnije od utiska koji sam ponio sa sobom prije dvadeset i vise godina. Ocito je da su reziser, scenarista i glumci tim koji ne robuje tekstu vec su dijalozi prilagodjeni situacijama, trenutku...Bez zelje da se pokazem znalcem, jos manje pozorisnim kriticarem, jer to nisam "ni blizu", vec sam prosjecan posjetilac koji se sjeca banjaluckog pozorista od prije rata, koji je ranije imao priliku da gleda i neka nasa renomirana pozorista (i uvijek pri tom "patio" sto mi u Banjaluci nemamo taj kvalitet), koji je u medjuvremenu gledao i neka svjetska pozorista i koji gledajuci predstavu, gleda i vidi tehnicke i neke druge detalje - mogu reci da sam zadovoljan i sretan sto je kvalitet ove predstave iznad kvaliteta slicnih predstava igranih prije rata.
Radnja ove komedije situacije koja ismijava lazno prijateljstvo, licemjerje, malogradjanstinu...smjestena je u stan od 20 kvadratnih metara u kome dva bracna para i starica docekuju Novu godinu.
Autor teksta je Mario Culum. Reziju su uradili Zeljko Stjepanovic i Aleksandar Pejakovic. Glumacka ekipa, Djordje Markovic, Koviljka Sipka, Radenka Seva, Mirzeta Jaksic i Zoran Stanisic,
profesionalna i veoma dobra (i pored primijecenih problema Djordja Markovica sa zaboravljanjem teksta u prvoj polovini predstave).
Sve u svemu, lijepo provedeno vece.
Nadam se da ce moj utisak o napretku kvaliteta banjaluckog pozorista ostati isti i nakon gledanja neke od predstava na velikoj sceni.
Dobra predstava i jos to gledati u drustvu Ljilje i Maria je sigurno pravo zadovoljstvo. Vidim u glumackoj ekipi ime Koviljke Sipke. Koviljka je Rosuljska raja, moja komsinica iz Nove Ulice. Vrsnjakinja moje starije sestre Fatime. Jos kao djevojcica pokazivala je glumacki talent. One su u nasoj ulici zajedno sa drugim vrsnjakinjama pravile male pozoristne predsatve. Tu se bile i Karolina Zrno, Jelisaveta, moja rodica Nura i par njih jos koje su nas malo mladje znale zabavljati. Kova je "pisala" scenario za price koje su one osmisljale a bilo je tu drugih poput Crvenkapice ili Biberceta. Predstave su se odigravale u dvoristima, sjecam se da je mor otac pomagao kada bi dosao red na nase dvoriste. Mame su sile kostime po njihovim uputama a scena je bila improvizirana kakva je inace mogla biti u to vrijeme. Otvarala i zatvarala dizanjem i spustanjem carsafa.
ReplyDeleteTako je Kova pocela glumiti, mislim da je dalje presla u Djecije Pozoriste a vrlo brzo je stala na daske Narodnog Pozorista. Drago mi je da je jos aktivna i da je nasem gradu podarila svoj glumacki talenat. Izet
Primijetili ste da je glumac zaboravio tekst. A možda je to bilo tako planirano. :) Ja bih vam sugerisala da malo više obratite pažnju na pravopis, ne kaže se "posjetioca" već "posjetilaca". Ima tu još grešaka...
ReplyDeleteA mozda je planirano da ja pravim gramaticke greske. :)
ReplyDeleteU pravu si nepoznata citateljice. Naravno da ih pravim. I nisam ponosan zbog toga. Ali tjesim se da ne pisem kontrolni iz srpskohrvatskog jezika vec, prije svega, komuniciram na internetu, pricam i kucam u tastaturu. A kucam vrlo brzo, prebrzo da bih pazio. Ponekad brze nego sto mislim ili razmislim. Pored toga sam i lijen i ne lektorisem pazljivo svoje tekstove jer ih smatram prije svega razgovorom sa citaocima ( nominativ jednine: citalac (posjetilac) - nominativ mnozine: citaocima (posjetiocima). Priznajem, nekada sam volio gramatiku, ali danas, nakon skoro dvadeset tri godine zivota, price i pisanja na engleskom jeziku mnogi gramaticki detalji naseg jezika su jednostavno nestali iz moje memorije. Bez obzira na kritiku, drago mi je da si se javila i potakla me da malo vise pripazim. Javi se i svojim imenom. Tako vise volim da komuniciram.