–
Ma šta je ovo? – pitala je zainteresirano mlada majka gledajući gomilu ljudi
koja se tiskala u velikoj sali bivšega hotela Krka, zapravo napuštenoj
razvalini smještenoj uz šibensku rivu, pravom simbolu onoga što se dogodilo tom
posrnulom gradu.
–
To ti je onaj komunistički festival – odgovorio joj je muškarac preuzimajući
ruku dječaka.
–
Pa šta ih toliko ima? – nastavila se čuditi gospođa.
–
A vidiš da ima! – pomalo je rezignirao zaključio sudružnik.
I
bilo ih je, toliko da su morali stajati jer ni na jednoj od dvadesetak tribina,
okruglih stolova, predavanja i promocija, nije bilo dovoljno mjesta. Na
”komunističkom festivalu“, odnosno trećem Fališu, Festivalu alternative i
ljevice u Šibeniku, sve od srijede do subote tražio se stolac više. Stotine
ljudi zainteresirano je slušalo govornike i aktivno sudjelovalo u raspravama.
Toliko ih je bilo da su i organizatori ostali začuđeni. Mediteran sa svojim
trgovima i žustrim razgovorima – baš onakav kakav je nekad bio.
Bilo
je, naravno, i onih drugih, kojima svaki dijalog, a posebno ovakav, smeta, pa
su pozivali na nasilno prekidanje programa i rastjerivanje ”partizana“, ali
samo toliko da ih je u ovom tekstu pogrešno i spominjati.
Šibenik
i Fališ u trećem izdanju očito su ušli u simbiozu. Nešto poput raka samca i
moruzgve. U razgovoru s gostima iz Splita zaključili smo da bi se ovakvo što u
najvećem dalmatinskom gradu teško moglo dogoditi bez incidenta. Možda
pretjerujemo, ali dojam je da Šibenik nema problema s Fališom. Ili ima, ali se
ovih dana bavi puno važnijim stvarima, poput najave stečaja TLM-a, nakon čega
će još 600 ljudi u nekadašnjem tvorničkom ponosu ostati bez posla, a u lijes
industrije ovog dijela Dalmacije biti zabodena i posljednja ‘brokva’.
Stoga
ne čudi da je glavna tema razgovora s domaćim ljudima – turizam. Koliko je
turista došlo, za koliko se iznajmljuju apartmani, isplati li se još rentati,
kad će kraj sezone i sve tako. Riječ je o onim sretnicima koji imaju uvjete za
”afitavanje”, posebno u gradskoj jezgri, koja sve više nalikuje na onu
dubrovačku. Ljudi odlaze na periferiju da bi, divno je to svojedobno formulirao
Radimir Čačić, ”objekte stavili u funkciju“, pa ako ti je 30 eura dan, evo ti
već za mjesec dana gotovo tisuću eura, a te pare u Šibeniku nije lako zaraditi…
Ali,
nije Fališ bio posvećen turizmu. Treće izdanje organizatori su posvetili
sedamdesetogodišnjici kraja Drugog svjetskog rata, ali i buđenju neprijatelja s
kojim se – zvao se on danas ISIL, Jobbik ili Zlatna zora, imao srpski ili
hrvatski atribut, rehabilitirao Dražu Mihailovića ili pjevao o Jasenovcu i
Gradiški Staroj – baš kao i s teroristima, ne pregovara.
Ključna
festivalska brojka otisnuta na crvenoj zvijezdi na plakatima, majicama i
bedževima bila je – 1316. Toliko je, naime, Šibenčana sudjelovalo u jednoj od
ključnih bitaka Drugoga svjetskog rata na prostoru Jugoslavije, čime su
prednjačili po broju boraca među svim gradovima.
Onoj
na Sutjesci, kada se Josip Broz Tito zajedno s Vrhovnim štabom jedva izvukao iz
okruženja višestruko nadmoćnijih njemačkih i kolaboracionističkih snaga koje su
sudjelovale u Petoj neprijateljskoj ofenzivi što su je Nijemci još nazvali i
”Operacija Schwarz“. U borbama ih je poginulo 535. Od 18 tisuća partizana,
koliko ih je ukupno sudjelovalo u borbama, svaki treći je poginuo.
Na
crnoj pozadini ovogodišnjeg Fališa je crvena zvijezda. Ne samo kao simbol
partizana, nego kao znak borbe za slobodu, jer je Narodnooslobodilačka borba
bila baš takva. Jedno od najboljih dizajnerskih rješenja zadnjih godina kreirao
je sinjski Šibenčanin Ante Filipović-Grčić, i to ne u Photoshopu ili nekom
drugom sličnom programu. Kako nam je rekao, prilično se namučio dok je pronašao
prigodnu čoju i sukno, i to u Kistanjama. Tek kada je ženi detaljno objasnio
što želi napraviti, dala mu je sukno, i to polovicu zadnjega komada koji je
naslijedila od svoje babe.
