Još
uvijek se vraćam u Banjaluku. Ma, fizički sam ja u Rosuljama već desetak dana,
al' mislima sam još na Mediteranu... I svaki put uspijevam da donesem nove
slike i da obnovim i skalu boja i mirisa u tolikoj mjeri da prelazno vrijeme
povratka u Banjaluku traje li traje... I raduje kad osjetim obnovljene registre
svih čula. A tek snovi, redovito se mijenjaju, postaju plavlji i nježniji. I
zato volim Mediteran. Al' volim ga u laganim dozama... da ga se ponovo
poželim!
Još
uvijek se vraćam iz Rovinja. A Rovinj nije samo more, Rovinj su i prijatelji, i
grad iznenađenja. Povratak traje, ne žurim, aleje čekaju... Još od barona fon
Jelzona Banjaluka se ponosi alejama. Ali meni se sada u glavi vrti jedno
rovinjsko drvo. I ploča ispod njega! Ponio sam ih za uspomenu, kao sliku. Reklo
bi se da od drveta ne vidim aleje. Tačno, baš tako. Banjaluka je grad aleja,
ali rovinjsko drvo... kao simbol prijateljstva 'svega svita i nikad više rata' je
neuporedivo.
Zahvaljujući
naređenju barona fon Jelzona da se 's obje strane široke ceste u jendecima
zasade sadnice' Banjalučani i danas imaju hladovinu (a divizijski general nije
ni mogao obećati 'nikad više rata').
Zahvaljujući
Antoniu Sponzi i Antonu Buršiću koji su u Rovinju 1946. zasadili jedno drvo,
hladovina čuva simbol prijateljstva.
Mario M.
No comments:
Post a Comment