Festival
je otvoren izložbom ”(I)lustracija Hrvatske“ sjajnog splitskog ilustratora i
strip-crtača Alema Ćurina čiji su se radovi svojedobno objavljivali u
Nedjeljnoj Dalmaciji i Feral Tribuneu, a danas ih možete pronaći na
naslovnicama tjednika Novosti.
Svečano
otvorenje na Trgu Ivana Pavla II., odnosno Maloj loži, pred četiristotinjak
ljudi iskorišteno je za predstavljanje prijedloga spomenika
antifašizmu Borka Čelara, koji se već istaknuo radovima poput instalacije
”Nada Dimić“, posvećene propaloj zagrebačkoj tvornici i tekstilnoj industriji,
kao i radu ”Revija“, u kojem je podsjetio na nestalu šibensku. Publici se tim
povodom obratio 91-godišnji Mladen Bjažić prepričavajući svoja iskustva iz
vremena fašizma: ”Mi smo ka dica od slame napravili Mussolinija i oko njega smo
plesali. Dok je on gorija. To je bija nas otpor protiv fašizma”.
I
sve tako redom, iz dana u dan, izmjenjivali su se govornici. Najprije
novinarski trojac Davorka Blažević, Nikola Urukalo i Jurica Pavičić u raspravi
”Ja, hrvatski branitelj – antifašist“ u kojoj je upozoreno na to da danas,
umjesto procesa pacifizacije, pratimo proces reustašizacije, kako je to kazala
Davorka Blažević, na što se nadovezao Pavičić, ustvrdivši kako takav smjer
zagovara institucionalni dio braniteljske populacije, oni umirovljeni, s viškom
slobodnog vremena, koje na sektaškoj osnovi kanaliziraju kroz parapolitičko i
paraideološko djelovanje.
Frontmen
Zabranjenog pušenja Sejo Sexon ugostio je svog profesora i mentora na Odsjeku
za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoja Klasića, koji je publiku
upozorio na falsifikate vezane uz pozdrav ”Za dom spremni“ ponovivši da je
pozdrav star tek 80 godina, dakle od vremena kada ga je počeo koristiti Ante
Pavelić. Klasić je najavio da će se iseliti iz Hrvatske ako netko u operi
”Nikola Šubić Zrinski“ pronađe ”Za dom spremni“. Ne postoji ni poklič ”U boj, u
boj, za narod svoj“, osim u pjesmi Jove Jovanovića Zmaja o oslobađanju Srba od
Turaka.
Drugi
dan govorio je crnogorski publicist i književnik Andrej Nikolaidis, koji je
trebao gostovati i na protekla dva Fališa (”Ja sam kao U2, dugo me se čeka, a
ne valjam ništa“, objasnio je samoironično). Nikolaidis se u predavanju bavio
problemom izbjeglica koji, kako je kazao, itekako ima veze s fašizmom, i to ne
samo s njegovim eksplicitnim oblicima, kao što je ono što čini Mađarska, na što
se nadovezao i Forumov suradnik, sarajevski novinar i diplomat Zlatko
Dizdarević upozorivši na to da su u Siriji 2009. otkrivene goleme količine
nafte i plina te da je ta država valjda jedina zemlja koja nije imala nijedan
dolar duga prema Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnoj fondu, a u svijetu
koji se gradi po principima i filozofiji MMF-a, nije dopustivo da ijedna zemlja
može biti primjer dobrog života.
Novu
knjigu “Pobuna u pustinji postsocijalizma”, čiji je predgovor Forum objavio,
predstavili su autori Srećko Horvat i Igor Štiks, kazavši da njome žele
”demistificirati tranziciju kao put ka nekom uređenom i boljem svijetu“ te
opaliti šamar međunarodnoj ljevici koja se dobrim dijelom sramotno ponašala u
devedesetim godinama i nikako nije uspjela izići iz svojih mitova o ratovima
koji su se dogodili na našem području.
Još
je bilo puno toga. Idući dan kiša je otjerala Festival pod krov, a gošća je
bila zvijezda ovogodišnjeg Fališa Angela Richter, koja se proslavila
predstavama ”Assasinate Assange“ i ”Super Nerds“ o problemu nadzora i moderne
špijunaže. Potom su misli o pitanju vjeronauku u školi razmijenili svećenici
Drago Bojić i Nikodim Kosović, pa je nastupao i Dragan Markovina
predstavljajući novu knjigu, pa je održana hrvatska premijera filma ”Fašizam
Inc“, grčkog redatelja i aktivista Arisa Chatzistefanoua…
Puno
toga i sve odlično posjećeno, a Fališ – ovo valja reći – sve zajedno organizira
petero ljudi!
Ako
je, kako je kazao direktor Festivala Emir Imamović Pirke, antifašizam pitanje
kućnog odgoja, onda su Šibenčani neki prilično fino odgojen svijet!
Goran Borković
(Forum.tm)
No comments:
Post a Comment